

Komentar
Kako je Peter Mađar pobedio Viktora Orbana
Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa




Aleksandar Vučić više nije u stanju da povrati ravnotežu u pobunjenom društvu. To se najbolje vidi u ravni govora: nijedno njegovo baljezganje više ne prolazi
Reč koja u ovom trenutku opisuje stanje u kojem se nalazi vlast Aleksandra Vučića jeste: grogirana. To je ono kada bokser dobije takve batine da više nije u stanju da kontroliše događaje u ringu.
Na ovom mestu se, međutim, iscrpljuje domet poređenja. Boks meč je ograničen na nekoliko rundi, borba za slobodu nije. U ringu imamo dva aktera, ovde je reč o kriminalizovanoj grupi ljudi koja je uzurpirala vlast i okrenula se protiv građana svoje zemlje.
Ali ako je do pre nekoliko meseci ta grupa kontrolisala događaje u javnoj sferi na taj način što je nametala (lažne) teme koje su odvraćale pažnju sa besomučne pljačke javnog novca, od pada nadstrešnice u Novom Sadu to nije tako.
Naprotiv. Vlast ne uspeva da skrene pažnju s okolnosti koju bi da skrije na sve načine, ali ne može: da se okrenula protiv građana sopstvene zemlje, da pljačka građane u čije bi ime i za čiju korist morala da radi, te da drugi razlog postojanje osim pljačke – nema.
Utoliko je poređenje s grogiranim bokserom opravdano: kao što grogirani bokser ne kontroliše ono što se događa u ringu (nema snage za to, dobio je previše batina, mutno mu je u glavi, a ni noge ga baš ne drže) tako ni vlast Aleksandra Vučića, uprkos tome što u rukama ima aparat prisile i kontroliše tokove novca, nije u stanju da povrati ravnotežu.
Kao i uvek to se najbolje vidi u ravni govora: nijedna Vučićeva tema ne prolazi. Evo samo nekoliko skorašnjih gadosti.
Nemoć i iracionalnost
Čovek koji se odmetnuo od civilizacije – a veliko je pitanje da li je neko ko je stasavao u senci Vojislava Šešelja, Tomislava Nikolića i Slobodana Miloševića uopšte dotakao civilizaciju – izjavio je pre nekoliko dana da su studenti dali kantu benzina Milomiru Jaćimoviću (časnom i hrabrom čoveku) kako bi se ovaj zapalio i tako napakostio vrhovnom biću lično, to jest njemu. Da li je moguće da nije uspeo da smisli ništa pametnije? Pa, nije. Uznapredovala iracionalnost isporučuje plodove.
Potom, odnekud je isplivala fotografija iz kafane na kojoj se, u prilično opuštenoj atmosferi valja reći, prepoznaju ljudi koji ne ispoljavaju preteranu ljubav prema vrhovnom biću, a to je problem. Odmah se pokrenuo tabloidni um i krenule su da sevaju budalaštine o zaveri, rušenju države, čemu sve ne, ali teško da će iko da zagrize udicu.
Potom dan obeležavanja masovnog ubistva u Srebrenici i višesatno baljezganje vrhovnog bića u kojem se dosetio da su se građani digli protiv njega jer je pobedio u Ujedinjenim nacijama gde je, doduše, Rezolucija o Srebrenici izglasana, ali zahvaljujući njemu ne sa toliko ubedljivom većinom kakva je mogla da bude. Gde se ne seti ranije nego baš na dan kada se obeležava ubistvo? Ali ni to ne uspeva da potre okolnost kako se odvija velika pljačka.
Drugim rečima, ne zna gde udara. On ponavlja sheme koje ni ranije nisu imale mnogo smisla, ali jesu pratile nekakvu logiku. Sada nikakve logike više nema. Osloboditi batinaše koji su devojci slomili vilicu, reći da su studenti doturili benzin čoveku da se spali, ili da je obojena revolucija reakcija na njegovu veliku pobedu u UN gde nije uspeo da spreči izglasavanje Rezolucije – izraz je izgubljenosti, nemoći i iracionalnosti.
Muljanje i ništa drugo
U međuvremenu srušen je i mit o velikom graditelju jer sad, evo, dve godine pošto ju je vrhovno biće otvorilo, Železnička stanica „Prokop“ mora na ozbiljnu, dugotrajnu i, dabome, skupu rekonstrukciju. Zašto? Zato što vrhovno biće i ekipa kradu gde god stignu (u konkretnom slučaju muljali su, prema analizi Transparentnosti Srbija, s javnim zemljištem i investitorom), a ni ne razumeju se baš u to što rade (u muljanje se razumeju, ali ne znaju ništa drugo, inače im ne bi padale nadstrešnice i ubijale ljude i popuštali stubovi na tek izgrađenim stanicama).
O onim tunelima što ih je biće otvorilo uprkos tome što radovi nisu gotovi – dovoljno je rečeno.
O čemu je, dakle, reč? O tome da režim više nije u stanju ništa da ponudi ni na materijalnoj ravni, ni na ravni govora. A da bi opstao na vlasti, nešto mora da ponudi. Režim nudi Vučića i nudi Expo. O tome šta je od Vučića ostalo – gledamo, na žalost, svaki dan. A Expo ne nudi ništa. Naprotiv. Odmaže.
Expo je tu da bi, koliko-toliko, potkrepio priču o međunarodnom ugledu Srbije (što je privid), ali taj projekat je besmislen s gledišta građana jer će im doneti samo vrtoglave dugove; s gledišta ekipe okupljene oko Vučića, to je unosan posao.
Šta je, dakle, Vučiću još ostalo? Da pojača teror nad građanima i to je sve što još može.


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?


Vršljanje policije po Rektoratu Univerziteta u Beogradu je čin ljudi nesvesnih da sami propadaju u rupu koju kopaju Vladanu Đokiću, da nastupaju kao zlo koje će izgubiti bitku protiv dobra, kao neuki jahači metle koje će na kraju pomesti studenti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve