

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Zašto je Vučić znao ili je morao znati sve o svim korupcionaškim aferama i skandalima, ugrađivanjima, masnim krađama i drugim “državnim poslovima”, poput onog sa vutrom na “Jovanjici”? Kakva je tu njegova lična uloga? Zbog čega se on i ostali naprednjaci obračunavaju sa ustavno-pravnim poretkom zemlje? I da li će građane hapsiti ćaciji nalik na “ajsove” u Trampovoj Americi


“Za ime pravde ljudi ne bi ni znali kada ne bi postojala nepravda”, rekao je Heraklit. Nekih dvije i po hiljade godina kasnije, građani Srbije se češkaju po glavi. Jeste, čuli su i oni za pravdu, sigurno bi je prepoznali na ulici, no nikako da je sretnu.
A i kako bi mučeni oni kada izvršna vlast vodi krstaški rat protiv sudske? U tom smislu, sasvim je moguće da načelnik UKP Marko Kričak drži pravdu u garaži, lupa joj šamare i prijeti silovanjem, kao prije nekoliko mjeseci studentici Nikolini Sinđelić.
Duboku krizu u zemlji otvorila je upravo nepravda. Prvo što je narod dobio od Vučića nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu 1. novembra 2024. bila je jeftina laž izgovorena pravo u kameru. Eto – samo taj dio stanične zgrade nije rekonstruiran… Drugim riječima, niko neće snositi nikakvu odgovornost za smrt šesnaest osoba. Možda će ceh plati kakav sitni šraf iz procesa gradnje, nikako onaj tko je zaista svojim činjenjem ili nečinjenjem kriv za tragediju – naprednjačka vlast je nedodirljiva, može što ‘oće.
Što je dalje bilo, već je ušlo u istoriju – studenti i narod počeli su na ulicama tražiti pravdu, ne bi li je konačno upoznali i oslobodili. A to u Srbiji nije nimalo lako.
ZNAO ILI MORAO ZNATI
Naprednjaci smatraju da ih ne obavezuju Ustav i zakon. Posebno preziru i mrze sudove i slobodne medije. Ne drže ni do svog Statuta, a još manje do date riječi.
Recimo, Vučić prvo obeća pred predstavnicima Evropske unije da će članove REM Narodna skupština izabrati po zakonu, a onda se hvali da je lično sabotirao taj proces kako bi TV “Informer” i dalje ostao njegova medijska trovačnica. Ili – svako malo najavi borbu protiv kriminala i korupcije, pa potom zalegne svom političkom težinom za osumnjičene i optužene u tim predmetima.
Ništa ovdje nije slučajno ili ishitreno. Za šefa države i vascijelog Ćacilenda, gdje god on bio, postoji samo jedan princip – ono što je njemu korisno mora biti i svima ostalima. Ako nije – žalimo slučaj, više sreće sljedeći put. Otud i sve puste afere i skandali sa javnim radovima, ugrađivanja, potkradanja, statusi vršioca dužnosti, “državni poslovi” poput onog sa vutrom na “Jovanjici”, sistemska korupcija…
Zašto ništa od navedenog nikad nije osvijetljeno u nadležnim institucijama, a kamoli rasvijetljeno? Zato što u sistemu vlasti koju je uspostavio Vučić sve ovo zna ili je morao znati. On je taj koji bukvalno o svemu odlučuje.
To će reći da Nebojša Stefanović, sve i da hoće, ne smije na sudu ispričati kako mu je otac od poštanskog činovnika u penziji postao međunarodni trgovac oružjem. Isto vrijedi i za Batu Gašića – ta nije valjda blesav da pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću objašnjava otkud njemu i njegovoj porodici imovina od 23 miliona evra. I koliko bi medijske imperije i prateći objekti Željka Mitrovića i D. J. Vučićevića potrajali kada bi morali obrazlagati kako su ih stekli… Ali da se ne nabraja dalje, jasno je…
“Zahvaljujući predsjedniku Vučiću”, pravda je postala naprednjački neprijatelj broj jedan. Nije tek tako najradikalnije krilo SNS sebe prozvalo lojalistima.
ULICE BEOGRADA
Mada je većina više od decenije bila poput mišića, sada dio zaposlenih u pravosuđu pokušava raditi svoj posao. To će reći – dati narodu pravdu.
Što su čekali do sada? Neki možda nisu vidjeli alternativu Vučićevom režimu, drugi su patili od anksioznosti zbog radnih uvjeta, treće je – sasvim moguće – bilo stid pred studentima i građanima, a na sve skupa je uticala svijest da će uskoro biti u potpunosti razvlašteni kao grana vlasti. Samim tim biće i savršeno nepotrebni, osim da potpisuju sve što im stave na stol i da lupaju pečate.
Vučićeva reakcija na ljude iz pravosuđa koji počinju raditi svoj posao bila je trenutna. U najkraćem – napali su sam ustavno-pravni poredak Srbije. Tako su tužioci za organizirani kriminal postali mafijaši, a njihovi “klijenti” ugledni građani. Istovremeno je policiji – ali i drugim državnim organima – po cijenu pištolja, značke i službenih kola zabranjeno postupanje po nalozima TOK. Režim više nimalo ne krije da je isključivi cilj “Mrdićevih zakona” sprečavanje procesuiranja visoke korupcije i režimskih “zarađivača” na narodnim resursima.
KUD SVE OVO VODI?
Ako opstanu “Mrdićevi zakoni”, slijedi obesmišljavanje predstojećih i svakih drugih izbora; ako se do kraja ne izvedu slučajevi “Jovanjica” i sela Konjuh, narkodileri mogu računati na premije za proizvodnju i transport droge; ako aktualna vlast potraje još godinu-dvije, građane će hapsiti ćaciji nalik na “ajsove” u Trampovoj Americi…
Ukratko, Vučićev režim punom parom juri u potpuno bezakonje sa nesagledivim posljedicama. Srbija je pred izborom – može ostati mafijaška ili postati država na putu oporavka. Više nema sredine.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve