Navršilo se deset godina od smrti Draška Gagovića, čovjeka koji je kao fotoreporter nedeljnika „Vreme“ zabilježio autentičnu i kompletnu slika Srbije devedesetih godina dvadesetog vijeka. Beskrajno strpljiv, pedantan, s posebnim i istančanim osjećajem za psihologiju, Draško je bio istinski umjetnik. Sa jedinstvenim i neponovljivim darom i vještinom, zabilježio je strasti, nade i razočarenja političkih skupova, demonstracija i izbora; serije njegovih fotografija iz Narodne skupštine bolje i od čega drugog pokazuju tko je i kako vodio zemlju i zbog čega je doživjela sve to što ju je snašlo; slike ratova i njihovih posljedica, nestašica, hiperinflacije, bijede, nasilja, izbjeglica, novonastalih elita i još mnogo čega drugoga otvoreni su podsjetnik svega onoga što je Srbija preživjela u tih deset dugih, krvavih godina.
Draško je kao fotograf uspjevao da bude nevidljiv. Ljudi na njegovim fotografijama ne samo da ne poziraju, već su potpuno nesvjesni objektiva. To se posebno vidi na Draškovim slikama iz Skupštine: u strogim i čvrstim kompozicijama, iz brižljivo izabranih perspektiva, uvijek je u prvom planu duboka psihologija aktera. Nekad su ti poslanici bahati, sirovi i puni sebe, nekad zbunjeni, umorni i dezorijentirani, a nekad naprosto preplašeni i ponizni prema onima koji makar mrvicu vlasti imaju više od njih samih. Ali na svim tim fotografijama uvijek su bili to što jesu, sa svim svojim vrlinama i manama, bez ikakvog prećutkivanja, zataškavanja ili uljepšavanja. A da bi sve to snimio i to baš na taj način, Draško je znao da nepogrešivo reagira u djeliću sekunde, ali i da čeka satima prije nego što „okine“; u ovome drugom, nikad ga nitko nije nadmašio.
Draško je izgradio i jasan i jedinstven stil. Svatko tko se bar malo upoznao sa njegovim radom, bez problema je kasnije nepogrešivo mogao prepoznati fotografije ovog autora. Jer – tehnički besprekorne i kompozicijski duboko promišljene – one bi uvijek i najpovršnijeg promatrača natjerale da se zamisli, ali i da osjeti emociju koju je Draško želio da zabilježi i prenese. To posebno dolazi do izražaja u Draškovim ciklusima izbjeglica i svih ostalih žrtava jednog svirepog vremena. Kada se pogledaju te fotografije, nemoguće je ne osjetiti duboku empatiju i sažaljenje. Upravo u ove slike autor je potpuno unosio svoju ličnost.
Draško Gagović je bio fotograf koji – kada su u pitanju bili slavni, poznati i moćni – ni pred kim nije savijao kičmu. Pristojan, staložen, do kraja odan svojoj viziji i estetici, istrajno se i beskompromisno držao svog viđenja portretisanih i gotovo bez iznimke, uvijek bi uspio da istjera svoj naum. Ni nakon deset godina od Draškovog preranog odlaska, nijedan fotograf u Srbiji nije zauzeo njegovo mjesto.
FOTOGRAFIJE DRAŠKA GAGOVIĆA: Slobodan Milošević,…
…studentske demonstracije 1992, marš na Tolstojevu ulicu;…
…studenti u Tolstojevoj ulici 1992;…
…zimski protest 1996/97;…
…izbeglice sa Kosova 1999;…
…izbeglice iz Krajine 1995;…
…Velimir Bata Živojinović;…
…Zoran Anđelković i Aleksandar Vučić;…
…Vojislav Šešelj, Milovan Bojić i Mirko Marjanović
Zašto je svako ko se bavio upotrebom neutvrđenog tipa akustičnog oružja na studentskom protestu 15. marta postao neprijatelj države, terorista i atentator na Vučića? Zbog čega bi i Berija pozavidio Biji na ovoj operaciji? Kako režim u Beogradu 2026. nastoji stvoriti atmosferu nalik na onu iz Moskve 1937
Podaci Vrhovnog javnog tužilaštva pokazuju da poslednjih godina raste broj zahteva koje tužioci upućuju policiji radi prikupljanja potrebnih obaveštenja, ali da odgovori na te zahteve sve češće izostaju. Reč je o prvoj i jednoj od najvažnijih radnji u predistražnom postupku, bez koje tužilaštvo u mnogim slučajevima ne može da nastavi istragu
Zašto su se na meti režima, pored studenata, našli verbalni delinkventi – analitičari, stručnjaci i novinari? Kako je Više javno tužilaštvo u svom saopštenju donelo presudu da su studenti sami sebe streljali zvučnim topom? I kako je Vučić tvrdio da Srbija uopšte nema zvučne topove, a ispostavilo se da ih ima, kao što je odmah posle pada novosadske nadstrešnice tvrdio da “jedino ona nije renovirana”, pa se brzinom svetlosti na društvenim mrežama utvrdilo da to nije istina? Na koji je način aktivirana medijska bomba u režimskim medijima sa unapred spremljenim spiskovima ljudi koji su učestvovali u “zaveri” i koje treba utući? I da li je reč o pokušaju zabrane studentskog pokreta
Pošto tužilac u Srbiji ne može da optuži osobu koja se kolima zaleće u građane, gledaoci RTS-a mogu videti kako se pred kamerama obesmišljava ta pravna institucija
Srbija će sačuvati mir, lokalni funkcioneri moraju da razgovaraju sa narodom ili će biti smenjeni, ekonomija raste brzo, žele da nas sruše jer Srbija grabi napred, nema više straha od “blokadera”, predsednik je žrtva, biće veće plate i penzije. Na osnovu iskustva, po svoj prilici ovako će izgledati Vučićeve poruke na predstojećem mitingu
Zašto je Aleksandra Radića, najistaknutijeg vojno-političkog komentatora u Srbiji, režim pretvorio u pokretnu metu
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
