Sekularno društvo je mjera kojoj težimo

Premijer Crne Gore Duško Marković je, u svom govoru neposredno pred izbore, izjavio da nikad više, nakon 30. avgusta i ubedljive pobede Demokratske partije socijalista, u Crnoj Gori za SPC neće biti isto. „Srpska pravoslavna crkva i njeni sveštenici će se vratiti u manastire i crkve. Neće ih biti više u političkim povorkama“, rekao je, između ostalog, dodavši da će one „koji žele da sahrane Crnu Goru“ vratiti njihovim kućama, odakle su došli.

Ako ne dođe do krajnje neočekivanog političkog preletanja, pre će biti da za DPS tj. za čelne ljude Crne gore, posle 30. avgusta i 30 godina, više ništa neće biti isto

Uloga Mitropolije crnogorsko-primorske u rušenju režima Mila Đukanovića tema je o kojoj se mnogo govori – jedni slave Crkvu i njene predstavnike, vladike i sveštenstvo, koji su uspeli da izbegnu politizaciju, iako su ovoga puta bili uvučeni u sferu političkog i koji su, tokom prethodnih meseci, u najvećem broju slučajeva, pokazali retko viđenu odmerenost i dostojanstven način otpora. S druge strane, nemali broj predstavnika građanske opcije u regionu, prorežimski tabloidi iz Srbije, desničarski portali su, takoreći, udruženi u kritici Crkve i tu se neretko ne biraju reči.

Sa sveštenikom Gojkom Perovićem, rektorom Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju, razgovaramo o proteklima izborima u Crnoj Gori, o ulozi Mitropolije, o pomenutim kritikama, o odnosu Crkve i države i odnosu nacionalnog i verskog, o identitetima i budućnosti Crne Gore. Otac Gojko Perović je bio hvaljen kao glas razuma, pozivao je na praštanje i pomirenje. Oni koji ga poznaju kažu da živi ono što govori.

„VREME„: Šta mislite da je bilo presudno da 30. avgusta toliki broj ljudi izađe da glasa i da, sudeći do sada, dođe do promene vlasti? Šta se sve prelomilo u ljudima?

GOJKO PEROVIĆ: Istorija je jedan neopisiv splet Božije volje i ljudskih nastojanja. Zato, ako kažem da je presudila Božija volja, neću pogriješiti. A ako kažem da je Gospod čuo „viku naroda“, da je uslišio „molitve ljudi“, i da je pogledao na to što se narod ujedinio oko nekih bitnih vrijednosti, neću protivrječiti ovoj prethodnoj istini. U crnogorskom društvu se i ranije mogla konstatovati opšta potreba građana da promijene vlast. Ali nedostajao je neki pokretački faktor, nešto što bi tolike ljude motivisalo da tu promjenu vlasti shvate kao zajednički posao.

Ujedinjenje ljudi, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, oko bitnih vrijednosti. To je presudilo.

Kako vi vidite ulogu Mitropolije crnogorsko–primorske u padu režima Mila Đukanovića?

foto: print sputnik

Položaj Crkve u odnosu na neograničenu zemaljsku vlast jednog čovjeka ili grupe ljudi – ta tema je pomogla da se stvari razbistre. S jedne strane, skoro da više nijesmo imali argument koji bi ljudima na vlasti sugerisao njihovu prolaznost, ograničenost. Sve su, godinama, završavali i kontrolisali – što u malobrojnom crnogorskom građanstvu i nije bilo tako teško – a budući da, većinom, nijesu ljudi koji razumiju Božije postojanje, pretpostavljam da ih ništa nije moglo spriječiti da sebi i svojoj vlasti, makar podsvjesno, pripišu božanska svojstva. Svojstva neprolaznog i vječitog. Zato su, vjerujem, tako lako posegli da temu odnosa Crkve i države riješe na način kako su rješavali pitanje demokratije, medija, privatizacije i ekonomije. A to znači: jednostrano i nekompetentno. I tu su sami sebi napravili problem koji nijesu mogli da riješe. S druge strane, aktuelni Zakon o slobodi vjeroispovjesti je do te mjere kontradiktoran, konceptualno loš i u sukobu sa ovdašnjim Ustavom i drugim važećim zakonima, da su s vremenom ne samo sveštenici i vjernici, nego i ostali faktori građanstva, shvatili, prepoznali da je pitanje tog zakonskog teksta isto što i pitanje

odbrane vladavine prava i ljudskih sloboda, a ne samo pitanje odbrane Crkve. Jedna žena iz NVO sektora koja personalno ne pripada javnom crkvenom životu, još u februaru je rekla da u Crnoj Gori „više nema pravnika koji je u stanju da brani valjanost ovog Zakona“. Ta njena rečenica slikovito govori koliko je ovo pitanje bilo pokretač opšteg građanskog jedinstva.

I da dodam: Crkva se nije borila protiv zakona kao takvog. Naprotiv, mi imamo dugogodišnju istoriju našeg glasnog i jasnog pozivanja na to da se oblast uređenja odnosa između Crkve i države civilizovano uredi. Ustali smo protiv anahronog i antiustavnog pokušaja odlazeće vlasti da putem ovako lošeg zakona stvara nekakvu „državnu crkvu“. Takav naum je anticivilizacijski i zbog toga je bio, takav kakav je, udar u temelj države Crne Gore. To su ljudi prepoznali i tome su se suprotstavili.

Pre nekoliko dana, u jednom intervjuu novinarka vas je pitala da li profesor Zdravko Krivokapić može biti pomiritelj crnogorskog društva. Vi ste odgovorili: „Upravo izlazimo iz priče da od jednog čoveka sve zavisi. Upravo se razilazimo sa tom pričom bez svađe i tuče i imamo prelaz u novo doba, kada se u Boga nadam da prosperitet Crne Gore neće zavisiti od bilo kog pojedinca.“ Koji su uzroci, koje su posledice i kako tu potrebu za političarem koji će biti spasilac (i spasiti nas od prethodnog spasioca), za Vođom, veoma živu u našima društvima, preobraziti u neki zreliji odnos prema državi?

Društveni procesi moraju imati svoje lidere i tu ne vidim ništa sporno. Sve navodi na potrebu za nekim formalnim rukovodiocem, ali i za nekim koji će svoj ideal i svoje Bogom dane darove staviti ispred zajednice, kao neku baklju u tami, ili putokaz na putu. Ono što je sasvim jasno jeste da moć i kompetencije bilo kog pojedinca treba ograničiti, kako radi opšteg dobra tako i radi naše mentalitetske sklonosti da stvaramo „gospodara“. Vjerujem da je pred nama dug, težak ali moguć proces edukacije i emancipacije u pogledu navikavanja na činjenicu da će nam najbolji gospodar biti uređena i sekularna država, vladavina prava i poštovanje ljudskih sloboda. Takvu će državu Bog blagosloviti i u njoj onda nikome neće biti tijesno. Ako naša generacija doživi da su makar izliveni temelji za jednu bolju i uređeniju Crnu Goru, smatraću i osjećaću se kao da šetam prostranim hodnicima buduće palate.

Nemali broj predstavnika koji se smatraju građanskom opcijom, iz celog regiona, izražava veliku zebnju i čak žalost zbog toga što je Milo Đukanović izgubio i što Crna Gora, kako ponavljaju, skreće sa evropskog puta. Jedan od glavnih argumenata u prilog njihove turobne vizije crnogorske budućnosti je uticaj i uloga SPC u Crnoj Gori. Kako biste odgovorili na njihove strahove, ali i mnoštvo različitih optužbi koje stižu? I šta smatrate da je razlog baš takvih reakcija?

Vjerujem da je većina takvih komentara posljedica neupućenosti ljudi iz drugih država u crnogorsku stvarnost. Mada ne odbacujem mogućnost da su nečije predrasude suzile vidike pa ljudi, sve i da hoće, ne umiju da sagledaju temu u njenoj sveukupnosti. Jer, kakva je to „građanska opcija“ koja jednoj političkoj partiji ili jednoj ideološkoj opciji pripisuje monopol nad evropskim procesima? Kakav je to „jednopartijski“ a evropski put? Kakva je to „vječna Crna Gora“, ako ona zavisi od vlasti jednog čovjeka? To je puno nelogičnosti.

Upravo je ova i ovakva, mirna i od velikog broja građana podržana, dakle legitimna smjena vlasti, jedna ozdravljujuća injekcija demokratije u organizam crnogorske državnosti, pa samim tim i nastavka njenog evropskog puta.

A kad smo kod evropskih vrijednosti, nigdje u Evropi, u civilizovanom svijetu, nećete naći takav odijum prema Crkvi i prema religiji kakav ste mogli sresti u medijima i propagandi odlazećeg režima. Oni su, velika većina njih, u svojim glavama ostali pravi „neprskani“ boljševici, a predstavljali su se kao demokrate i evropejci. I šta smo imali? Tokom dugih pregovora oko ovog Zakona, koji su se odvijali u trouglu Evropska unija – država CG – Crkva, mi smo se bolje i lakše razumjevali sa predstavnicima evropskih institucija nego sa ovdašnjim režimom. Ponašanje Crkve je bilo evropskije i demokratskije – govorim o formi naših protesta i o našem insistiranju na dijalogu – nego ponašanje režima… Zato poručujem svim nevjernim Tomama da Crkva po svom unutrašnjem biću i po svojim namjerama jeste partner državi, da na načelima sekularnog društva i vladavine prava zajednički postižemo one vrijednosti koje danas imaju recimo Grčka, Rumunija, Bugarska, zemlje sa dominantnom istorijskom i društvenom ulogom Pravoslavne crkve. A da ne govorim o državama Zapadne Evrope, kojima bitna uloga Rimokatoličke ili Protestantske crkve nije smetala da upravo izgrade standarde kojima mi ovdje težimo.

