Smrt Dragoljuba Todorovića, osebujne razbarušene figure beogradske pravne, političke i kulturne scene, istaknutog pravnika, borca za ljudska prava i iznimno zanimljivog autora širokih interesa, nije došla iznenada. Iscrpljen životom što ga je proveo, posebno u godinama ovoga našeg milenija, pod (malo je reći) stresnim okolnostima, otišao je ne dočekavši prosječnu životnu dob muškarca u Srbiji.
Ako se za Dragoljuba Todorovića ustvrdi da je bio jedan od najistaknutijih advokata na prvoj crti borbe za nekažnjivost zločina počinjenih u mračnim devedesetim godinama – neće se pretjerati. Ako se kaže da je svoj poziv branitelja ljudskih prava obavljao s rijetko viđenom strastvenošću, vjernošću etici profesije i savjesnošću – neće se ni tada pretjerati, a neće biti pretjerivanje ni ako se ocijeni da je on bio beskompromisan borac za istinu i uporan protivnik zataškavanja i relativiziranja zločina protiv čovječnosti. Zamijenivši sudačku profesiju advokatskim pozivom, on se posebno istakao u rasvjetljavanju zločina na Ibarskoj magistrali i atentata na Vuka Draškovića u Budvi. No, vrhunac njegova advokatskog angažmana predstavljalo je zastupanje rodbine žrtava etnički motiviranih zločina pred Specijalnim sudom u Beogradu. Nastupajući kao opunomoćenik Fonda za humanitarno pravo, uspio je uspostaviti upravo nevjerojatnu kvalitetu odnosa sa žrtvama, Bošnjakinjama, Albancima i drugima, stekavši iznimno visok stupanj ljudskog povjerenja. U žrtvama je pobuđivao osjećaj vjerodostojnosti, izazivao sigurnost i pouzdanje. Njegov odlazak s dužnosti opunomoćenika Fonda nikad nije nadoknađen na valjan način.
Boreći se protiv prešućivanja, relativiziranja i deetnifikacije zločina devedesetih godina, on je uporno (ponekad možda i uz manja pretjerivanja) denuncirao sve one koji su pravili kompromise sa zločinačkom prošlošću, ali tu nije ostajao na verbalnim deklaracijama i moralističkim osudama, već je studiozno pokušavao razotkrivati pozadinu zločina i njihova prešućivanja, davši – ponekad i briljantne – analize atmosfere u kojoj je bilo moguće sve ono što se devedesetih godina događalo na ovim prostorima. Osnovni ton tih analiza može ilustrirati njegova ocjena prema kojoj u Srbiji dominiraju dvije pozicije, jednu je imenovao komunističkom, druga je nacionalistička, objema je zajednički konzervativizam, odbacivanje Zapada i odbojnost spram svih susjeda: te dvije pozicije zajedno daju nacionalsocijalizam. Dvije knjige (Knjiga o Dobrici Ćosiću – Dobrica Ćosić, prilozi za političku biografiju i Boja đavola – Hronika zla 2000–2006) predstavljaju vrhunac tih doprinosa pokušaju dubinskog razumijevanja korijena stranputica našega vremena.
A tu su i brojni njegovi eseji, posvećeni ne samo tzv. pravno-političkim temama, nego i najrazličitijim područjima ljudskoga duhovnog stvaralaštva, posebno onoga umjetničkoga (iznimno su zanimljiva njegova istraživanja okolnosti pod kojima je završio svoj život Branko Miljković, u kojima je na osebujan način sintetizirao svoju pravničku profesiju s ljubavlju za poeziju, poeziju koju je i znao i volio, jednako kao i druge sfere umjetničkog stvaranja). Još od studentskih dana (studirao je u Sarajevu od 1968. do 1972) intenzivno se družio s umjetnicima (u Sarajevu među ostalima s Makom Dizdarom, Izetom Sarajlićem i Hajrudinom Krvavcem), a njegovi eseji o umjetnosti nerijetko se izdižu iznad granica puke publicistike.
Neposredno prije odlaska u bolnicu, iz koje se živ neće vratiti, sudjelovao je na debati u prostorima Žena u crnom posvećenoj ubojstvu Slavka Ćuruvije. Rasvjetljavanju tog zločina on je također dao svoj doprinos. Kao, uostalom, i mnogo čemu drugome.
