“Zamislite da čovek, Sten Miler, koji je na stotinak metara od mene i koji je glavni akter priče koja je uznemirila javnost i zaposlene u medijima Junajted medija neće da izađe da razgovara sa novinarkom, čiji je uzgred posredno i poslodavac, već šalje advokata da je upozorava da može dobiti otkaz. Mogla sam samo da zaključim jedno – da je Milera strah i da je istina da je po zahtevu Vučića pokušavao da oslabi i rasparča medije u okviru Junajted medija”
Novinarka N1 televizije Ana Novaković, 27. avgusta u Hotelu Bristol, grubo je sprečena od strane osoblja da uzme izjavu od direktora kompanije, koja je vlasnik medija za koji radi. Ovo, međutim, nije izolovan incident. Ana Novaković je višestruko ugrožena zbog tema kojima se bavi – izveštava iz Specijalnog suda o najozbiljnijim krivičnim postupcima u zemlji, ali i sa ulica Beograda.
Razgovaramo o noći kada je grubo sprečena da snimi izjavu, o pritiscima i pretnjama koje trpi, kao i o tome šta ovakvi događaji govore o stanju medijskih sloboda i bezbednosti novinara u Srbiji.
“VREME”: Šta se tačno dogodilo u hotelu Bristol kada ste sprečeni u obavljanju svog posla?
ANA NOVAKOVIĆ: Informaciju da je u hotelu Bristol odseo direktor Junajted grupe (UG) Sten Miler zajedno sa drugim čelnicima te kompanije dobila sam u danu kada je međunarodna mreža istraživačkih novinara OCCRP, u saradnji sa KRIK-om, objavila da su se direktori konkurentskih kompanija, Miler iz UG i Vladimir Lučić iz srpskog Telekoma, dogovarali o smeni Aleksandre Subotić, direktorke Junajted medija u okviru koje posluju N1, Nova, “Radar”, “Danas” i Forbs.
Nekoliko sati čekala sam u lobiju hotela da sretnem Stena Milera i zamolim ga za komentar za TV N1 u vezi sa otkrićem istraživačkih novinara od tog jutra. Kada shvatam da je gospodin Miler u bašti hotela, odlučujem da ga tamo potražim i snimim izjavu telefonom. Osoblju hotela kazala sam da je u bašti moj direktor i da želim da ga pozdravim i pitam nešto. Dozvolili su mi ulazak u baštu, ali moram priznati da me je iznenadilo njihovo upozorenje da ne smem da snimam niti fotografišem budući da nigde nisam primetila takvu oznaku, kao i da se, naprotiv, gosti redovno fotografišu u tom nedavno renoviranom hotelu. Menadžer hotela me je praktično doveo do stola za kojim je Sten Miler sedeo, a da ja prethodno nisam ni odredila ko je osoba koju želim da sretnem. Uključila sam kameru na telefonu da zabeležim sve, i čim sam se obratila sa svega četiri reči: “Dobro veče, gospodine Miler”, telefon mi je menadžer hotela Bristol istrgao iz ruke. Iako je protivpravno oteo moj telefon, zadržala sam se pored stola jer sam želela da postavim pitanje zbog kog sam došla. Predstavila sam se Mileru rečima: “Ja sam Ana Novaković, novinarka TV N1”. Gledao me je ćutke sekund ili dva, a menadžer hotela počeo je da se dere na mene pred svim gostima, da zove obezbeđenje i policiju. Ni u jednom trenutku direktor krovne kompanije u okviru koje posluje i TV N1, na kojoj radim, nije zaustavio menadžera, kako bi čuo šta imam da kažem. Izlazim iz bašte hotela, dok je moj telefon u rukama menadžera koji odbija da mi ga vrati sve dok u potpunosti ne napustim zgradu.
Da li vas je iznenadila reakcija? Je li bilo nekog prethodnog pritiska ili upozorenja od kompanije?
