Rezolucija o Srebrenici
Dačić: Vanredna sednica Saveta bezbednosti UN o BiH na zahtev Rusije
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Iako ima trinaest uspešnih kompanija, iako je jedan od najuspešnijih i najbogatijih srpskih poslovnih ljudi, uprkos tome što su ga privredni novinari proglasili za "privrednika decenije", Šapčanin Miroslav Bogićević se retko pojavljuje u medijima. Ipak, pažnju najšire javnosti je privukao početkom 2012, i to tek kada se upustio u – fudbal
Tačnije, kada je pokušao da se vrati u svoj bivši klub: ovoga puta ne kao mladi fudbaler, već kao predsednik. Miroslav Bogićević je do svoje 16. godine igrao fudbal u rodnom Šapcu. Partizan ga zove 1969. godine i on prelazi u Beograd da igra za tim u kome su, između ostalih, Ivan Ćurković, Blagoje Paunović, Momčilo Moca Vukotić i Nenad Bjeković. No, Bogićević ne pravi fudbalsku karijeru ni izbliza nalik pomenutim asovima Partizana: u klubu je do 1971. i svog punoletstva. Tada se povređuje i završava sa fudbalom; moguće je da je i odluka da se oženi već sa 18 godina doprinela raskidu sa loptanjem.
Međutim, četrdesetak godina kasnije, njegov pokušaj povratka u Partizan dovodi ga u žižu javnosti: aktuelna uprava kluba sa Draganom Đurićem na čelu protivi se njegovoj tezi da su klubu potrebne promene na vrhu. Kako to obično u srpskom fudbalu biva, pominjanje smene zaoštrava retoriku, pa je trofejni trener košarkaškog kluba, a sada predsednik Sportskog društva Partizan, Duško Vujošević, krajem februara ove godine upotrebio reč „puč“. Rekao je da ne mogu „ulica ili stranka (misleći na DS) da vode klub“, a na kraju saopštenja okarakterisao Bogićevićevo ponašanje kao „razularenost“ čoveka čiji život nije „ni skup, ni težak“. Odgovor je stigao za nedelju dana, početkom marta, u članku pod naslovom „Ko su grobari Partizana“, „Novi magazin“ (NM) analizira sukobe u FK Partizan: tvrdi se da aktuelnog predsednika Đurića podržavaju i od smene štite SPS (NM pominje više od desetoro članova SPS-a u Skupštini Partizana, sa Brankom Ružićem na čelu), navijačka grupa „Alkatraz“, te Marko Mišković i njegov otac Miroslav, a preko njih i Milorad Dodik, počasni predsednik KK Partizan. Upućenu javnost ne čudi ovakvo svrstavanje NM-a na Bogićevićevu stranu – ona već odavno zna da je šabački biznismen vlasnik „Novog magazina“.
NAGRADE I FIRME: Ali, ostavimo FK Partizan na trenutak po strani, kao i razloge zbog kojih bi neko tako uspešan u svom poslu (što Bogićević bez sumnje jeste) zagazio u ono što se naziva srpskim fudbalom i automatski stupio pod najjače reflektore javnosti. Jer, kako rekosmo, Bogićević se, za razliku od nekih drugih poslovnih ljudi u Srbiji, ne pojavljuje često u medijima – uz pomalo preterivanja, može se reći da u javnost izlazi samo kada prima neku od brojnih nagrada za privredne uspehe, ili kada u svoj Koncern „Farmakom M.B.“ uključuje još neku firmu.
A njih – i nagrada i firmi – ima poprilično: njegov „Farmakom M.B.“ 2004. dobija Zlatno priznanje za veliko preduzeće Regionalne privredne komore Valjevo, a od iste komore i Povelju Kapetan Miša Anastasijević 2006. Iste godine slede i priznanje republičke privredne komore, kao i nagrada „Biznis partner“ od strane „Mass Media International“. Bogićević lično 2007. od žirija privrednih novinara dobija Srebrnu plaketu za Poslovnog čoveka godine, a sledeće godine i Zlatnu plaketu. U decembru 2010. vlasnik „Farmakoma“ dobija pomenutu nagradu za „Privrednika koji je obeležio deceniju“, a naredne godine postaje „Biznis ličnost 2011.“ za Jugoistočnu Evropu, kao i jedan od dobitnika regionalnog priznanja „Šampion biznisa“ jugoistočne i srednje Evrope – u društvu sa Miodragom Kostićem i Dušanom Bajatovićem, a po izboru međunarodnog žirija iz Evropskog udruženja menadžera.
Čime je ovaj poslovni čovek iz Šapca zaslužio sva ova priznanja i kako je tekao njegov poslovni razvoj? „Farmakom d.o.o.“ Bogićević osniva 1989. i pretežno se bavi poslovima apoteke; osam godina kasnije preregistruje firmu u „Farmakom M.B. d.o.o“, a osnovna delatnost je trgovina na veliko. U jednom od retkih intervjua, u martu 2011. za „Profit magazin“, Bogićević opisuje početke: „Počeo sam da radim u Zavodu za socijalno osiguranje. U to vreme, 80-ih godina, zakon je dozvoljavao da neko ko radi u državnoj službi može otvoriti i privatnu firmu. Naravno, ja sam to iskoristio i tako sam pokušao da nađem sebe u privatnom biznisu. Počeo sam sa apotekom, i shvatio da ukoliko želim da uspem kao privatnik, ne mogu da ostanem na jednoj apoteci, da moram da razvijam posao. Onda sam otvorio drugu, pa treću, u Mitrovici, pa u Rumi…“
APOTEKAR, RUDAR…: No, ako su apoteke bile u centru pažnje početkom poslovne karijere, nagli Bogićevićev poslovni uzlet počinje privatizacijama. Od 2003, kao na traci, Bogićević na tenderima ili akcijskim prodajama kupuje državna, mahom propala preduzeća: najpre na berzi u julu 2003. otkupljuje većinski paket akcija Poljoprivredno-industrijskog kombinata „7. juli“ iz Debrca, u Mačvanskom okrugu; početkom 2004. na aukciji pobeđuju francuski „Bongren“ i engleski „Salford“, i za 510 miliona dinara postaje većinski vlasnik šabačke „Mlekare“. Krajem naredne, 2005, otkupljuje dve trećine akcija preduzeća „Livnica Požega a.d.“, a već početkom 2006. Bogićević objedinjuje svoja preduzeća – „Farmakom M.B.“ prerasta u istoimeni Koncern, upisivanjem Ugovora o povezivanju privrednih društava u Registar privrednih subjekata.
Odmah po nastajanju, Koncern eksplozivno raste: u martu 2006, u Koncern „Farmakom M.B.“ d.o.o. uključuju se Rudnici i topionica „Zajača“ iz Loznice i Industrijski kombinat „Guča“ iz Guče, a u maju i Fabrika akumulatora iz Sombora. Potom, u oktobru kupuju se „Zorka – Standard“ i „Zorka – Razvoj i inženjering“ u stečaju, a u decembru ove neverovatne godine i dva rudnika koja su u stečaju: „Gajića stena“ i „Drvo-Fluorit“. Kupovina rudnika se nastavlja i 2007, kada Miroslav Bogićević/Koncern „Farmakom M.B.“ postaju vlasnici rudnika „Fluorit-Ravnaja“ i rudnik olova i cinka „Suva ruda“ iz Raške. U aprilu 2008. deo Koncerna postaje i rudnik „Lece“ kod Medveđe. Danas, Koncern ima 12 zavisnih preduzeća, poseduje 15 rudnika i posluje u tri privredne grane – poljoprivredi, metalnoj industriji i rudarstvu.
ŠABAČKA VEZA: Očekivano je, a u Srbiji naročito, da se nakon ovako impresivne liste podigne obrva i začuju reči „kako“ i „odakle“. Ako je verovati čaršijskim pričama, iza Miroslava Bogićevića i njegovog uspeha stoji Demokratska stranka, tačnije Dušan Petrović, Bogićevićev sugrađanin iz Šapca. No, ovakav stav bi se valjao i potkrepiti; sva je prilika da se između krajnjih gledišta – da su Petrović i Bogićević samo sugrađani i poznanici, i ništa više, odnosno da je potonji samo „paravan“ za stranku na vlasti u protekle četiri godine – istina nalazi negde između. Najpre, kao što je već rečeno, nema sumnje da je Miroslav Bogićević uspešan poslovan čovek, i da mu nikakva politička zaleđina ne bi omogućila da praktično ne napravi nijedan pogrešan poslovni potez. Mnogo rečitije od čaršijskih priča govore brojke o poslovanju vlasnika „Farmakoma“. Pre kupovine, sve pobrojane Bogićevićeve firme, osim Fabrike akumulatora iz Sombora, poslovale su sa gubitkom; danas nijedna. Prema podacima Agencije za privredne registre (APR), od 2007. do 2010. godine ukupni kapital Koncerna i njegovih zavisnih firmi povećao se skoro šest puta; kapital rudnika i topionice „Zajača“ od 2007. do 2011. uvećao se četiri puta, Koncerna, kao krovne firme, više od dva puta, Industrijskog kombinata „Guča“ i Mlekare „Šabac“ za po 50 odsto, Poljoprivredno-industrijskog kombinata „7. juli“ iz Debrca 44 odsto, itd.). Konsolidovani bilans za 2011. godinu još nije izašao, a iz onog za 2010. može se videti da su se poslovni prihodi u periodu 2007–2010. utrostručili – u poslednjoj posmatranoj godini su iznosili skoro 300 miliona evra – a dobit skoro udvostručila (20-ak miliona evra u 2010). Nasuprot opštem trendu u Srbiji, u „Farmakomu“ raste zaposlenost – u periodu 2007–2011. zaposleno je hiljadu novih ljudi (rast broja zaposlenih od 50 odsto), a Koncern sada broji oko 3000 ljudi. Od 2008. od 2011. rastu i troškovi kompanije na zarade zaposlenih, naknade i ostale lične rashode – i to za više od polovine. Moglo bi se nastaviti sa još brojki, ali nema potrebe. Za razliku od solidnog broja privatizacija u Srbiji, nekih poništenih, nekih pod zahtevom da se preispitaju, gde se iz, do tada uspešnih firmi, još uspešnije izvlačio kapital, pa firme završile na dobošu, ovde je reč o suprotnom slučaju, veoma retkom za srpske prilike – da se svako propalo preduzeće pretvori u uspešnu kompaniju, i to bez otpuštanja radnika, štrajkova i blokada ulica, rečju – bez skandala i „repova“ koji se potom godinama vuku za privatizacijama.
Uostalom, moglo bi se primetiti na račun pretpostavljene veze između Dušana Petrovića i Miroslava Bogićevića, velika većina privatizacija „Farmakoma“ se obavila za vreme DSS-ove manjinske vlade. Petrović je bio ministar pravde u drugoj Koštuničinoj vladi, a ministar poljoprivrede postaje relativno skoro – sa mogućnošću da nekim zvaničnim merama eventualno pomogne mlekarama, pa time i šabačkoj „Mlekari“, ali, kako smo videli, ona i bez te pomoći dobro posluje.
Sa druge strane, ako ne treba precenjivati, verovatno ne bi trebalo ni potceniti ovaj mogući blagotvorni uticaj Petrovića i DS-a na poslovne uspehe „Farmakoma“. U oktobru 2011. Bogićević i „Farmakom“ dobijaju 120 miliona kredita od Međunarodne finansijske korporacije (International finance corporation, IFC – deo Svetske banke) za otvaranje novih rudnika i povećanje proizvodnje u drugim delovima Koncerna. Kredit je dat sa dve godine grejs-perioda i s kamatom od 6,5 odsto: IFC je učestvovao sa 40 miliona evra, Komercijalna banka sa 35, Erste banka sa 30, Banka Inteza sa 10 i Čačanska banka sa pet miliona evra. Četrdeset miliona evra od IFC-a je više od jedne desetine ukupnog ulaganja ove korporacije u Srbiji, i to u razdoblju 2000. – avgust 2011. Naravno, država ne može biti garant ovog kredita, no, poznavaoci tvrde da se ovakve pozajmice ne daju bez diskretnog „miga“ države, pa se tu, navodno, i očituje veza Bogićević–Petrović.
KREDITI I OBAVEZE: Dodatni argument za ovu povezanost neki nalaze u dobijanju još jednog kredita – ovoga puta državnog, od Fonda za razvoj. Prema pisanju „Blica“, Miroslav Bogićević se našao na spisku onih koji su dobili ovaj kredit, a daje se uz povlašćenu kamatnu stopu – od pola do dva i po procenta. Konkretno, krovna organizacija „Farmakom M.B.“ dobila je 270 miliona, šabačka „Mlekara“ sto, a Livnica „Požega“ deset miliona dinara – ukupno 380 miliona, navodi „Blic“. Ovaj Fond je, piše „Blic“, namenjen malim i srednjim preduzećima; Livnica „Požega“ jeste srednje, ali su i „Farmakom M.B.“ i Mlekara „Šabac“ prema podacima APR-a svrstani u velika pravna lica. Sa 380 miliona Bogićević je na trećem mestu prema veličini kredita. Na istoj listi se nalaze i Vojin Lazarević, Miroslav Mišković, Zoran Drakulić, Nebojša Čović, Dragan Tomić, Goran Perčević, Željko Mitrović i Nenad Popović, da nabrojimo neke.
Međutim, ovaj argument ne pogađa metu: krediti Fonda nisu namenjeni samo malim i srednjim, već i velikim privrednim društvima. To se implicitno vidi u članu 7 Zakona o Fondu, koji kaže da se krediti odobravaju „za podsticanje razvoja privrednih subjekata“, bez diskriminacije po veličini, a jedina preduzeća koja su izuzeta jesu javna preduzeća. U uslovima za korišćenje kredita pak eksplicitno se navode maksimalne sume koje mogu da dobiju mala, srednja i – velika privredna društva.
Najzad, a tu se vraćamo na početak priče, najveću povezanost DS-a i Bogićevića neki vide u želji vlasnika „Farmakoma“ da postane predsednik FK Partizan: sukob oko uprave FK Partizan je, vele, politički sukob, gde SPS pokušava da odbrani svoje pozicije od DS-a, koji bi preko Bogićevića da uđe u klub. „Jedna grupa ljudi iz kluba ubedila me je da bih morao da se kandidujem. U Partizanu trenutno ne cvetaju ruže i ne možemo da dozvolimo da se takva situacija održi. Ambijent u klubu je loš posle nekih događanja i, hteli da priznate ili ne, sve to utiče na ekipu i rezultate. Moraju da se upostave neka nova pravila – i zakonska i moralna“, rekao je Bogićević za portal Telegraf.rs početkom februara. U maju, kada se ponovo povela priča o preuzimanju kluba, dodao je da „ukoliko sadašnje rukovodstvo nastavi po istom sistemu, Partizan čeka sudbina Zvezde, ali sa mnogo gorim posledicama i ishodom“, kao i da će tražiti sazivanje vanredne skupštine. Za razliku od halabuke koja se podigla u februaru, indikativno je da najskoriji Bogićevićevi nastupi u javnosti, u kojima ponavlja odlučnost da preuzme Partizan, ovoga puta ne izazivaju reakciju iz kluba.
Uostalom, okolnosti idu Bogićeviću naruku: u poslednjih par meseci Partizan je tri puta izgubio od Crvene zvezde bez postignutog gola i oprostio se od trofeja u Kupu Srbije; 8. maja se u medijima pojavila vest da su klubu blokirani računi zbog duga većeg od 20 miliona dinara, a nedelju dana kasnije trener Avram Grant, neuspešni eksperiment uprave nakon otpuštanja Aleksandra Stanojevića, najavio je da će iskoristiti klauzulu u ugovoru i napustiti klub nakon 15. maja. Mediji prenose i navodnu nedavnu Đurićevu izjavu foto-reporterima: „Slikajte me, nećete imati priliku još dugo.“ Deluje da je Bogićević svakim danom sve bliži povratku u svoj bivši klub.
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve