Desant na »Večernje novosti«

Sve je počelo 2005. godine, kad su VAC, predstavljen direktorom Bodom Hombahom, i Stanko Subotić zaključili Ugovor o zajedničkom poduhvatu, koji se odnosi na „nameravano stvaranje zajedničkog poduhvata u vezi s distribucijom novina/magazina i u vezi s poslom trgovine na malo kroz kioske u Srbiji sa jedne strane, kao i nameravano sticanje maksimalno 100 posto akcijskog kapitala Novosti a.d. (Srbija) i Štamparije Novosti d.o.o. (Srbija), sa druge strane“. Ugovor je potpisan 24. februara te 2005. godine.

U septembru 2006. godine akcije kompanije „Večernjih novosti“ izlaze na burzu. Cijena pojedinačne akcije dostiže 3600 eura, mali akcionari vide životnu priliku da se bar malo opare, a svjedoci govore o tome da su – bar oni koji su bili podložni pritiscima, još zaposleni u kompaniji – usmjeravani na posve određenog brokera, od tada dvadesetak postojećih. Iz tog vremena postoji i krivična prijava protiv vjekovnog direktora Manojla Vukotića, čiji rezultat ni danas nemamo. Postoje i ustavne tužbe, čije rezultate također nemamo.

Slijedi sastanak predstavnika VAC-a sa Milanom Bekom i Miloradom Miškovićem, navodno u prostorijama njegovog poslovnog carstva u Beogradu. Nakon toga, također u septembru 2006. godine, potpisuje se ugovor u kojem je s jedne strane spomenuti Subotić sa svojom firmom „Senta“, kao i firme koje su povezane ili su pod njegovom kontrolom, s druge strane je „Stadlux“ (sa sjedištem u Luksemburgu) Milana Beka sa svoje još tri vezane firme („Ardos“, „Trimax“ i „Karamat“, registrirane u Austriji i Cipru), ali i firme koje jednako tako „povezuje ili je pod kontrolom“ VAC. Miškovića u tome, barem zvanično, nigdje nema.

foto: tanjug

AKCIJE I FIRME: „Vreme“ je imalo uvid u dio dokumentacije – inače zaštićene klauzulom tajnosti – nastale nakon tog ugovora. Po ovom prvom ugovoru, sve te firme pokupovale su akcije „Večernjih novosti“ koje su bile na burzi; za sve je, kako se tvrdi, potrošeno oko 14 milijuna eura. Od te cifre, na strani Milana Beka i njegove glavne firme „Stadlux“ pet je milijuna (od čega je milijun i Miškovićev, koji se nakon toga, kako tvrdi Beko, povlači iz cijelog posla). Dogovor je jasan: kupiti što je moguće više akcija malih akcionara, a potom će se razriješiti odnosi između firmi, od kojih su neke namjenski napravljene za taj posao.

Kad je to obavljeno, VAC se zadužio, posve legalno, kod Rajfajzen banke s kreditom u iznosu koji pokriva ono što su te firme uložile; taj kredit je i danas, kako se tvrdi, „uredno servisiran“.

Taj prvi ugovor, iz septembra 2006. godine, između VAC-a, Subotićeve „Sente“ i Bekovog „Stadluxa“ podrazumijevao je da Beko – kao domaći, srpski partner (iako su sve njegove firme-učesnice u poslu registrirane izvan Srbije) – preuzme upravljanje kompanijom „Večernje novosti“, ono pravo menadžersko, ne tek formalnu brigu o osnovnom opstanku kompanije, dok ugovor ne bude ispunjen i ne stupi na snagu (za znalce: fiducijarni ugovor i upravljanje). Osim te opcije, ugovor je predviđao mogućnost da se – nakon što je VAC platio svojim mešetarima s akcijama „Novosti“ – novostečene akcije prodaju trećim licima i da se dobit podijeli.

U oktobru 2008. godine, nakon što je Subotiću predbačeno da krši odredbe o povjerljivosti ugovora, slijedi raskid ugovora od strane Bekove firme „Stadlux“. Nakon silnih peripetija oko toga, u porodičnoj kući Bode Hombaha, kako svjedoči Milan Beko, nakon višesatnog druženja slijedi dogovor koji rezultira izbacivanjem Subotićeve „Sente“ iz cijele kombinacije, te se 8. decembra 2008. zaključuje novi ugovor. S jedne strane, tu je VAC i njegov „Ost Holding“, s druge strane tu je „Stadlux“ Milana Beka. Ugovor je vrlo nalik onom prethodnom (na primjer, i dalje predviđa međunarodnu arbitražu u slučaju spora, ali ne navodi arbitra iz prethodnog „ubijenog“ ugovora, Dragog Mićovića iz Berana, poimence navedenoga 2006. godine). Najznačajnija je razlika u tome što se ovim ugovorom Milanu Beku izričito dodjeljuju menadžerski poslovi u „Novostima“, koji će se definirati posebnim aneksom (dodatkom, dopunom) ugovora; taj aneks nikad nije donesen i to će se kasnije, prema dokumentima u koje je „Vreme“ imalo uvid, pokazati kao ključni problem u cijeloj stvari.

Između ostaloga, u tom ugovoru stoji klauzula po kojoj će, ako Bekovom „Stadluxu“ kompanija „Novosti“ ne bude predata na poslovno upravljanje, VAC snositi štetu.

foto: m. milenković

ĆUTNJA ADMINISTRACIJE: Tu sad valja uvesti novi podatak, ključan u cijeloj priči. Da bi VAC preuzeo akcije „Večernjih novosti“ koje su formalno – iako ubrzo isplaćene za svoja ulaganja – kupile firme „povezane ili pod kontrolom“ Milana Beka, valjalo je dobiti odobrenje o koncentraciji od srpske Komisije za zaštitu konkurencije. VAC je zahtjev za koncentraciju podnio u junu 2009. godine. Koncentracija ili grupiranje, u smislu Zakona, je „objedinjavanje dva ili više privrednih društava radi zajedničkog poslovanja i nastupanja na tržištu“.

Komisija na zahtjev nije odgovorila. U međuvremenu, zanimljiva je korespondencija koja se odvija između VAC-a i Bekovog „Stadluxa“. VAC, naime, tvrdi da je pitanje trenutka (političke i ine korupcijske veze o kojima postoje tragovi u dokumentima da ne spominjemo), kad će odobrenje Komisije za zaštitu konkurencije stići (spominje se i datum izbora iz 2007).

Tako prolaze mjeseci do te 2009. godine. U međuvremenu, „Stadlux“ (Beko) obavještava VAC, sve podsjećajući ga da ugovor o preuzimanju menadžmenta nije još sklopljen, a da „Novosti“ – u ugovoru target – tonu u negativnu financijsku priču. VAC (u dokumentima u koje je „Vreme“ imalo uvid pojavljuje se VAC-ov supotpisnik ugovora, firma „Ost Holding“) u novembru 2009. godine odgovara „Stadluxu“ da je „apsolutno iznenađen i šokiran situacijom“, te da traži hitno poduzimanje mjera za konsolidaciju kompanije „Večernje novosti“ (koja, po nekim dopisima, nije plaćala čak niti penzione i zdravstvene doprinose u tom periodu) u skladu s ugovorom o menadžmentu, kojega – međutim – do dana današnjeg nema.

Činjenica je da se te, prošle godine, Komisija za zaštitu konkurencije Srbije nije oglasila: VAC-ov zahtjev za koncentraciju kapitala s početka 2009. godine nije riješila. VAC, koliko se čini, iznervirano obnavlja svoj zahtjev 25. januara 2010. godine, nakon što je novi Zakon o zaštiti konkurencije stupio na snagu. Taj je Zakon, naime, stupio na snagu 22. jula prošle godine, a počeo se primjenjivati početkom novembra iste godine. U njegovim prelaznim i završnim odredbama jasno se kaže da se „na postupke koji su započeti do dana početka primene tog zakona primenjuju propisi po kojima su započeti“.

VAC sada tvrdi ovo: da je Komisija, koja se nije oglasila u roku od mjesec dana od podnošenja njihovog zahtjeva, u stvari potpala pod tzv. šutnju administracije i da se ima smatrati da je njihov zahtjev za koncentraciju vlasništva – akcija „Novosti“ koje su još u posjedu Bekovih firmi, zbog neispunjenog dijela ugovora o menadžmentu kompanije – odobren i u pravnoj snazi.

Advokati „Stadlexa“ u svom mišljenju – u koje je „Vreme“ također imalo uvid – kažu isto ono što se može čitati iz nemuštih saopćenja Komisije. Da bi se, u pravnoj državi Srbiji (sic!) VAC u toj borbi mogao pozvati na tzv. šutnju administracije – ti nešto tražiš, oni šute, pa zbog šutnje dobiješ svoje pravo da misliš da si ti u pravu – trebao je napraviti nekoliko stvari: prvo, svoj prvi zahtjev, onaj iz juna 2009. godine – obustaviti, anulirati kao takav. Onda bi, računajući od novog datuma – novembra 2009. godine, kad se Zakon počeo primjenjivati – trebali podnijeti sasvim novi zahtjev za koncentraciju vlasništva akcija „Večernjih novosti“.

U međuvremenu, u srpskim je medijima objavljeno da je VAC u potpunosti preuzeo Bekov „Ardos Holding“ u čijem je vlasništvu oko 24,9 odsto akcija „Novosti“, te da – prema riječima Pola Bindera, portparola VAC-a – ta medijska organizacija nastoji da „na osnovu pravno važećeg ugovora sa jednim srpskim privrednikom preuzme i druga dva društva, koja takođe imaju učešće u ‘Novostima’“.

U međuvremenu, opet, javila se predsjednica Komisije za zaštitu konkurencije Dijana Bajalović, koja tvrdi da VAC preuzimanjem (Bekove) firme „Ardos“, koja ima oko 25 posto akcija „Novosti“, nije preuzeo kontrolu nad „Novostima“ i samim time nije provedena medijska koncentracija, dakle onih više od 62 posto akcija koje je VAC namjerio prodati pri izlasku sa srpskog tržišta.

Budući da je firma „Ardos“ koja je u vlasništvu Milana Beka imala manje od 25 odsto akcija „Novosti“, VAC-u nije ni bila potrebna dozvola Komisije za zaštitu konkurencije da bi mogao da preuzme vlasništvo nad tom firmom, kaže predsjednica Komisije Dijana Bajalović, objašnjavajući da je VAC tražio dozvolu za preuzimanje sve tri firme, odnosno 63 odsto akcija, a da je preuzeo samo „Ardos“ i da samim tim nije postupio u skladu sa svojim zahtjevom.

„Zahtjev kompanije VAC se odnosio na kupovinu udela tri društva – dva registrovana u Austriji i jedno registrovano na Kipru – ‘Trimaks’, ‘Ardos’ i ‘Karamat’. Prema tome, oni nisu postupili u skladu sa tim zahtevom i ne može biti reči da je koncentracija sprovedena na način na koji su oni tražili u svom zahtevu“, kaže Bajalovićeva u izjavi za B92, dodajući da „taj zahtev više ne odgovara stvarnosti… Činjenice su se u međuvremenu izmenile. Sada je VAC manjinski akcionar u ‘Novostima’ i ukoliko bi imao nameru da kupi udeo u ove dve preostale firme morao bi ponovo da podnese zahtev Komisiji, prosto što je sada činjenično stanje drugačije“, kaže ona.

Taj stav donosi ista ona Komisija na koju se VAC u svojoj korespondenciji s partnerom Bekom kune tvrdeći da dozvolu za koncentraciju „samo što nisu“ dobili. Teško je shvatiti da im za odluku trebaju dvije godine: u prvoj su godini šutjeli, u drugoj su počeli tumačiti novi zakon.

ULOGA STANKA SUBOTIĆA: Opet je tu pitanje države: država Srbija, pod čijom je administrativnom kapom i ta Komisija koja je zamiješala prilično mnogo ugovornih stvari između mešetara koji su kupovali „Večernje novosti“, od juna 2009. godine, u Upravnom odboru te kompanije nema predstavnika. Svjedoci govore da se tek jednom, tek da se pojavi, ukazao Nebojša Krstić. I danas je njegovo ukazanje misterija za preostale članove Upravnog odbora, u kojem su – slutite? – VAC-ovi i Bekovi ljudi.

Cijela ova komplicirana priča, na kraju, može se sažeti u nekoliko rečenica: VAC, Milan Beko i Stanko Subotić i posrednici (Manojlo Vukotić i ostali) odlučili su da preuzmu novine i kioske u ovoj zemlji. Sklopili su ugovore, organizirali javnost i brokere, osnovali firme (ne-srpske). Onda su se posvađali. VAC, kao financijer, nije postupio prema slovu ugovora („Vreme“ je vidjelo tek dio toga; za kompletnu priču valjalo bi da smo specijalni tužilac i da raspolažemo silom sudskih vještaka i vještih međunarodnih advokata); oslonio se na „domaće snage“ koje će „na brzaka“ obaviti posao. Beko je tu – barem formalno – uložio svoju predviđenu korist i sad ih po glavi lupa s nedostajećim menadžerskim ugovorima, koji su mu tu korist izbili iz džepa.

Ima tu još i Stanko Subotić, uvučen i izbačen iz posla, sudeći po ugovorima koje je „Vreme“ vidjelo. Njemu je ostalo da Specijalnom tužilaštvu u Beogradu podnosi krivične prijave, da tako (već obilježen) dokazuje nedokazivo: da je u pravu (ili pak da nije), da traži tragove – kako tvrdi – 18 milijuna eura koje je uložio u „operaciju Novosti“, koji postoje samo u njegovim papirima.

I posljednja vijest za ovaj utorak navečer, kad se „Vreme“ zaključuje: Peter Lange, predstavnik VAC-a u Srbiji i član uprave Medijske grupacije VAC, izjavio je da su optužbe u članku „Prevareni partner u političkom braku“, autorice Ljiljane Smajlović u tjedniku „Vreme“, da je VAC pokušao da u toku svog angažmana u Srbiji profitira tako što je „koristio korupciju“ u potpunosti neosnovane. „Medijska grupacija VAC se uvek u potpunosti ponašala u skladu sa zakonima Srbije, pri čemu su je sve vreme savetovale i zastupale međunarodno priznate i iskusne advokatske kancelarije“, izjavio je Lange.

Kad bismo vjerovali u istinsku borbu protiv korupcije u državi Srbiji, u njeno (reformirano) sudstvo, vjerovali bismo i u to da bi te „međunarodno priznate i iskusne advokatske kancelarije“ mogle pridonijeti rješavanju bar te jedne afere, prodaje „Večernjih novosti“.

I to ne bi bio mali doprinos pravnoj državi i vladavini prava u Srbiji.