Naravno da me je iznenadila reakcija osoblja hotela jer sam izbačena iz bašte kao da sam kriminalac. Pre svega, to je javni prostor u koji svako može da uđe. Ne vidim ništa sporno da kao novinarka, kako sam se Mileru i predstavila, na javnom mestu pokušam da dobijem njegov komentar na najveću priču u tom trenutku u kojoj je on glavni akter. Inače, Miler nije odgovorio na pitanja koja su mu novinari prethodno poslali. Dakle, on nije nikakav anonimus i trebalo bi da očekuje da će novinari pokušati da mu priđu. Ja nisam upala u njegovu privatnu sobu u hotelu, već pokušala da mu postavim pitanje na javnom mestu. Ukoliko bilo ko ne razume šta je sve posao novinara i kako dolaze do izjava, onda mogu samo da ih uputim na Bi-Bi-Si, “Gardijan”, “Vašington post” i “Boston glob”, koji tako rade decenijama unazad.
Telefon mi je vraćen ispred hotela, uz prethodno upozorenje da sam od tog trenutka “persona non grata zauvek u hotel uBristol”. Najvažnije što mi je rečeno jeste da je od trenutka kada sam ušla u hotel, osoblje imalo informaciju da sam “osoba visokog rizika, te da su pratili svaki moj korak”. Ispred hotela je nastala čitava drama sa osobom iz obezbeđenja Junajted grupe, čiji je direktor Sten Miler, i advokatom Bogdanom Gecićem, koji zastupa dve konkurentske kompanije – Telekom Srbiju i Junajted grupu.
Čovek iz obezbeđenja Junajted grupe je autoritativnim tonom neprestano insistirao da se pozove policija, a posebno nakon što sam ga ja kao novinarka – jer sam se i njemu uredno predstavila – snimila da to traži od obezbeđenja hotela koje je takođe bilo prisutno. Advokat Gecić je pokušavao da izgladi situaciju tako što me je duže od sat različitim metodama ubeđivao da obrišem snimak koji sam napravila u bašti Bristola. Na to nisam pristala ni kada me je upozorio da bih mogla da dobijem otkaz.
Mora biti jasno da je snimak proizvod novinarskog rada, jer sam ja pristupila isključivo kao novinarka. Snimak je od javnog interesa i zbog toga je i objavljen. Priča zbog koje sam prišla Stenu Mileru je priča o ugrožavanju slobode medija u Srbiji i umešanosti predsednika Srbije Aleksandra Vučića upravo u taj posao.
Advokat Gecić mi je čak nudio da uđem u hotel iz kog sam izbačena, da unutra napišem vest, da pošaljem upite kome god hoću i da će mi biti odgovoreno. Odbila sam. Tražila sam da mi Sten Miler da izjavu. To je odbijeno. Zamislite da čovek, Sten Miler, koji je na stotinak metara od mene i koji je glavni akter priče koja je uznemirila javnost i zaposlene u medijima Junajted medija neće da izađe da razgovara sa novinarkom, čiji je uzgred posredno i poslodavac, već šalje advokata da je upozorava da može dobiti otkaz. Mogla sam samo da zaključim jedno – da je Milera strah i da je istina da je po zahtevu Vučića pokušavao da oslabi i rasparča medije u okviru Junajted medija, pre nego što i smeni direktorku Aleksandru Subotić.
Kao novinarka koja izvještava iz Specijalnog suda i sa protesta, već ste bili izloženi prijetnjama i napadima. Kako izgleda svakodnevni pritisak pod kojim radite?
Svakako da su pritisci prisutni. Ako želite da se profesionalno bavite novinarstvom i izveštavate objektivno – kako to sve vreme rade novinari TV N1 i kako ja radim tokom čitave svoje karijere od kada sam je počela u BIRN-u kao istraživačka novinarka – onda to morate da ignorišete i da budete svesni da radite isključivo i samo u službi javnog interesa i istine, ma kome to prijalo ili ne.
Ja sam specijalizovana za izveštavanje iz sudova i to u najvećoj meri o visokoj korupciji i organizovanom kriminalu. U Specijalnom sudu, iz kog najčešće izveštavam, u toku su različiti postupci, a pojedini su posebno osetljivi jer se u njima dokazuje umešanost državnih službi u kriminal. Najčuveniji takav je postupak “Jovanjica”. A da je on od izuzetne važnosti, dokazuje i što tu aferu predsednik Vučić često, kao i redom predstavnici Vlade Srbije i visoki funkcioneri, predstavljaju kao “laž”.
