fotografije: m. milenković
Po ovakvom slovu zakona može se rehabilitovati bilo ko od onih iz Drugog svetskog rata u Srbiji. Mihailović je tek 1946. godine potpao pod pravdu, jednako političku kao što je pravda bila u Evropi prema izdajnicima, kvislinzima i zločincima koji su "čistili" teritorije, svoje i tuđe, od ljudi drugih nacionalnosti
Prošloga tjedna rehabilitiran je general Dragoljub Mihailović: bila je to prvorazredna vijest za regiju, a i više od regije. Krenuli su sa slavljem ortodoksni šešeljevci na čelu sa svojim četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljem, našli su se tu i SPO-ovci Vuka Draškovića i njegov feljton na bazi knjige Noć đenerala, pa onda neki bivši političari-dužnosnici (Slobodan Homen, autor komisije koja je tražila Dražine i mamutske kosti po Adi Ciganliji), advokati i sudije i ostali koji imaju pristup javnosti.
Začudo, uzdržani od slavlja su, kao i tradicionalni „izdajnici srpstva“, ostali oni koji u gotovo 30 godina imaju značajnu ulogu u političkoj rehabilitaciji generala Draže: premijer Aleksandar Vučić pozivao je na prestanak podjela, vrijeme je za zajedništvo, ministar i socijalista Ivica Dačić prisjetio se majčinog brata kojeg su ubili četnici, ministar dr Nebojša Stefanović također se malkice uznemirio, potječe iz partizanske porodice, naime…
POLITIKA, NE REHABILITACIJA: Zgroženi komentari došli su iz susjednih država, ali ne samo iz njih. Prisjetila se srpska javnost sela Vranić, u kojem su četnici tokom Drugog svjetskog rata poklali sve što se mrdalo, od beba do staraca. Sjetili su se takvih „incidenata“ i povjesničari, analitičari i političari iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske (u kojoj se, začudo, gotovo nitko nije sjetio Gata kod Omiša, pandana zločina u Vraniću) i svi su unisono osudili rehabilitaciju Mihailovića.
„Sve je isto, ništa se nije desilo. Ovo nije rehabilitacija, ovo je politika. Samo se psihološki možda nešto dogodilo“, kaže za „Vreme“ dr Igor Graovac, povjesničar koji se u svom dugom znanstvenom radu bavio (među ostalim) strukturama sudionika jugoslavenskog revolucionarnog rata, te stradalih u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Sa dr Graovcem“Vreme“ je objavilo intervju 2005. godine – sjetio se u razgovoru, i ponavlja da je sve isto i da se ništa ne može dodati (vidi okvir).
Taj je razgovor objavljen u vrijeme kad se pripremao Zakon o rehabilitaciji. Zakon je donesen 2006. godine, potom je nekoliko godina bio u primjeni, da bi 2011. godine bio dopunjen i izmijenjen: nema drastičnih izmjena, osim što se u drugoj usvojenoj verziji „pripustilo“ i nešto države (javni tužilac koji se može umiješati u postupak, što se nikad nije dogodilo, jer državu to očito ne zanima). Oba zakona ne bave se meritumom, suštinom postupaka, već eventualnim propustima davnašnjih suđenja koja se – sasvim neprimjereno – danas mjere po današnjim pravnim standardima.
Dakle, sasvim je svejedno da li je taj dotični – Mihailović, konkretno – osuđen zbog zločina koje su počinile njegove snage, već je važno da li je postupak bio pravedan i zakonit. To je vijeće Višeg suda u Beogradu, sudije Aleksandra Trešnjeva, upravo ustanovilo nakon što se gotovo deset godina utvrđivalo čega od dokumenata ima, čega nema, gdje je general Draža strijeljan, da li mu je čitana optužnica (tek se trećina optužnice od nešto više od 100 stranica odnosi na njega, ako je vjerovati kopiji, jer originala nema), kako i kad je pisana presuda, jer nije imao vremena da izjavi žalbu s obzirom na pogubljenje tri dana nakon objave usmene presude.
LUKSUZ I POLITIKA: Advokat Branko Pavlović izazvao je priličan bijes (roninmagazin.com) svojom kritikom odluke o rehabilitaciji i rečenicom: „To što se Draži uopšte sudilo je luksuz koji mu po međunarodnom pravu uopšte nije pripadao.“ Slično je „prošla“ i profesorica Vesna Rakić Vodinelić, neki su se silno razočarali zbog teksta „Rehabilitacija D. Mihailovića kao političko suđenje“, koji je – vidi čuda – profesorica napisala još 2012. godine, a koji je sad ponovo postavljen na sajt „Peščanika“. U tom tekstu, ona analizira postdrugosvjetsko-ratovska suđenja u nekoliko zemalja Evrope, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Norveškoj, Grčkoj, i zaključak je da „posebnost suda, retroaktivnost i pravo na odbranu u slučaju Mihailovića su, ipak, imali manje devijacija u odnosu na prosek nego što je to bio slučaj u Francuskoj i Britaniji. Ni u jednoj od obuhvaćenih država nije došlo do rehabiliticije postratnih osuđenika za dela izdaje, kolaboracije i/ili ratnih zločina.“
Ona dodaje: „Prihvatiti rehabilitaciju D. Mihailovića, mimo standarda postratnih suđenja u konsolidovanim demokratijama, samo zato što je suđenje sproveo komunistički sud, kome se odmah nužno imputira primena ideoloških kriterijuma u suđenju, ili primeniti današnje standarde pravičnog suđenja na jedno postratno suđenje, bilo gde da je održano, značilo bi sprovođenje političkog suđenja. Jedno je političko suđenje u postratnim uslovima, a sasvim nešto drugo politička rehabilitacija u državi koja je zasnovana makar na formalnoj parlamentarnoj demokratiji. Prvo se, na osnovu komparativne prakse, toleriše, drugo ne“, piše profesorica Rakić Vodinelić, usput posve jasno određujući i svoju intelektualnu i ličnu poziciju u odnosu na rehabilitaciju Mihailovića (vidi okvir).
Ona je, međutim, među rijetkima koja govori o bazičnom problemu – zločinima.
KO JE ČUO, KO RAZUMEO: Suprotno njoj, razočarani što ima takav stav, tu su oni s druge strane, od advokata koji su ovu odluku Višeg suda doživjeli kao pravničku pobjedu (pri čemu ne bi trebalo zanemariti da je Mihailovićev advokat koju godinu nakon svog branjenika skončao u zatvoru, pod političkim optužbama, možda tu treba tražiti neku ekskulpaciju za te neke advokate), do jednog od rijetkih današnjih sudija koji nemaju rajsferšlus na ustima: sudije Apelacionog suda Miodraga Majića. Na svom blogu (misamajic.com) on piše: „Iznenađuje zato još više činjenica da ni pojedini stručnjaci od kojih bi se, s obzirom na raniji angažman i stavove, to moglo očekivati, ne prepoznaju navedeni aspekt odluke Višeg suda u Beogradu. Jer, ako je nerealno tako nešto tražiti od usijanih glava sa obe strane srpskog rova, od političke elite a naročito intelektualne Srbije moralo bi se očekivati da u ovom trenutku za momenat iskorače iz porodičnih šinjela i uoče da između tadašnjeg mučenja i opijanja okrivljenog, uskraćivanja prava na žalbu i fabrikovanja dokaza i današnjih višegodišnjih pritvora, političkih pritisaka i unapred objavljenih odluka, sramoćenja političkih neprijatelja i montiranih afera, postoji direktna ideološka vertikala. Da uoče da se ista ideološka matrica nalazi u pozadini tadašnje borbe protiv ‘unutrašnjeg neprijatelja’ i današnjih obračuna sa onima koji drugačije misle i koji su spremni da o tome govore.“
Doduše, uz „pojedine stručnjake“ i „porodične šinjele“, on primjećuje i to da je sudija Trešnjev, rehabilitator Mihailovićev, poručio ono što je malo tko čuo, a kamoli razumio, da ovo „nije bio proces tokom kojeg je utvrđivano da li je Draža bio zločinac ili svetac. Da sud nije raspravljao o tome da li je Ravnogorski pokret bio oslobodilački ili izdajnički. Da u Palati pravde nije suđeno đeneralovoj ideji niti boljševičkoj vlasti. Da je ovo bio samo postupak u kojem je utvrđivano da li je okrivljeni Mihailović imao pravično suđenje i šansu.“
Da li smo ove 2015. godine uz predsjedničkog savjetnika Olivera Antića imali isto nepravično suđenje i šansu, pitanje je i za sudiju Majića.
(NE)POMIRENJE: U tome i jest problem: po ovakvom slovu zakona može se rehabilitirati bilo tko od onih drugosvjetsko-ratovskih zločinaca u Srbiji. Svjedoče o tome i šizofrene odluke srpskih sudova koje su rehabilitirale i nikad osuđene „neprijatelje naroda“, kvislinge, četnike i druge koji su u akcijama oslobođenja sredinom 40-ih godina prošloga stoljeća ubijeni u borbama s partizanima.
Stidljivo se ovih dana pojavljuje i činjenica da bi Mihailović, taman da se vratila vlada iz izbjeglištva, imao istu sudbinu: nije se stavio na stranu partizana kad ga je kralj na to pozvao, nije ni rat završio nakon što je oslobođen Beograd u oktobru 1944, a niti nakon kapitulacije Njemačke; tek je 1946. godine potpao pod pravdu, jednako političku kao što je pravda bila u Evropi prema izdajnicima, kvislinzima i zločincima koji su „čistili“ teritorije, svoje i tuđe, od ljudi navodno drugačijih krvnih zrnaca.
A pomirenje u regiji? Ništa se nije desilo, kako kaže dr Graovac, sve je i dalje politika. Dok hrvatska ministarka diplomacije Vesna Pusić eskalira sa svojim izjavama o generalu Draži koji će uvjetovati srpski put ka Evropi, u Hrvatskoj kuljaju nacionalizam i tiha revizija ustaštva. Da ne spominjemo to da je ta zemlja rehabilitirala svoje sporne likove, poput kardinala Alojzija Stepinca, tek u Saboru, ne i pred sudom, te da je godinama (i danas još) tolerirala – u najmanju ruku – ulice Mile Budaka i mise za Pavelića koji „pjeva s nevinom dječicom“ na hrvatskom nebu.
Što na sve to reći: nevina dječica jedino sa žrtvama ne pjevaju…
Koljački pokreti
Na pitanje da je 2005. godine u Srbiji prvi puta i država sudjelovala u obilježavanju ravnogorskog ustanka, čemu su prethodili dodjela američkog – Trumanovog – ordena kćeri Draže Mihailovića, ali i izjednačavanje četnika i partizana u Skupštini Srbije, a da je službena Srbija očito prihvatila stav Vuka Draškovića da su i četnici bili antifašisti, dr Graovac kaže: „Pojedini, pa i spomenuti potezi vlasti suvremene Srbije već 15-ak godina više ne predstavljaju nikakvo iznenađenje. Izjednačavanje mirovinskih prava četnika i partizana, poraženih i pobjednika u Drugom svjetskom ratu u nas, sadrži, međutim, jednu morbidnu nostalgiju, neznanstvenu reinterpretaciju povijesti, a koja teži nastaviti navodno nedovršeni građanski rat u Srbiji. Pritom se nužno mora i redizajnirati povijest kako bi četnici, koji su samo formalno u ratu sačinjavali neko vrijeme i postrojbe priznate kao regularne od strane Saveznika, mogli ostvarivati neka prava. No, zasigurno nije riječ samo o pravima, sličnim onima drugih regularnih postrojbi, primjerice Wermachta u Njemačkoj, nego opet o politici. Dodjela ordena vođi četnika, pak, shvaćena je potom i kao priznanje Zapada o tome i odlično se uklopila u posve krivu tezu da su četnici navodno bili i antifašisti. SAD, pritom, ne samo zakašnjelo, a u sklopu, vjerovali smo prevaziđene, hladnoratovske politike, ponovno igraju svoju protukomunističku ulogu, koju su ranije izražavale primjerice i time što Hrvatskoj/Jugoslaviji nisu izručile četničkog vojvodu Momčila Đujića. No, sve to ipak nije dovoljno da se kolaboracionistički četnici proglase antifašistima. Uz to, pripadnici četničkog, uostalom kao i kvislinškog ustaškog pokreta, ne samo da nisu bili antifašisti nego nisu bili, što je porazna povijesna činjenica, ni na razini fašizma i nacizma, kojima su samo služili kao pripadnici isključivo koljačkih pokreta. Štoviše, iako formalno različiti, pa i logički suprotstavljeni, međusobno su u ratu surađivali ili se nisu znatnije sukobljavali. Iz tih razloga, znakovito, prve mirovine pripadnicima četničkog pokreta isplaćivala je od sredine 1942. NDH, smatrajući kako obiteljima poginulih vojnika „savezničkih vojski“ NDH „pripada javna društvena skrb“, ako su pripadali, a jesu, „oružanima protukomunističkim družinama“ i sudjelovali skupno, a jesu, u aktivnostima s oružanim snagama NDH. Tu tradiciju, čini se, sada nastavlja Srbija.
Pristup i stav
Neću kriti – protivim se rehabilitaciji D. Mihailovića iz osnovnog razloga koji sam iznela na početku ovog teksta: rehabilitacija je u nas, iako to nije tako zakonski postavljeno, shvaćena kao ideološka i politička mera revizije istorije, a ne kao pravna mera. Protivim se rehabilitaciji D. Mihailovića i iz „političkih“ razloga – smatram da je bilo dovoljno dokaza i pred komunističkim sudom da je izvršio teška krivična dela. Protivim se rehabilitaciji D. Mihailovića zato što bi ona legitimisala nekažnjivost i omogućila proširenje ideje nekažnjivosti na ratne zločine iz devedesetih. Ipak, nastojala sam da primenim legitiman komparativni i kontekstualni pravni pristup. Na sreću, njegov rezultat se poklopio sa mojim političkim stavom. Možda je bilo i obrnuto – prihvatila sam komparativni i kontekstualni pristup, zbog mog političkog stava. Ali, ne vidim zašto komparativni i kontekstualni pristup imaju manju pravnu vrednost od ideološkog legalizma i pravne države shvaćene kao svrha samoj sebi.
Bolji i lepši datum od 15. februara kragujevački studenti nisu mogli da odaberu za veliku blokadu ovog grada. Sve je u tom izboru savršeno. I vreme i mesto i višestruka simbolika koju Sretenje, Dan državnosti i Kragujevac nose kad se povežu
Kuda se to uputila Srbija? Koji je izlaz iz ove krize? Šta treba da se desi da tužilaštvo sasluša Aleksandra Vučića koji je javno tvrdio da zna ko je počinio krivično delo bespravnog rušenja u Hercegovačkoj ulici i time počinio krivično delo prikrivanja počinioca krivičnog dela? Drugim rečima: koliko bi pritisak u društvu morao da poraste da ova vlast pristane na vladavinu prava koja bi značila njeno razvlašćenje
Iako su i studenti iz Niša izloženi medijskom targetiranju, iako ih neki profesori i deo javnosti pritiskaju i zastrašuju, oni ipak uživaju veliku podršku većeg dela akademske zajednice. Ta podrška ide toliko daleko da je, nakon osnivanja Neformalne grupe niških studenata, osnovana i Neformalna grupa nastavnika, saradnika i istraživača Univerziteta u Nišu
Nastavnici, advokati, glumci i drugi radnici prekidaju posao, studenti su u stalnoj blokadi fakulteta i ulica, a demonstrira se i u najtvrđim uporištima Srpske napredne stranke. Dok se Vučićev karavan seli iz grada u grad, protesti ga prate u stopu. Šta se do sada zaustavilo i gde sve to vodi
“Blokade imaju sve odlike organske promene – promene koja je čista, samonikla i originalna. U takvim okolnostima, teško da je bilo kakva podrška sa strane potrebna da se protest pretvori u političku promenu. Najveća snaga ovog protesta su čvrsti zahtevi. Protest je čist i neinstrumentalizovan. Štaviše, i onaj koji bi pokušao da ga instrumentalizuje, ne zna kako bi to uradio. Zato će svi međunarodni faktori čekati da vide razrešenje situacije i nakon njega zauzeti nove pozicije”
Kad studenti po ledu, snegu i kiši mogu da pešače do Kragujevca držeći se jedni za druge – sve noćeći u plastenicima na temperaturi u ozbiljnom minusu – možete i vi da sednete u kola, autobus ili vagon, pa za njima
Prodaja parčadi Junajted grupe je loša vest za slobodu medija u Srbiji i pravo građana da se informišu. Ali, kamo sreće da je to jedina loša vest…
U staromodnom secesionističkom iskustvu obično žitelji određene teritorije pokreću proces otcepljenja od drugog dela teritorije na kojoj žive neki drugi ljudi. Nije, naime, zabeležno (do sada) da teritorija hoće da se otcepi mimo volje sopstvenih žitelja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
