O broju žrtava jasenovačkog logorskog kompleksa

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske je 1946. u izvještaju naslovljenom Zločini u logoru Jasenovac zaključila kako je u logoru Jasenovac život izgubilo 500.000 do 600.000 osoba. Međutim, ista ta komisija je 1947. napravila prvi poimenični popis žrtava logora NDH te je sakupila 15.792 imena žrtava Jasenovca i 2927 Stare Gradiške, ali samo s područja NR Hrvatske (ne i BiH!).

Hrvatska Zemaljska komisija je navedenu brojku od 500.000 do 600.000 jasenovačkih žrtava, po svemu sudeći, preuzela iz partizanske propagande koja je – uostalom, to joj je bila i funkcija – preuveličavala ionako teške zločine nacista, fašista i njihovih domaćih suradnika, kako bi potakla svoje borce da se što žešće udari po neprijatelju. Te brojke nisu bile iznašane da bi informirale, nego da bi razjarivale gnjev i volju za beskompromisnu borbu s neprijateljem. Tako su se i za vrijeme rata, a i poslije njega u raznim prilikama iznosile velike brojke jasenovačkih žrtava, čak do 700 tisuća žrtava, pa se u narednim godinama ta brojka etablirala u javnosti. Ona je s vremenom postala praktički službena iako ju nikad nitko nije službeno iznio, još manje verificirao.

SUMNJE I POPISI

Kao što je to bilo uobičajeno u autoritarnom društvu poput jugoslavenskog socijalističkog, u kasnijim je godinama i desetljećima sve što bi od te brojke bitno odudaralo, “ispravljalo” bi se ili bi bilo potiskivano, a samocenzurom i de facto zabranjivano. A bilo je i te kako razloga za sumnju da ti podaci ne odgovaraju istini.

Naime, neposredno nakon rata demografi Ivan Lah i Dolfe Vogelnik izračunali su da je demografski gubitak Jugoslavije tijekom Drugog svjetskoga rata bio 1.700.000 osoba – dakle, ne radi se samo o smrtno stradalima u ratu (na svim stranama – kako na partizanskoj, tako i na kolaboracionističkoj), nego i o onima koji su nakon rata emigrirali, kao i nerođenoj djeci. No, ta je brojka za potrebe Mirovne konferencije u Parizu 1946. pretvorena u broj poginulih. Bila je to politička odluka da bi se pridala što veća važnost Narodnooslobodilačkom ratu, odnosno da bi se Jugoslavija s 1,7 milijuna žrtava pozicionirala na treće mjesto po broju ratnih žrtava u Europi (iza SSSR-a i Poljske).

Svakome tko se imalo razumio u povijest i srodne struke bilo je jasno da je broj poginulih bitno manji od deklariranih 1,7 milijuna. Četrdesetak godina kasnije, Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović, neovisno jedan o drugome, ustanovit će da je u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji poginulo oko milijun osoba ili neznatno više. Posljedično, to znači kako nije moguće da je samo u Jasenovcu stradalo 700.000 ljudi (ili samo Srba!), jer bi onda svih poginulih partizana, žrtava fašizma, poginulih vojnika na kolaboracionističkoj strani i njima sklonih civila bilo samo 300.000, a znamo da je tih osoba stradalo mnogo više.

Dodatnu sumnju u broj od 700.000 jasenovačkih žrtava unio je prvi skrupulozno izrađen popis jasenovačkih žrtava koji je 1964. objavio Savezni zavod za statistiku SFRJ. U njemu su navedena imena 59.188 žrtava, od toga u Jasenovcu 49.602, a u Staroj Gradiški 9586. U tom popisu iz 1964. bilo je poimence spomenuto 33.944 Srba, 9044 Židova, 6546 Hrvata, 1471 Rom, 949 Muslimana, 194 Slovenca, 105 osoba drugih nacionalnosti i 6850 “nacionalno neidentificiranih”.

Slijedom te brojke pridošle iz Saveznog zavoda, bilo je jasno da sakrosanktni broj od 700.000 jasenovačkih žrtva ne može opstati. A to se nije smjelo dogoditi, pa je netko u nomenklaturi odlučio da te rezultate zadrži u tajnosti – popis je štampan samo za internu upotrebu i u svega nekoliko primjeraka. Jugoslavenske vlasti nisu imale snage nositi se s tim problemom, baš kao ni s drugim tabu temama uglavnom iz Drugog svjetskoga rata, ali i iz drugih perioda.

PREUVELIČAVANJE I MINORIZIRANJE

Od osamdesetih godina 20. stoljeća, sa snaženjem nacionalističko-šovinističkih ideologija i njihovih provedbenih politika, sve je prisutnija bila politizacija i manipulacija temom Jasenovca. Ta je tema sama po sebi traumatična, a svaki je jednostrani pristup čini još traumatičnijom. U raspravama je počela dominirati, a dobrim dijelom traje sve do danas, mučna prepirka o neutvrđenom broju žrtava, nabijena osobnim i nacionalnim resantimanima, blokirana tvrdim političkim predrasudama, povremeno i morbidna. Ne vodeći računa da je broj 700.000 preuveličan i nerealan, tim se brojevima, pa čak i većima, nastojalo dokazati da je Jasenovac bio golema tvornica smrti za Srbe, Židove i Rome, koja se po svojim razmjerima pretvara u optužnicu protiv jednog cijelog naroda, koji se optužuje za genocidnost. S druge strane, zataškavanjima i prešućivanjima sugerirala se slika Jasenovca uglavnom kao radnog logora i pravno zasnovane ustanove za internaciju dokazanih protivnika režima, čime se direktno rehabilitira genocidna politika ustaške NDH.

Neki beogradski krugovi preuveličavali su ionako preuveličane brojke; general Velimir Terzić 1983. izjavio da je “samo u Jasenovcu ubijeno milion Srba, ne računajući pripadnike drugih naroda”, potom je Srboljub Živanović tvrdio da je “najmanje 700.000 žrtava sahranjeno na području Jasenovca i Gradine”, Vuk Drašković 1990. da je “Jasenovac 40 puta veći od Mauthausena”, a Radomir Bulatović samouvjereno je napisao “da je u Jasenovcu stradalo preko 1.110.929 ljudi, žena i djece”. Pa ipak, ključna osoba u tom poslu bio je od kraja osamdesetih do smrti 2009. godine Milan Bulajić. Umnogome opterećen teorijama zavjere, Bulajić je tvrdio kako se “više od pola stoljeća poslije Drugog svjetskog rata istina o najbrutalnijem logoru smrti skriva i sprečava”. Bulajić nije nikad izrekao da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, ali je doslovno i uporno citirao sve one koji su tu brojku isticali. S tim navodima nikada nije polemizirao, ali je polemizirao sa svima onima koji su spominjali niže brojke.

Od 1989. u Hrvatskoj ima nastojanja da se jasenovački zločin minimalizira. Knjiga Bespuća povijesne zbiljnosti Franje Tuđmana, objavljena 1989. godine, imala je za cilj, između ostaloga, da pobije “jasenovački mit” o 700.000 žrtava u tom logoru, u čemu je dobrim dijelom i uspjela. No, Tuđman mjestimično upada u drugu krajnost. Jednostranim izborom podataka neprimjereno minimalizira broj ukupnih žrtava, osobito srpskih, tvrdeći da je “u jasenovačkom logoru stvarno stradalo nekoliko (vjerojatno 3-4) desetaka tisuća zatočenika, ponajviše Cigana, pa Židova i Srba, a i Hrvata”.

Bilo je u hrvatskoj javnosti i onih koji su posve negirali jasenovački zločin. Naprimjer, Mirjana Pavelić, kći poglavnika Ante, u doba NDH dokona adolescentica s adresom u otetoj vili na elitnom zagrebačkom Tuškancu, izjavila je kako “mi nismo proganjali Židove. Proganjali smo komuniste, a koliko ja znam, u Jasenovcu su bili internirani komunisti. Ako je među njima bilo Židova, to je sporedna stvar”. Konstatirala je i da “nijedan Židov, Srbin ili Ciganin u vrijeme NDH nije stradao zato što je bio Židov, Srbin ili Ciganin, nego isključivo stoga što je bio neprijatelj hrvatske države”. Tuđman i Mirjana Pavelić samo su neki od primjera kako se u Hrvatskoj umanjivao broj stradalih u Jasenovcu.

