
Peta gimazija
Ako hoćeš novogodišnji vaučer od države – moraš da daš JMBG roditelja
Uprava Pete gimnazije traži da deca koja žele da dobiju novogodišnji vaučer od države odaju odatke svojih roditelja
Kreatori javnog mjenja ponovo postaju oni kojima izlazi pena na usta kada pomisle na bilo šta što je u vezi sa Evropom, XXI vekom, reformama, modernizacijom, Đinđićem, demokratijom... Mnogi od njih i danas vode borbu sa pokojnim Zoranom, na stranicama svojih glasila, na tribinama pokreta i društava za vraćanje Srbije u srednji vek, čak i otimanjem za Predsednikov stari kabinet u zgradi Vlade!

„Kada sam svog petogodišnjeg sina pitala zna li ko je Zoran Đinđić, rekao je: ‘Mama, pa to je onaj čika što je pobedio na kvizu!’ Rekla sam mu da su tog čiku danas ubili i da ga više nema. Pitao je naivno, dečije: ‘Zašto, mama? Je l’ zato što je bio najbolji?’.“
Ovo je tekst poruke koju je jedna Beograđanka ostavila na svečanom ulazu u Vladu Srbije, 12. marta prošle godine.
To da je Zoran Đinđić najbolji, mnogi u Srbiji su znali i pre atentata. Mnogi su, nažalost, to shvatili tek nakon ubistva.
Zašto je Zoran Đinđić najbolji političar, najveći reformator moderne Srbije?
Zato što je jedini bio sposoban da pokuša da izvuče svoj narod iz učmalosti, autizma i intelektualne memle u koje su ga gurnuli mediokriteti raznih ideologija i partijskih i drugih obeležja.
Zato što je imao viziju i energiju da Srbiju skine sa stuba srama i da je povede u jedinom, pravom smeru toliko potrebnog ozdravljenja i modernizacije.
Zato što je uspeo da afirmiše znanje, intelekt i profesionalnost i da povrati građanima svoje zemlje nadu da sopstvenom snagom i pameću mogu da grade svoju i budućnost svoje porodice.
Zato što je svesno žrtvovao svoju popularnost govoreći surovu istinu i onda kada je to bilo bolno, svestan da pravi demokrata u Srbiji na početku tranzicije mora da bude vredan i iskren, da se bori za korak ka budućnosti, a ne za dnevnu popularnost.
Konačno, zato što je sve radio svestan surove tradicije ovih prostora koja upućuje na to da najbolji uvek bivaju žrtve svojih kvaliteta, hrabrosti i svoje misije.
Da li je Zoran umro uzalud? Gledajući dnevne događaje na političkoj sceni teško je ne odgovoriti pozitivno.
Protivprirodne (možda ipak prirodne?) antireformske vladajuće koalicije, pokušaj vraćanja istorije tri godine unazad, novi dužnosnici, obijači trafika, spaljivači opozicionih knjiga, nacionalne štediše – perači novca, julovski šefovi bezbednosti i tumači zakonodavstva, kvazieksperti za kapitalne provizije, pregaoci na polju kulture i pekarstva, ali i uspavani kreatori kulture međupartijskog monologa i unutarstranačkog revanšizma, a sve pored večno odškrinutih vrata onima sa početka rečenice, noćna su mora svima koji su imali tu visoku čast da budu saradnici pokojnog Predsednika.
Kreatori javnog mjenja ponovo postaju oni kojima izlazi pena na usta kada pomisle na bilo šta što je u vezi sa Evropom, XXI vekom, reformama, modernizacijom, Đinđićem, demokratijom… Mnogi od njih i danas vode borbu sa pokojnim Zoranom, na stranicama svojih glasila, na tribinama pokreta i društava za vraćanje Srbije u srednji vek, čak i otimanjem za Predsednikov stari kabinet u zgradi Vlade!
Ne, Zoran Đinđić nije živeo, radio i umro uzalud. Majka porodice Baćani, 12. marta 2003, piše: „Dragi Zorane, moj sin je bio vojnik 2001. godine. Ja sam, kao majka, mirno spavala. Moj sin je položio vozački ispit. Moj sin je dobio posao. Sve te lijepe stvari su ostale u mom srcu i sigurna sam u budućnost naše djece.“ Na istom mestu, istih dana, Senka pokušava da poetski izrazi svoju nadu:
„Zorane, možda nas tvoja smrt opomene da se okrenemo razumu i sudbinu uzmemo u svoje ruke, radi naše dece, radi Jovane, Luke…
Otrgnuvši se od nemara i spostvene bruke,
od tračerstva, gubljenja vremena i halabuke,
Možda imamo najzad sreću,
da se sastavimo sa odbeglom pameću. “
Srbija, Demokratska stranka, prijatelji i saradnici, a posebno najbliži imali su u Zoranu Đinđiću pravog čoveka, na pravom mestu, u pravo vreme. Nažalost, tragično kratko. Nenadoknadivo.

Uprava Pete gimnazije traži da deca koja žele da dobiju novogodišnji vaučer od države odaju odatke svojih roditelja

Mnogo je „ako“ u slučaju Generalštaba, ali bi taj slučaj mogao da prodre do samog dna režima i predsednika Vučića koji se opet igra boga pomilovanja, piše „Vreme“ u naslovnoj temi novog broja

Ako se Selaković ili Vlada ne pozovu na ministrov imunitet, ako se nešto ne desi postupajućim tužiocima i njihovim porodicama, ako glavni tužilac TOK a Mladen Nenadić ne odluči da će TOK da “batali” ceo slučaj ili se zadovolji da sve ostane na ministru Selakoviću, ako vlast ne uspe da uguši tužilaštvo ili blokira njegov rad, ako policija i drugi državni organi budu postupali po nalozima tužilaštva, moguće je da će se predmet “Generalštab” probiti do samog “srca tame”, odakle je i potekao

Data i najavljena pomilovanja po službenoj dužnosti, svedoče o bojazni da pravosuđe neće biti poslušno. Predsednik Srbije, po svemu sudeći, nije svestan da oslobađanjem od krivičnog gonjenja posredno priznaje da ne veruje pravosuđu jer zna da je do sada na pravosuđe moglo da se utiče s vrha, ali da je odnedavno uspešnost takvog patronata neizvesna, i da bi krivica pomilovanih u redovnom postupku bila dokazana. Inače, posredi je očigledna zloupotreba

U menjačnicama godinama nije bila veća gužva nego ovog decembra, a jagma za evrima i dalje tinja. Uzrok je neizvesnost povodom posledica do kojih mogu dovesti sankcije Nisu. Dok režim krivi narod i medije za paničenje, razloge navale ljudi na devize treba prvenstveno tražiti u neodgovornim porukama Aleksandra Vučića i guvernerke Narodne banke Srbije, Jorgovanke Tabaković, javnosti
Propast projekta “Generalštab” i podizanje optužnice protiv ministra kulture
Dan kada im je krenulo nizbrdo Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve