U ovom trenutku nacionalni stadion za pet-šest utakmica reprezentacije godišnje, plus finale kupa, niti je neophodan, niti je investicija, niti može doprineti vraćanju “večitog derbija” u sportske okvire
32-Mrdjen_01…
Nadam se da nije u pitanju ona verzija Alchajmera, po kojoj bolje pamtimo događaje od pre nekoliko decenija nego nešto što se zbilo ovog meseca. U svakom slučaju, moj tekst objavljen u prošlom broju “Vremena” pod naslovom “Dug je put do derbija” sadrži jednu grešku takve prirode, pa još na dva mesta.
Uz izvinjenje čitaocima što sam napisao da je skandalozna peta utakmica finala regionalne košarkaške lige odigrana u nepostojeći ponedeljak 6. aprila 2022. godine (tačan datum je ponedeljak 6. jun, a šesti dan aprila je, by the way, bio sreda), mogu da ponudim ličnu odbranu da je reč o podsvesnoj reakciji na ružne slike sa zakucavanja najnovijeg eksera u kovčeg “večitog derbija”. Kao da je već sama pomisao na urušavanje institucija (države, košarke, sportskog rivalstva…) pod naletima besmislenih ostrašćenosti i ogoljenih materijalnih interesa tražila datum koji, istorijski gledano, ima baš takve konotacije.
Kad sam se već javio da koliko-toliko ispeglam sopstvenu bruku, molio bih i za priliku za neku vrstu “odjeka i reagovanja” na prethodni tekst. Nekoliko mojih prijatelja zamerilo mi je što nisam pomenuo i činjenicu da je i megalomanska ideja o izgradnji “nacionalnog stadiona”, osim kao još jedna prilika za sva moguća ugrađivanja, direktna posledica činjenice da više nemamo normalan “večiti derbi”, zbog čega veoma trpi i fudbalska reprezentacija Srbije.
Kada igra državni tim, već nekoliko godina “delije” neće na Stadion JNA, a “grobari” u “rupu”, pa kad se tome doda i aktuelni sukob ovih prvih sa selektorom Draganom Stojkovićem, dolazimo do apsurdne situacije da Dušana Tadića, Aleksandra Mitrovića i drugare više navijača gleda kada negde gostuju, nego u srpskoj prestonici. Donekle je opravdanje da su te utakmice prilika za mahanje zastavama sve brojnijih “naših ljudi po belom svetu”, tim pre što i njihov sve masovniji odlazak ima direktne veze sa vladajućom logikom izgradnje radi izgradnje. Pardon, ugradnje…
Zbog svega toga, nacionalni stadion za pet-šest utakmica reprezentacije godišnje, plus finale kupa, niti je neophodan, niti je investicija, niti može doprineti vraćanju “večitog derbija” u sportske okvire. Ne samo u ovom trenutku, već za još duži niz godina, tim pre što se od početnih 150 miliona evra pre četiri godine već došlo do sume od oko pola milijarde evra.
Ekonomista Libeka Mihailo Gajić nedavno je izneo stav da kod ovakvog projekta sasvim izvesno neće biti isplativosti, niti je on ekonomski motivisan. “Kod železnice, gasovoda, puta, pokreće se ekonomska aktivnost, za preduzeća se smanjuju troškovi transporta, povećava se produktivnost, širi se proizvodnja. Ovo nema nikakav ekonomski uticaj na ostatak privrede i deluje mi kao dizanje spomenika za života”, kaže Gajić.
Zanimljivo gledište na temu “večitog derbija” izneo je moj prijatelj dr Miroljub Stojković, koga sam citirao u tekstu za koji sad pišem “ispravku”. On smatra, a to je i javno govorio tokom devedesetih godina prošlog veka i sukcesivnog raspada prethodnih zajedničkih država, da su Crvena zvezda i Partizan, kao sportska društva, a posebno njihovi fudbalski pogoni, odigrali svoju istorijsku ulogu i da bi njihovo rasformiranje bilo bezbolnije nego ovo održavanje u vakuumu nerešenih statusnih, organizacionih, imovinskih, finansijskih i, u krajnjoj liniji, moralnih pitanja.
Autor je redovni kolumnista portala nova.rs i novina “Nova”, svojevremeno vlasnik članske karte broj 000001 Udruženja sportskih novinara Beograda
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!