Srbija posle političkog osamostaljivanja Crne Gore na ekonomskom planu nema šta da izgubi, a ako se prema toj činjenici postavi realistično, to jest normalno, može i da dobije
ČIST RAČUN I NIŠTA VIŠE: Aluminijumski kombinat u Podgorici
Ono što je između Srbije i Crne Gore, na simboličkom planu, u ravni politike, okončano 21. maja, odavno se već dogodilo u suštinskom, ekonomskom smislu – još 1. novembra 1999. godine, kada je Crna Gora počela da napušta dinarsku zonu (dvovalutnim sistemom nemačka marka i dinar), to jest godinu dana kasnije, kada je marka postala jedina valuta u „maloj članici“ SRJ. Razdvajanje valuta pratilo je i ubrzano „razdvajanje“ privredno-sistemskih ambijenata.
Tako Crna Gora još februara 1999. godine donosi novi zakon o privatizaciji (sa masovnom vaučerskom raspodelom društvene svojine), a zatim, 2000. godine, zakon o centralnoj banci, o bankama, stranim ulaganjima, hartijama od vrijednosti, pa 2001. godine zakon o privrednim društvima, zakon o stečaju, itd. Snažna i brza tranziciona reforma bila je usmerena u veoma liberalnom smeru, pa je Crna Gora veoma brzo ukinula sve restrikcije u kapitalnoj razmeni sa inostranstvom, u repatrijaciji profita, tekućim transakcijama sa inostranstvom, na terenu slobodnog formiranja kamatnih stopa i u mnogim drugim institucionalnim okvirima. Već do 2003. godine nije bilo nijednog preduzeća u Crnoj Gori bez učešća privatnog kapitala, a do danas je privatizovano oko 90 odsto privrede.
Sve to je, naročito između 2000. i 2003. godine, plaćeno i veoma visokim inflatornim udarima (od preko 20 odsto godišnje), sporim rastom bruto domaćeg proizvoda (između 1 i 1,5 odsto), znatnom stopom nezaposlenosti (oko 25 odsto), stalno visokim deficitom u spoljnoj trgovini (25–30 odsto BDP-a) i deficitom bilansa plaćanja (8–10 odsto BDP-a). No, sve je to u maloj zemlji, sa između milijarde i milijarde i po bruto domaćeg proizvoda – u malom apsolutnom opsegu – za evropske i svetske dimenzije.
Trenutak da se privredna samostalnost dopuni i političkom, inače, u Crnoj Gori je izabran pametno, onda kada su prve tranzicione muke prošle i kada se može očekivati skorašnji znatniji priliv stranog kapitala (kao efekat potpune političke emancipacije), a pre drugih, krupnijih ekonomskih teškoća koje mogu da naiđu, ako se nade u menadžersku genijalnost mlade crnogorske elite izjalove. No, to je sada već isključiv problem Mila Đukanovića i drugova.
Srbija posle političkog osamostaljivanja Crne Gore na ekonomskom planu nema šta da izgubi, a ako se prema toj činjenici postavi realistično, to jest normalno, može i da dobije. Zauzimanje takvog stava sugeriše i izjava Slobodana Milosavljevića, predsednika Privredne komore Srbije (RTS, 22. maj), koji je apelovao na obe strane da sada ne uvode bilo kakve restrikcije u međusobne ekonomske odnose. On je rekao da Srbija treba da posmatra Crnu Goru kao jedno značajno tržište od oko 600.000 stanovnika, što je sigurno aluzija na prečesto bagatelisanje njenog značaja u svakom pogledu. Po Milosavljevićevom mišljenju to tržište može i dalje da apsorbuje višak ponude Srbije u domenu poljoprivredno-prehrambene robe, a luka Bar i jadranska obala i dalje mogu biti veoma značajni za transportne i turističke potrebe Srbije. Pri tom, Milosavljević je izgovorio i jednu malo poznatu cifru, da Srbija ima suficit u razmeni sa Crnom Gorom od oko 250 miliona dolara godišnje, što je i za srpsku privredu i te kako važno.
Problem da se očuva i unapredi pozicija srpskih preduzeća u Crnoj Gori i posle njene državne emancipacije, međutim, može postati nešto veći, jer nije isključeno da će ona (u slučaju da se brzo politički stabilizuje) sada postati meta dugoročnijih i obilnijih ulaganja naših, pre svega balkanskih, konkurenata (Hrvatske i Slovenije), a moguće i nepredvidivih i moćnih finansijera iz Rusije (koji su u poslednje vreme digli u nebo cene nekretnina na crnogorskoj obali). Istina, Crna Gora se, na drugoj strani, sada nalazi potpuno u situaciji kada investitorima ne može da pruži nikakve garancije u pogledu dostupnosti tržišta Srbije (od osam miliona potrošača), osim onih koje će obezbediti skorašnje formiranje zone slobodne trgovine u jugoistočnoj Evropi (kao međukorak do uključivanja ovog regiona u EU).
