Nadničar iz Klana

„Ubila te je grupa u kojoj se nalaze Pacov, Prevara i Budala“, rekao je potpredsjednik Demokratske stranke Zoran Živković 15. marta 2003. na odru premijera Zorana Đinđića. Javnost je tada prvi put postala svjesna postojanja Vladimira Milisavljevića zvanog Vlada Budala. Međutim, za razliku od Mlađana Mićića Pacova iz Požarevca osuđenog na deset godina zatvora zbog dilanja heroina, Dragana Stankovića Prevare oslobođenog nakon što je u pritvoru proveo nekoliko mjeseci, sve do 9. februara ništa se nije znalo o sudbini Milisavljevića. Tog dana ga je španjolska policija uhapsila u Valensiji dok je u restoranu „Bodega La Paz“ zajedno sa trojicom ortaka jeo file minjon s pečurkama i tunom.

foto: tanjug

Milisavljević, rođen 1976. u Beogradu, postao je 1998. ili 1999. jedan od prvih pripadnika grupe mlađih i u podzemlju neafirmiranih kriminalaca koju je tada okupio Dušan Spasojević; policajci i novinari kasnije su ih prozvali Zemunski klan. Možda je nadimak Vlada Budala stekao zato što je, kako neki tvrde, upisao fakultet ili višu školu, a možda i zbog toga što je u određenoj situaciji naprosto ispao budala. Izvjesno je, međutim, da je sve što je posjedovao, uključujući i vlastiti život, pripadalo Spasojeviću.

POTENCIJALNI PUTNIK: „Jednom je Vlada Budala napustio društvo – u odsustvu je uzimao drogu – pa se Spasojević na njega žestoko naljutio“, rekao je pripadnik Zemunskog klana Dušan Krsmanović na suđenju za ubojstvo premijera Đinđića. „Govorio je da ko ga ne posluša može od njega da ode samo sa nogama napred i u vreći.“

Milisavljević nije „otišao u Kanadu“ – tako je Spasojević zvao ubojstva i zakopavanja na zabačenim pustopoljanama svojih ljudi koji su se, kako je govorio, „osilili i otrgli kontroli“ – već se „sredio i unormalio“ i nastavio da radi sve što je od njega traženo. Kako su svjedočili Krsmanović, Miladin Suvajdžić, Đura Mutavi i drugi, zajedno sa ostalim članovima Klana, Vlada Budala je satima i danima sjedio u žbunju, kafićima i automobilima, prateći osobe čije je otmice ili ubistva naredio Spasojević; nabavljao je ukradene automobile za likvidacije i „specijale“, mobilne telefone koje su on i njegovi ortaci mjenjali svakih nekoliko dana; starao se da „komitenti“ Klana uredno isplaćuju preuzeti heroin; pomagao je Miloradu Ulemeku Legiji u postavljanju četiri protivtenkovske mine u rupu na putu u okviru „Plana B“ za likvidaciju Ljubiše Buhe Čumeta; po „štekovima“, kako su nazivali tajne stanove, razrađivao je detalje Spasojevićevih naredbi sa ostalim članovima bande…

Milisavljević nipošto nije bio isključivo zadužen za logistiku i podršku u okviru Zemunskog klana. Ako je u novembru 2000. samo vozio automobil u koga je uguran Vuk Bajrušević, u dvije druge otmice igrao je kud i kamo aktivniju ulogu. Upravo je on, godinu dana kasnije, ispred ekipe iz Klana prišao biznismenu Miliji Baboviću na parkingu jednog sportskog centra i prodrao se „policija, ulazi u kola“. Kada je Babović to odbio, Vlada Budala ga je udario pištoljem po glavi i ubacio na zadnje sjedište vozila. Kao policajac predstavio se i prilikom otmice narkodilera Suada Musića kod Slavije – čim je Musiću rekao da ga hapsi zbog droge, otpora nije bilo. Zapaženu rolu Milisavljević je odigrao i u otmici biznismena Milorada Miškovića ispred sjedišta njegove kompanije na Novom Beogradu, a zbog tog krivičnog djela zajedno je sa Spasojevićem, Milom Lukovićem Kumom i još nekolicinom iz Klana proveo šest mjeseci u pritvoru u Centralnom zatvoru. Inače, svi su uhapšeni u Parizu, odakle su namjeravali da skoknu do Bogote; da vide valjda kako bi u svoje djelatnosti mogli i da uključe i šverc kokaina na veliko.

KALAŠNJIKOV I BORBENI „AUDI„: Vlada Budala je i direktni izvršilac bar tri ubojstva. Dok je Aleksandar Simović upravljao „borbenim audijem“ – tako su u Zemunskom klanu zvali kola iz kojih su otvarali vatru – Miloš Simović i on su pucali iz kalašnjikova i ubili Srđana Ljujića u drugom vozilu u pokretu 20. novembra 2000. kod zgrade Centralnog komiteta na Novom Beogradu. „Miloš Simović i Vlada Budala uvek su se preganjali ko bolje puca“, rekao je Krsmanović na suđenju. „Pričali su kako je Miloš loše pucao i da je u stvari Srđana ubio Vlada“, kaže u svom svjedočenju Đura Mutavi.

Osim u Ljujićevom, Milisavljević je direktno učestvovao i u ubojstvima Željka Bodiša 27. decembra 2000. i Željka Škrbe i Nenada Batočanina 26. novembra 2002. U oba slučaja, pucano je iz jednih u druga kola u pokretu, oba puta su iz kalašnjikova pucali Vlada Budala i Miloš Simović, prvi put je vozio Aleksandar Simović, a drugi Dejan Milenković Bagzi. Svi ubijeni su imali svoje mjesto u podzemlju izuzev Batočanina, pripadnika tadašnje savezne policije…

Život Vladimira Milisavljevića kao i svih ostalih članova Klana od početka 2000. do marta 2003. odvijao se po čvrstim Spasojevićevim pravilima: određivao im je kako da se oblače, kakve automobile da voze i gdje da stanuju; nisu smjeli da se uzajamno druže, ali su zato morali da cinkare jedni druge; konačno, svi oni su dvadeset i četiri časa stajali na raspolaganju svom šefu i nitko od njih nije imao privatni život. Vlada Budala bio je u potpunosti uklopljen u taj svijet. Možda je Spasojeviću i povjerovao da oni „ubijaju za državu“. Međutim, kako je svjedočio Krsmanović, kao jedan od prvoboraca Klana Milisavljević nije stekao pravu legitimaciju Državne bezbjednosti. To obećanje dato nakon Petog oktobra Spasojević nikad nije održao; za utjehu, Vladi Budali je dat pištolj registriran na nekog iz Jedinice za specijalne operacije. I kada je riječ o podjeli para, Spasojević je bio krajnje nepouzdan: Milisavljević je za učešće u otmici Vuka Bajruševića dobio 50.000 njemačkih maraka, ali je taj novac odmah morao vratiti; toliko je dugovao Spasojeviću koji ga je prethodno natjerao da kupi kuću Legijine supruge Aleksandre Ivanović na Gardošu u Zemunu. Zašto je Vlada Budala morao da postane vlasnik ove nekretnine, vjerovatno ni njemu samom nije bilo jasno.

BEGUNAC: Kao i ostali članovi Zemunskog klana, Milisavljević je učestvovao u atentatu na premijera Zorana Đinđića. Njegov zadatak bio je da na parking mjesto u ulici Admirala Geprata 14 doveze Aleksandra Simovića, Ninoslava Konstantinovića i atentatora Zvezdana Jovanovića i sačeka ih. Sve to je i učinio. Nakon atentata na premijera Đinđića, Vlada Budala se sa braćom Simović i Konstantinovićem, najprije krio u „šteku“ u ulici Milentija Popovića 24, a potom u Kumodraškoj 99.

Što je bilo poslije?

Vjerovatno skrivanje od „šteka“ do „šteka“, uspostavljanje opreznih veza sa Lukom Bojovićem i drugim pouzdanim tipovima iz podzemlja, nabavka krivotvorenih dokumenta, izlazak iz zemlje u pogodnom trenutku… Ako je vjerovati Đuri Mutavom, članovi Zemunskog klana pretekli u policijskoj operaciji „Sablja“, uopće nisu raspolagali većom količinom para. „Trebalo mi je dvije hiljade evra mjesečno – da sam ih imao, ne bih bio ni sa Milošem Simovićem ni sa Lukom Bojovićem“, rekao je u decembru prošle godine na suđenju glavni Spasojevićev egzekutor, Sretko Kalinić. Možda je Vlada Budala i raspolagao kakvom ušteđevinom za crne dane, ali ona nije mogla potrajati dugo. Ništa mu, dakle, nije preostalo nego da nastavi gdje je privremeno zaustavljen: da kao kriminalni nadničar za Bojovića ili nekog drugog gazdu iz podzemlja prenosi kokain, organizuje narko-mreže, krade, pljačka, nabavlja oružje, prevozna sredstva i lažna dokumenta, ubija…

Uhapšen u Španiji, Milisavljević se po svoj prilici kretao i po regionu, a Kalinić ga optužuje da je sa braćom Simović učestvovao u mučenju zaštićenog svjedoka Zorana Vukojevića Vuka ne bi li izvukli podatak o navodno sakrivenim Spasojevićevim parama i, potom, u njegovom ubojstvu. U svakom slučaju, Milisavljević je bio i ostao u vezi sa ostalim članovima Zemunskog klana na slobodi – toliko ih je spajala zajednička istorija i uzajamna surevnjivost i mržnja da su prosto bili osuđeni jedni na druge; Kalinić tvrdi da je lično ubio Ninoslava Konstantinovića i Milana Jurišića Jureta, a da su Vlada Budala, Miloš Simović i Bojović planirali da likvidiraju njega. Čini se da ih takve kakvi su i sa opasno suženim prostorom za kretanje nitko i nije htio osim Luke Bojovića, što dosta govori o njegovim ambicijama, ali i inteligenciji. Jer, ako se organizirani kriminal i ne može u potpunosti iskorijeniti, bar načini djelovanja Zemunskog klana zauvijek pripadaju prošlosti. A upravo ta krvava prošlost kao kvalifikacija za kriminalno nadničarstvo, zauvijek je obilježila Vladimira Milisavljevića. Sem svireposti, licemjerja i beskrupuloznosti, Vlada Budala ni sa čim drugim nije raspolagao.