Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Mnogi delovi "Evropske deklaracije" Andersa Brejvika odavno su opšta mesta na raznim desničarskim portalima
Nije nikakvo čudo što su nakon prvih vesti o eksploziji u Oslu i masakru na ostrvu Utoja svi odmah posumnjali na islamski terorizam. Norveška je učesnik u nekoliko vojnih operacija u muslimanskim zemljama, što je u očima Al kaide samo po sebi čini legitimnom metom, a sem toga su u toj zemlji, nakon Danske, objavljene i karikature proroka Muhameda koje su izazvale onako žestoke reakcije širom sveta. I nisu samo zapadni mediji skočili pred rudu kad su prvo uprli prst u muslimanske ekstremiste: brojni islamistički portali od Irana do Indonezije požurili su da neimenovanim džihadistima čestitaju „pobedu nad norveškim nevernicima“. Al kaida je, u jednom od najbizarnijih saopštenja do danas, naknadno molila takve sajtove da se ograde od nasilja u Norveškoj.
Postoje, međutim, i dublji razlozi za zamenu identiteta. Samozvani krstaš Anders Behring Brejvik je, planirajući napade, od Al kaide i srodnih islamističkih terorista pozajmio ne samo dobar deo taktičkih principa nego i osnovna načela doktrine. Krenimo od taktike: poput većine Al kaidinih akcija, norveški masakr bio je istovremeno usmeren na više od jednog cilja, kako bi se povećala konfuzija, a snage bezbednosti razvukle na tanko. Al kaidini taktički priručnici savetuju mudžahedine da pred nevernicima skrivaju dubinu svoje vere i da ne prekidaju naglo svoje društvene veze kako ne bi izazvali sumnju; Brejvik se, sledeći ovaj princip, postepeno povlačio iz kruga svojih prijatelja, maskirajući fanatizam i ubilačke namere interesovanjem za poljoprivredu i život na selu. Bombu je napravio od veštačkog đubriva i dizela, verovatno sledeći uputstva iz „Tehnikal Mudžahida“, Al kaidinog elektronskog časopisa za vojnu obuku na engleskom jeziku itd.
Ali, tek kad se prođe kroz hiljadu i po stranica dug Brejvikov manifest „Evropska deklaracija nezavisnosti 2083“, rukopis koji se mahom sastoji od teza i pseudoinformacija pokupljenih sa ultradesničarskih sajtova, izlaze na videlo ideološke sličnosti sa Al kaidom. Prva je zajednička vera u obnovu krstaških pohoda. Islamisti krstašima nazivaju vojnike zapadne koalicije koji učestvuju u ratovima na Bliskom istoku. Brejvik, koji je u jednom trenutku učestvovao u budalastom pokušaju da se obnovi viteški red Templara, sebe smatra krstašem, a tim zvanjem je častio i Radovana Karadžića, koji se u Hagu verovatno veseli ovom komplimentu sa nordijskog severa.
Za Brejvika, kao ni za Al kaidu, nema nevinih, naročito unutar sopstvene zajednice, i vole da udaraju na nebranjene civilne mete. S obrazloženjem da je reč o kolaboracionistima, Al kaida je dosad pobila mnogo više muslimana nego hrišćana i Jevreja, a Brejvik se okomio na norvešku Socijaldemokratsku stranku, koju smatra vinovnikom islamizacije Norveške.
Još jedna sličnost je opsednutost Balkanom i, naročito, balkanskim muslimanima. Stvarni i izmišljeni zločini nad muslimanskim življem u Bosni i na Kosovu predstavljaju okosnicu Al kaidine kampanje za regrutaciju. Brejvik, kao i oni, smatra da su jugoslovenski ratovi bili prevashodno verski i, kao i oni, zanemaruje unutarhrišćanski sukob Srba i Hrvata i činjenicu da je Zapad i u Bosni i na Kosovu intervenisao u korist pretežno muslimanskih snaga. Jedino po čemu se on i Al kaida razlikuju jeste to što su „usvojili“ različite strane u sukobu, ali njihova tačka gledišta je u osnovi ista. Još jednom se pokazalo da verski, nacionalni i rasni ekstremisti dele slične vrednosti i razmenjuju teorije zavere, što reče neko, „kao deca sličice“.
Brejvik, inače, u svom manifestu Srbe pominje 341 put, Bosnu 343 puta, a Albaniju 208 puta. Albanija se definiše kao „srpsko-hrvatsko-grčka teritorija“, dok je domovina bosanskih Srba, logično, „Bosanska Srbija“. Opšte proterivanje muslimana iz vascele Evrope, kako ga je Brejvik zamislio, treba obaviti preko Albanije, koja u njegovim planovima ima ulogu velikog tranzitnog centra, a zatim dalje u srednju Anadoliju, dok bi upražnjene teritorije trebalo naseliti evakuisanim hrišćanima sa Bliskog istoka. Za Brejvika, kao i za Al kaidu, suživot hrišćana i muslimana je nemoguć bilo gde na planeti. On je, usput budi rečeno, predvideo i dizajnirao ordenje u budućem krstaškom ratu. Tako se „Medalja za zasluge u oslobađanju Balkana“ dodeljuje za „učešće u proterivanju islama sa okupiranih srpsko-hrvatskih teritorija“ (valjda iz Bosne, Albanije i sa Kosova).
Dobro, čovek je očigledno lud, reći će mnogi, a pogotovo oni koji se sa Brejvikom u ponečemu slažu, na primer da je muslimana u Evropi previše, ili da će, ako nešto hitno ne preduzmemo, za generaciju ili dve na starom kontinentu vladati šerijatski zakon. Da je bombaš i masovni ubica svoj privatni sveti rat pokrenuo verujući da Norveškoj prete vanzemaljci ili bića iz druge dimenzije, teza o usamljenom ludaku bi opstala. Nevolja je u tome što su mnogi delovi „Evropske deklaracije“ odavno opšta mesta na raznim desničarskim portalima. I nije samo on pozajmljivao od njih, nego i oni od njega: pojedine Brejvikove teze o opasnosti od islamizacije Evrope, koje je objavljivao na svom blogu, rado su citirali vrlo čitani američki desničarski komentatori Pamela Geler i Gregori M. Dejvis, kojima je autoritet i holandski političar Hert Vilders, pobornik teorije da je Kuran isto što i Majn Kampf.
Sada se svi oni na gotovo komičan način upinju da pokažu da njihova ideološka bliskost sa masovnim ubicom nema veze sa počinjenim masakrom. I u Srbiji su neki, kao Vladimir Jevtić i Srđa Trifković, izrazili bojazan da će ceo slučaj „biti iskorišćen u svrhu dalje satanizacije srpskog naroda“. Možda bi više trebalo da ih zabrine što su, nakon što su neke dnevne novine prenele Brejvikovo sumanuto viđenje bosanskog i kosovskog rata, pojedini ovdašnji čitaoci u komentarima uglavnom pitali „A šta tu nije tačno?“
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve