Odbrana bespuća hrvatske prošlosti

Nije dugo trajalo primirje između Predsjedničkih i Banskih dvora, predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor. Pukotine nastale najprije zbog imenovanja ekonomskog savjetničkog tima predsjednika, a potom i objave registra branitelja – za što se predsjednik zalaže, a premijerka godinama protivi – produbljene su odlaskom Ive Josipovića u Bosnu i Hercegovinu, gdje se obratio parlamentu te države, te poklonio žrtvama u Ahmićima i Grabovici kod Mostara.

foto: tanjug

„Politike koje su devedesetih – bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje u Bosni i Hercegovini – podjela, posijale su u toj državi, ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojem odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet“, kazao je Josipović u parlamentu susjedne države, ustvrdivši da nas „zla prošlost, poput olovnih kugli drži u mjestu i ne da nam u budućnost. Tu prošlost ne trebamo zaboraviti, ali u njoj ne smijemo živjeti.“

NAPADI I OSTAVKE: Odmah se kuka i motika podigla u Hrvatskoj. Premijerka Kosor je najprije konstatirala da je predsjednik sukreator vanjske politike, a da njoj kao šefici Vlade nije bilo poznato što će on u Bosni i Hercegovini govoriti. Onda se uhvatila toga da je Josipović prekršio Ustav, pa da bi mogla inicirati postupak njegova opoziva. Josipović je uzvratio: neka ona i HDZ pokrenu postupak za njegov opoziv, ali nakon toga – jer bi sigurno dobio i neke buduće predsjedničke izbore – neka bude spremna i sama Jadranka Kosor podnijeti ostavku. Nakon njegovog odgovora, ostavke su najednom zaboravljene!

Potom je premijerka sazvala na sastanak bivše hrvatske premijere, od 90-ih do danas, ali avaj!, zaboravila je pozvati bivšeg predsjednika i davnašnjeg premijera Stjepana Mesića, kao i Josipa Manolića, već su k njoj hodočastili samo HDZ-ovci, koji su svi redom ocijenili da je Josipović Hrvatsku proglasio agresorom u Bosni i Hercegovini. „Hrvatsku je Josipović uveo u red svjetskih agresora, što apsolutno nije istina“, ustvrdio je šef zastupničkog kluba HDZ-a u Saboru, tvrdeći da je Josipović naštetio Hrvatskoj izrečenim u Sarajevu, a slično njemu misli još gomila onih koji su u vrijeme ono, a i danas, podupirali politiku HDZ-a prema susjednoj Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je Hrvatska toj državi pomagala u ratu, a da pokojnici Franjo Tuđman i Slobodan Milošević nisu Bosnu dogovorno pokušali podijeliti (o čemu svjedoče i crteži po salvetama i stenogrami objelodanjeni nakon Tuđmanove smrti 1999. godine).

Sve te reakcije – dijela javnosti i nervozne vlasti – govore da se nadležni nisu daleko odmaknuli od vremena u kojem je, 2000. godine, donesena Deklaracija o Domovinskom ratu, u kojoj stoji da je Hrvatska „vodila pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica“, što je laž. Na tu laž je još tada, u saborskoj raspravi, upozoravala Vesna Pusić, koja je tada stavljena na zid srama i proglašena izdajnicom i još koječime. Isto se sada događa i Ivi Josipoviću, kojega su zasuli gotovo istovjetnim frazama i rječnikom.

SASVIM SUPROTNO: Da javnost ipak u Josipovićevim riječima i gestu ipak vidi svjetlo, pokazuje prošlotjedni skup u Jasenovcu, gdje se obilježavala godišnjica proboja logoraša iz tog ustaškog logora: dok su Ivo Josipović i Stjepan Mesić dočekani s odobravanjem i aplauzima, ostatak državne delegacije predvođene Jadrankom Kosor i potpredsjednikom parlamenta Vladimirom Šeksom i nekoliko ministara zaradio je zvižduke i uzvike neodobravanja. Poslije su u HDZ-u tvrdili da je za sve to kriv podmladak SDP-a; možda, ako u podmladak spadaju malobrojni preživjeli iz tog ustaškog logora i njihovi već postariji potomci, koji se pod kamenim Bogdanovićevim cvijetom okupljaju svake godine.

U svemu tome, u tom ratu HDZ-a za njihovu istinu o ulozi Hrvatske u ratu u BiH, opet su žrtve skrajnute: i one u Ahmićima, selu u središnjoj Bosni nedaleko Viteza, u kojem su pripadnici hrvatskih snaga 1993. godine pobili i spalili 116 bošnjačkih civila, među kojima 32 žene i 11-oro djece, i one u Grabovici kod Mostara, 32 okrutno ubijena hrvatska civila iste te godine, među kojima i jedno dijete. O žrtvama nitko od onih koji su ovih dana osuli paljbu po Ivi Josipoviću nije rekao niti riječ.

Zamjerki Josipoviću bilo je i s druge strane, doduše malobrojnih. Činjenica da je istoga dana posjetio i hrvatsko i bošnjačko stratište nužno navodi vodu na mlin onih koji su inače skloni izjednačavanju svih u ratnim sukobima; ipak, zborio je o pogrešnim politikama u tim vremenima. S druge strane, nije otišao niti na jedno srpsko stratište, kažu neki, a i takvih se da naći u Bosni u Hercegovini, pa i oko Mostara…

KORAK DALJE: Kako god, činjenica je da je Josipović napravio veliki gest: on je otišao korak dalje od Stjepana Mesića, koji je otvoreno govorio sve godine svog desetogodišnjeg mandata o pogrešnoj politici Hrvatske prema susjednoj Bosni i Hercegovini, zbog čega se i razišao sa Franjom Tuđmanom. Josipović se poklonio i konkretnim žrtvama te pogrešne politike i jasno rekao da je upravo ona kriva za to što se broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio i da oni koji su još uvijek tamo moraju tu zemlju, a ne Hrvatsku, držati svojom domovinom.

Jest da je i sam kasnije reterirao, pa izjavio da se „nije ispričao, već je izrazio žaljenje“ – nije šija, nego vrat! – što nas vodi pesimističnom zaključku da ćemo se mi, podanici država ovog dijela Evrope, još načekati da, usprkos povremenim žaljenjima i izvinjenjima (Mesić, Svetozar Marović, Milo Đukanović, Boris Tadić), dočekamo nekog balkanskog Vilija Branta.