Zar to nije miješanje izvršne vlasti u sudsku?
Naravno, ali ne samo to, već izvršna vlast obezvređuje, unižava i omalovažava sudsku, jer je Tužilaštvo za organizovani kriminal u tom slučaju podiglo dve optužnice, Viši i Apelacioni sud su ih potvrdili, a suđenja su počela. Uz sve to, “Jovanjicu” nisu otkrili ni novinari ni političari, već srpska policija. Dakle – sve državni organi. Suđenje upravo ulazi u šestu godinu zbog konstantnih očitih opstrukcija, što ponovo govori koliko je ovaj slučaj važan za vlast. O tom slučaju izveštava tek nekoliko medija. Nikada tokom ročišta nema nijednog medija bliskog vlasti, a nije da ih nema u sudu u drugim prilikama, što samo po sebi pokazuje da izveštavanje o “Jovanjici” nimalo nije u interesu aktuelne vlasti.
Zbog mog redovnog izveštavanja, učesnici u tom postupku i oni koji staju u njihovu odbranu, bilo u sudnici ili u javnosti, konstantno me optužuju da “lažem”, “da mi drugi pišu izveštaje” ili da čak “sarađujem sa Tužilaštvom” i da sam njihova “portparolka”. To temelje na tome što sam redovno informisana, neretko i pre njih. To doživljavam jedino i samo kao pohvalu svog rada jer to je posao novinara, naročito onog koji je u temi.
Da li ste ikada dobili institucionalnu zaštitu ili podršku od policije, tužilaštva ili novinarskih udruženja?
Novinarska udruženja su, svaki put kada je to bilo potrebno, pružili podršku ne samo meni i mojim kolegama sa TV N1, već i svim drugim kolegama kojima je bilo ugroženo pravo na rad i profesionalno izveštavanje. Ako govorimo o policiji, onda smo tu posebno na terenu protesta. Mnogo je bilo slučajeva u kojima su pripadnici policije primenili silu prema novinarima, napadali ih ili tek sprečavali da obavljaju svoj posao. Ne mogu da se setim primera da je neki pripadnik policije sankcionisan ili procesuiran zbog toga, ali ne mogu ni da kažem da je to univerzalno za sve.
Daleko od toga da se svaki pripadnik, bilo policije, bilo Žandarmerije, ponaša suprotno zakonu, ali i ne tretiraju se svi mediji podjednako. Tome doprinosi narativ vlasti koji se čuje u javnosti, a dolazi najčešće i naročito glasno od najviših državnih funkcionera – predsednika Vučića, bivše premijerke i aktuelne predsednice Skupštine Ane Brnabić, kao i narodnih poslanika Srpske napredne stranke, koji ne prezaju da upotrebe najteže i krajnje bezočne formulacije u targetiranju nezavisnih novinara. Pogubno je što građani, svakodnevno izloženi takvom narativu, isti usvajaju i ponašaju se prema novinarima na svakom ćošku baš po tom modelu.
Na moj profesionalni rad ništa od toga ne može da utiče značajno. Da, otežava mi posao jer ponekad mi skreće fokus na sebe samu, ali brzo se vratim na pravi kolosek. Sa druge strane, umornija jesam jer moram da se javim na desetine poziva i poruka i kažem “sve je ok”, a treba da radim. Ali, takav je posao. Idemo dalje.
Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Za sadržaj ovog teksta isključivo je odgovoran nedeljnik “Vreme” i ni pod kojim uslovima se ne može smatrati da odražava stavove Evropske unije. Projekat – Women Journalists Are Not Alone: Information, Protection and Resilience – podržan je u okviru programa podrške “Safejournalists.net”.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uprkos dva susreta najviših srpskih zvaničnika sa američkim državnim sekretarom Markom Rubiom – ministra spoljnih poslova Marka Đurića početkom avgusta u Stejt departmentu, a potom i predsednika Vučića tokom godišnjeg zasedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku – i najave pokretanja strateškog dijaloga dveju zemalja do kraja godine, sve je nekako, što bi se narodski reklo “na dođem ti”, uz goruće požare koje treba gasiti kao što su ogromne carine na našu robu ili stupanje na snagu sankcija NIS-u
Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja II: Srbija i Nemačka
Kancelar Fridrih Merc nije posebno zainteresovan za Balkan – samo da se ne puca. Vučić zato još neko vreme može da figurira kao “faktor stabilnosti”, mada su prošla medena vremena kad je bio najbolji đak Angele Merkel
Cena i posledice politike vrdanja III: Srbija i Turska
Predsednik Srbije se našao u dvostrukoj klopci. Ako zaoštri odnos prema Erdoganu, rizikuje pad turskih investicija, gubitak radnih mesta, te dodatno i dublje približavanje Prištine Ankari. Ako prećuti i traži “razgovor među prijateljima”, šalje poruku nemoći biračkom telu za koje je Kosovo crvena linija, osetljiva tema i dokaz državne snage
Intervju: Vasko Kelić, Centar za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka
“Jedino rešenje za energetsku stabilnost Srbije – u kontekstu američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije – jeste nacionalizacija ove kompanije ili prinudno preuzimanje upravljanja nad njom. Vučićeva vlast to izbegava i na taj način podređuje interese građana Srbije – Rusiji. Inače, naša zemlja ima najskuplje naftne derivate u regionu zbog izrazito monopolskog položaja Nisa na tržištu, a posledice sankcija će najverovatnije biti dodatna poskupljenja “, akcenti su iz razgovora sa Vaskom Kelićem, istraživačem u Centru za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka i odbornikom Zeleno-levog fronta u beogradskoj opštini Stari Grad
Režimu je potrebna Evropska unija. Kako joj objasniti zašto se studenti bune i zašto to traje toliko dugo, a izbeći pitanja o stvarnim zahtevima protesta? Tako što će spinovati da su protesti dirigovani spolja – a ima li korisnijeg dirigenta od Kremlja? U pokušaje delegitimizacije protesta tvrdnjama da su rezultat “ruskog malignog uticaja” uključio se i deo opozicije. Oni bi da ubede Brisel kako su oni jedina alternativna režimu u Srbiji
Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića
Od pouzdanog stabilokrate, Aleksandar Vučić je postao najveća pretnja stabilnosti u vlastitoj zemlji i time, čitavom regionu. Sada mu je to i Ursula rekla
Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Volela bih da mogu da navedem tri ključne stvari koje bi institucije, medijska udruženja i novinari mogli da učine kad je reč o bezbednosti, jer bi to značilo da su, kako bi valjalo da bude, na istoj strani. S obzirom na to da, nažalost, naš slučaj nije takav, preporuka novinarskim udruženjima je da sve što čine, čine još bolje, a novinarkama i novinarima da se čuvaju – takva su vremena”
Sve vreme sam snimala službenim telefonom. Nosila sam fluorescentni žuti prsluk na kojem piše “press”, bila sam vidno označena, svi su mogli da vide da sam novinarka, da izveštavam sa događaja, dakle da sam na službenom zadatku. To, međutim, nije bilo dovoljno. Policajci su počeli grubo da me guraju
Predsednik Visokog savjeta tužilaštva i član SRG Branko Stamenković kaže za “Vreme” da postoji više dostignuća Stalne radne grupe od njenog osnivanja do danas. Kao prvo bi, objašnjava, izdvojio “građenje razumevanja problema sa kojima se novinari suočavaju u svom radu”, a koji se tiču moguće krivičnopravne zaštite. Dodaje da je njima, kao tužiocima, izuzetno bilo bitno da sagledaju i razumeju što više okolnosti i činjenica koje se tiču bezbednosti novinara i da nakon toga predlažu konkretnije mjere
“Govor mržnje je krivično delo ako je usmeren prema licu koje se zalaže za ljudska prava, ali ne i ako je upućen novinarima. Da zaključim – postojeći pravni okvir daje previše prostora za proizvoljno i nedobronamerno tumačenje zakona, koje za posledicu ima da oni koji naude ili zastrašuju novinare ne odgovaraju za to”
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!