MUZEJ ŽRTAVA GENOCIDA I SPOMEN–PODRUČJE JASENOVAC

Na prijelomu iz osamdesetih u devedesete, Vladimir Žerjavić objavljuje dvije temeljne knjige o ukupnim žrtvama Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom prostoru: u njima utvrđuje da je u Jasenovcu, uključujući Staru Gradišku, ubijeno oko 80.000 do 90.000 ljudi. Nadalje, procijenio je da je među njima bilo 48.000 do 52.000 Srba, 13.000 Židova, 12.000 Hrvata, 10.000 Roma. Srpski
statističar dr Bogoljub Kočović, koji je živio u Parizu, potkraj osamdesetih godina, nezavisno od Žerjavića, obavio je statističko-demografsko istraživanje i došao do približno sličnih rezultata – da je u logorima u NDH život izgubilo između 150 i 200.000 Srba, što je navelo kasnije Žerjavića da (prilično logično) zaključi kako bi Kočović procijenio da je u Jasenovcu stradalo oko 70.000 ljudi.

Najambiciozniji pokušaj da se dovedu u pitanje rezultati ove dvojice istraživača jest knjiga Životija Đorđevića Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svetskom ratu – bila je to prva kritika Kočovića i Žerjavića na metodološki sličnim osnovama, jer su svi drugi autori polemizirali s tom dvojicom više temeljem emocija negoli racionalno prikupljenih i protumačenih činjenica. Međutim, osim što je prezentirao tipičan nacionalistički narativ, Đorđević je i posve krivo predvidio stopu godišnjeg priraštaja stanovništva – apsolutno preveliku – pa dolazi i do posve drugačijih rezultata – tvrdi da je tokom rata Srba ubijeno 1.607.000 (Kočović 487.000, Žerjavić 530.000), da je Hrvata ubijeno 66.000 (Kočović 207.000, Žerjavić 192.000). Međutim, ni Đorđević se nije usudio izreći konačnu brojku o jasenovačkim žrtvama: “da bi se prestalo sa licitiranjem i ‘igrom brojki’, koja bi bila neprikladna, i kad se o mnogo manje važnim preračunavanjima radilo, ipak je jedini način da se do tačnog broja jasenovačkih žrtava dođe njihovo poimenično popisivanje”.

Na taj način, znanstvenim i stručnim istraživanjima Žerjavićeve i Kočovićeve procjene o broju jasenovačkih žrtava (iako gotovo 30 godina stare) nisu dovedene u pitanje, već se, naprotiv, novim istraživačkim naporima izravno ili neizravno sve više potvrđuju.

Muzej žrtava genocida i Savezni zavod za statistiku Srbije i Crne Gore nastavili su u devedesetima nadopunjavati popis iz 1964. te su 1997. objavili popis žrtava jasenovačkog logora koji sadrži imena 78.163 osobe, a nacionalni sastav identificiranih žrtava je slijedeći: 47.123 Srbina, 10.521 Židov, 6.281 Hrvat, 5836 Roma, 919 Muslimana i ostalih 7483. Do 2018. Muzej je sakupio imena 84.796 jasenovačkih žrtava, ali u javnim istupima stručnjaci iz te institucije procjenjuju da je u Jasenovcu stradalo između 122.300 i 130.100 osoba.

U Spomen-području Jasenovac se od 2005. radi na popisu jasenovačkih žrtava, pa je u golemoj knjizi, objavljenoj 2007. godine, sakupljeno 72.193 imena žrtava, a uz svaku od njih navedeno je i ime oca, godina i mjesto rođenja, okolnosti smrti. Sljedećih je godina nastavljeno s radom na popisu, pa je do 2018. sakupljeno 83.811 imena i prezimena osoba koje su stradale u logoru. Od tog broja, Srba je 48.217, Roma je 16.164, Židova 13.143, Hrvata 4281, Muslimana-Bošnjaka 1143, Slovenaca 271, Čeha 119, Slovaka 106 te ostalih i nepoznatih nacionalnosti 367. Do danas se te brojke nisu bitno promijenile.

SUGLASNOST U STRUČNOJ JAVNOSTI

Kao istraživač povijesti Jasenovca tvrdim da su ove brojke realne, jer ih potvrđuju i moji brojni uvidi u konkretne situacije u njemu. Na primjer, logor je postojao 44 mjeseca odnosno oko 1340 dana. Da je uistinu ubijeno 700.000 ljudi, onda bi u prosjeku svakoga dana bilo ubijano ili bi umrlo oko 520 ljudi. A znamo, na primjer, da su u Krapju i Bročicama, u prva dva jasenovačka logora koji su postojali dva i pol mjeseca u jesen 1941. godine, organizirane dvije skupne likvidacije – prvo 26 Srba, potom još stotinjak logoraša. U najvećoj grupnoj likvidaciji logoraša koji su neko vrijeme boravili u Jasenovcu III Ciglani 18. listopada 1942. odvedeno je, po svjedočenjima preživjelih, u Gradinu i tamo pobijeno između 800 i 1500 zatočenika.

U Jasenovcu je bilo i “mirno razdoblje” (“mirna godina”) od kraja 1942. do kraja 1943. ili čak travnja 1944. godine. Tada se broj dopremljenih zatočenika smanjio – dolazili su u malim grupama – od deset do najviše dvadeset ljudi, a masovnih likvidacija, kada bi bilo ubijeno više desetaka zatočenika ili zatočenica, bilo je “samo” nekoliko. Na kraju, ukoliko je u neistraženim i uništenim grobnicama u Gradini i u Uštici broj leševa po kubičnom metru jednak onom koji je pronađen u istraženima, može se zaključiti da je u tamošnjim grobnicama pokopano između 50.000 i 60.000 leševa.

Ovih nekoliko navedenih, ali i mnogi drugi podaci snažno sugeriraju da se beogradski i jasenovački popisi približavaju nekom konačnom rezultatu odnosno da se spomenuti broj od 83.811 ustanovljenih jasenovačkih žrtava mora povećati za 10 do najviše 20 posto. Čini se da smo tako napokon na dobrome putu da se prebrode ružne politikantske i propagandističke licitacije o broju jasenovačkih žrtava koje su desetljećima sprečavale da se toj traumatskoj temi pristupi historiografski objektivnije i smirenije. Broj žrtava uglavnom više nije sporan ni u međunarodnoj znanstvenoj i stručnoj javnosti: Centar “Simon Wiesenthal” tvrdi da je u Jasenovcu stradalo 85.000 osoba, a na stranicama United States Holocaust Memorial Museuma u Washingtonu stoji da se “sada procjenjuje kako je ustaški režim između 1941. i 1945. u Jasenovcu ubio između 77.000 i 99.000 osoba”.

Popis žrtava nikada neće biti konačan jer se nekim žrtvama ne može utvrditi mjesto stradanja, a može se pretpostaviti da je to bio jasenovački logorski kompleks, jer su matične knjige ponegdje izgubljene, jer predratni, a ni poslijeratni popisi stanovništva nisu obuhvatili cjelokupno stanovništvo, jer su u Jasenovac deportirani i strani državljani koji nigdje nisu registrirani.

Možda će se novim istraživanjima, u sljedećim godinama, doći do još nekih imena, ali se u krugovima skrupuloznih istraživača računa da je poimenični popis uglavnom dogotovljen u trenutku kada je na njemu 90 do 95 posto pretpostavljenih žrtava. Danas smo praktički došli do tog stadija u istraživanju ili ćemo do njega doći u sljedećih nekoliko godina. Tako bi se konačno mogla zaključiti mučna diskusija o broju jasenovačkih žrtava – naravno, ako to dopusti politika.