Šta je dobra mera suživota Crkve i države?

Dobra mjera je izgradnja sekularnog društva. Društva u kom se Crkva neće proganjati niti će se na bilo koji način ograničavati njen rad, ali i društva u kom Crkva neće stvarati bilo kakav oblik srednjovjekovne teokratije. Dakle, jasna institucionalna, organizaciona odvojenost Crkve i države, ali i veliki prostor za međusobno ravnopravnu saradnju, na dobro zajednice i pojedinaca.

Smatrate li da je SPC u prošlosti tu dobru meru prelazila?

Prošlost odnosa države i Crkve predstavlja jednu istoriju traganja za tom mjerom. I gledajući u tu prošlost moram konstatovati da smo tu mjeru, često je ne vidjevši, svi prelazili. Kako Crkva tako i država. Za većinu tih slučajeva mogu da nađem opravdanje, i da kažem da se to zbivalo po sili prilika, a ne zato što je neko iz Crkve tako htio. Sada mislim, ako nam Bog da mir i stabilnost, nemamo izgovora, ni sveštenici ni političari, da drijemamo i da ostavimo izgradnju uređenih odnosa generacijama iza nas. Ne. To je upravo naš posao, nas sadašnjih.

I uopšte, kako vidite odnos nacionalnog i hrišćanskog, pravoslavnog?

Od kad je svijeta i vijeka, ljudi, pojedinci i narodi, nosili su u sebi neki „višak“ identiteta. Odnosno, svjesne pojedince i prosvećene narode nikada ne možete svesti na samo jedan identitet. I u tome ne vidim ništa loše. Neka to tako bude i dalje… Ljudi imaju svoj identitet socijalni, polni, etnički, kulturni, navijački i ne znam kakav sve ne.

Ono što Crkva ima potrebu da poruči jeste sljedeće: svi su ti identiteti prolazni i mi, kao zreli ljudi i narodi, moramo da gledamo u ono neprolazno ljudsko dostojanstvo vječnog života. Onoga života koji nas sve tek čeka. Paradoksalno, on još nije došao, ali ga mi na neki način već izgrađujemo u sebi. Poput onog prikupljanja dokumenata za vizu koja nam treba da bismo, recimo, sa Cetinja pošli u Ameriku. Ja se ne odričem Crne Gore, ni mog maternjeg jezika, ni njene istorije, ako zapnem, nekih mjesec dana, intenzivno da prikupljam dokumente, komuniciram sa ambasadom, vježbam svoj engleski i činim sve što mi treba i što je dozvoljeno kako bih posjetio Ameriku. E vidite, ambasada budućeg Nebeskog carstva je Crkva. U njoj nema puno toga što ima ili što će biti u budućem carstvu, ali kroz nju se mora proći da bismo stigli tamo. Tako vjerujem.

Eto tako i ovdje i danas, hrišćanski identitet je onaj koga sada njegujemo ne poništavajući druge naše identitete, ali opet sa svješću da će nam u budućnosti samo on trebati, jer u Nebeskom carstvu „niti se žene niti udaju“, niti tamo ima „roba ni slobodnjaka“ pa ni „Grka ni Jevrejina“.

Šta sada čeka Crnu Goru, odnosno njene građane? Kako bi trebalo da izgleda rad na prevazilaženju duboke podeljenosti u društvu? Šta je u tome uloga crkava i verskih zajednica?

Čini mi se da smo u dobrom dijelu odgovorili na ovo pitanje. Formalno-pravno, Crkva čeka donošenje novog i pravog zakona o slobodi vjeroispovijesti, a vrlo vjerovatno i ispravljanje prethodne nepravde da država Crna Gora samo sa nama nije imala potpisan ugovor o međusobnoj saradnji, što je jedna civilizacijska evropska tekovina potrebna obijema stranama.

Kad su u pitanju brojne podjele, u duhu mog odgovora na pitanje prije ovog, Crkva mora nastojati da više bude Crkva Hristova, a manje neki društveno-politički faktor. Govorim dakle o odnosima „više i manje“ a ne o isključivostima. Upravo je vrijeme za nama pokazalo da je društvena i politička uloga Crkve velika i neizbježna, ali to nije njena primarna preokupacija.

Ako budemo pravi ljudi, pa samim tim i pravi sveštenici i hrišćani, onda će svjetlost lica Hristovog ljepše sijati i sa naših lica. Onda, ako Bog da, nećemo jedni u drugima vidjeti isključivo konkurente i neprijatelje, niti ćemo biti „vuci“ jedni drugima, kako je govorio Hobs, nego „braća“, na šta nas je pozvao Hristos.