Navršilo se deset godina od smrti Draška Gagovića, čovjeka koji je kao fotoreporter nedeljnika „Vreme“ zabilježio autentičnu i kompletnu slika Srbije devedesetih godina dvadesetog vijeka. Beskrajno strpljiv, pedantan, s posebnim i istančanim osjećajem za psihologiju, Draško je bio istinski umjetnik. Sa jedinstvenim i neponovljivim darom i vještinom, zabilježio je strasti, nade i razočarenja političkih skupova, demonstracija i izbora; serije njegovih fotografija iz Narodne skupštine bolje i od čega drugog pokazuju tko je i kako vodio zemlju i zbog čega je doživjela sve to što ju je snašlo; slike ratova i njihovih posljedica, nestašica, hiperinflacije, bijede, nasilja, izbjeglica, novonastalih elita i još mnogo čega drugoga otvoreni su podsjetnik svega onoga što je Srbija preživjela u tih deset dugih, krvavih godina.
Draško je kao fotograf uspjevao da bude nevidljiv. Ljudi na njegovim fotografijama ne samo da ne poziraju, već su potpuno nesvjesni objektiva. To se posebno vidi na Draškovim slikama iz Skupštine: u strogim i čvrstim kompozicijama, iz brižljivo izabranih perspektiva, uvijek je u prvom planu duboka psihologija aktera. Nekad su ti poslanici bahati, sirovi i puni sebe, nekad zbunjeni, umorni i dezorijentirani, a nekad naprosto preplašeni i ponizni prema onima koji makar mrvicu vlasti imaju više od njih samih. Ali na svim tim fotografijama uvijek su bili to što jesu, sa svim svojim vrlinama i manama, bez ikakvog prećutkivanja, zataškavanja ili uljepšavanja. A da bi sve to snimio i to baš na taj način, Draško je znao da nepogrešivo reagira u djeliću sekunde, ali i da čeka satima prije nego što „okine“; u ovome drugom, nikad ga nitko nije nadmašio.
Draško je izgradio i jasan i jedinstven stil. Svatko tko se bar malo upoznao sa njegovim radom, bez problema je kasnije nepogrešivo mogao prepoznati fotografije ovog autora. Jer – tehnički besprekorne i kompozicijski duboko promišljene – one bi uvijek i najpovršnijeg promatrača natjerale da se zamisli, ali i da osjeti emociju koju je Draško želio da zabilježi i prenese. To posebno dolazi do izražaja u Draškovim ciklusima izbjeglica i svih ostalih žrtava jednog svirepog vremena. Kada se pogledaju te fotografije, nemoguće je ne osjetiti duboku empatiju i sažaljenje. Upravo u ove slike autor je potpuno unosio svoju ličnost.
Draško Gagović je bio fotograf koji – kada su u pitanju bili slavni, poznati i moćni – ni pred kim nije savijao kičmu. Pristojan, staložen, do kraja odan svojoj viziji i estetici, istrajno se i beskompromisno držao svog viđenja portretisanih i gotovo bez iznimke, uvijek bi uspio da istjera svoj naum. Ni nakon deset godina od Draškovog preranog odlaska, nijedan fotograf u Srbiji nije zauzeo njegovo mjesto.
FOTOGRAFIJE DRAŠKA GAGOVIĆA: Slobodan Milošević,…
…studentske demonstracije 1992, marš na Tolstojevu ulicu;…
…studenti u Tolstojevoj ulici 1992;…
…zimski protest 1996/97;…
…izbeglice sa Kosova 1999;…
…izbeglice iz Krajine 1995;…
…Velimir Bata Živojinović;…
…Zoran Anđelković i Aleksandar Vučić;…
…Vojislav Šešelj, Milovan Bojić i Mirko Marjanović
Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera
“Nisam ravnodušna prema tome što neko može da me vidi, čuje ili fotografiše, ali prva reakcija mi je bila bes”, kaže za “Vreme” studentkinja Milica čiji je telefon napadnut špijunskim softverom. “Mogli su da upale kameru dok se tuširamo, pričamo privatne stvari. Nije normalno ovo što se dešava... Mislim da je takvom sloju ljudi čak neshvatljivo da nešto može da funkcioniše bez ucene, bez potplaćivanja, nego samo uz čistu volju, želju i entuzijazam da uspemo u našoj borbi”
Kada se BIA (na slici) zainteresuje za nekoga, tvrde izvori “Vremena”, preko svojih spavača u medijima ili političkim strankama pusti neku optužbu, najčešće da taj i taj sarađuje sa tajnim službama druge zemlje, da je izdajnik, strani plaćenik i slično. Na osnovu toga, od tužioca se pribavi potrebna dozvola za nadzor komunikacija, što onda predstavlja pravno pokriće za špijuniranje svake vrste
Srbija se u Evropi sada i javno naziva “žarištem” na kojem se vrbuju i za sabotaže obučavaju ruski ljudi. O tome se u Beogradu samo ćuti
Neko će reći, pa šta te čudi što su “Zvezdini” navijači razvili gigantsku fotografiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i zajedno sa “Grobarima” skandirali njegovo ime? Da je bilo samo to, niko možda ne bi ni reagovao. Kao – to su već radili i šta sad? Ali sve to je začinilo ono što je pisalo ispod te slike, taj pogani poklič “Pravac Potočari”. Reč je najodvratnijoj stvari koja se ikada pojavila na toj tribini i na tom stadionu. Zbog toga bi ga trebalo zatvoriti za sva vremena
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