Kada se političko-psihološke tenzije ohlade, i firme iz Srbije će, verovatno, pokušati da obnove svoje investicije u Crnu Goru „na novim osnovama“, koje se mogu pokazati i zdravijim od nekadašnjih koje su bile podupirane bratstvom i istovernošću (a koje su u stopu pratile pohlepa i podvale). Naravno, moguće je očekivati i nešto novih crnogorskih investicija u Srbiju, ukoliko ona reši svoje probleme na putu u Evropu, jer na ovom tržištu, ako ništa drugo, ondašnji ulagači imaju dovoljno rođaka i prijatelja koji su „dobro raspoređeni“.
Biće, naravno, i nekih novih problema koje mogu izazvati trzavice prilikom svođenja „deobnog bilansa“ (što je uobičajeno i kod naslednika najbednije zaostavštine). I u tom smislu je dobro što je u realnosti već odavno napuštena i oveštala fraza da smo i posle stvaranja državne zajednice, pre dve godine, ipak imali „jednu državu“ (to je klasičan contradictioinadjecto), pa je i deoba državnih nekretnina u zemlji praktično već obavljena, a oko ambasada – ćeraćemo se još. No, to nije razlog da sada sa drugačijih pozicija ubedimo evropske investitore da je racionalno da jedna pruga i jedan autoput između Dunava i Jadranskog mora vode i između Srbije i Crne Gore.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Litijum se pretvara u najskuplju valutu u globalnom privrednom i političkom nadmetanju. Sa stanovišta Berlina, Srbija maltene nema pravo da Evropi uskrati svoja značajna nalazišta, a i zašto bi se odrekla sopstvenog napretka? U tom svetlu ne čudi što je kancelar Nemačke Olaf Šolc ad hok došao u Beograd da se zajedno sa Vučićem smeška dok se potpisuju litijumski sporazumi i svojim prisustvom pomogne naprednjačkoj propagandnoj mašineriji da građanima Srbije omili projekat “Jadar”
Nosioci vlasti sad ponavaljaju da je potreban široki javni dijalog stručnjaka koji bi o rudniku litijuma, njegovim prednostima i rizicima govorili iz raznih uglova. Dakle, poziva se na ozbiljan pristup temi kako bi se izbegle moguće iracionalnosti, netačne informacije i interpretacije. Retko ko se ne bi složio sa dijalogom, čak ni najuporniji ekološki aktivisti. Ali, postoji ovde jedan veliki problem. Upravo je vlast temeljno ukinula javni dijalog u društvu želeći da tako ukine drugačije mišljenje
Ako smo nešto naučili za sedam godina političke karijere Ane Brnabić, jeste da ona ima veliku moć da se menja i prilagođava, te da to čini predano i bez ostatka. Zato je vrlo moguće da još nismo videli sve likove i oblike koje aktuelna predsednica Skupštine može da iznese
Od svih slučajeva iživljavanja policijskih službenika nad građanima, samo je jedan dobio pravni epilog. Pravda, ipak, čak ni u tom jednom slučaju, izuzetku u moru ostalih (koji će verovatno biti zataškani), nije zadovoljena. Presudu u korist žrtve doneo je Apelacioni sud u Novom Sadu, a iznos novčane naknade koju je žrtva dobila na nivou je naknade za napad i ujed psa
Od osnivanja Fiskalnog saveta 2011. godine njegov predsednik bio je profesor i akademik Pavle Petrović. Po isteku mandata nije mu ponuđeno da nastavi da obavlja tu funkciju, a za novog predsednika Fiskalnog saveta predsednik države Aleksandar Vučić predložio je profesora Blagoja Paunovića. Šta se do sada zbivalo sa radom Fiskalnog saveta i zašto je ova nezavisna institucija važna? Konačno, koji deo struke bi morao da vodi ovu instituciju
Vulinove laži o Zdravku Ponošu imaju samo jedan cilj. A to je pokušaj režima da se kontrolom nad vlastitom ružnom prošlošću uspostavi kontrola nad budućnošću. Otud i svo to sluđivanje naroda i nasilje nad zdravim razumom
U zajedničkoj akciji BIA, VBA i MUP su uhapsili trojicu „špijuna“ u Valjevu – inženjere zaposlene u „Krušiku“. Za režimsku pljačku u fabrici oružja niko nikada nije priveden
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!