img
Loader
Beograd, 30°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

In memoriam

Tatjana Tagirov (1961-2017): Ljudskost i hrabrost na sav glas

08. јул 2022, 17:06 Jovana Gligorijević
Foto: A. Anđić
Copied

Prošlo je pet godina otkada je otišla iz života u svom stilu: furiozno, na bum-tras. Takva je bila i kad nešto odluči, bilo da je u pitanju tema o kojoj želi da piše ili bakalar koji sprema za pola redakcije

Nema više naše Tanje. Gubili smo mi u „Vremenu“ ljude i ranije, ali, uvek smo imali vremena da se, makar i nesvesno, pripremimo za neizbežno. Tog petka, 7. jula, niko nije bio spreman. Kakva ironija, da najborbenija žena koju smo znali ode na Dan borca. Tanja je otišla iz života u tipično svom stilu: furiozno, na bum-tras. Takva je bila i kad nešto odluči, bilo da je u pitanju tema o kojoj želi da piše ili bakalar koji se „toćka“ i svi imamo doći tad i tad kod Miše i nje na Zvezdaru.

Prvi put sam je videla tek što sam stigla u redakciju „Vremena“. Ušla je u nekom dugačkom crnom kaputu i onim svojim prodornim glasom rekla da više nikada neće kupiti Ce kafu jer je reklamira Ceca. Ne, nije Tanja tako rešila zbog prezira prema turbo-folku, Ceca je za nju bila Arkanova udovica, a Arkan, kao i svaki drugi zločinac na ovoj planeti, za Tanju je bio crvena linija preko koje se ne prelazi. Možda je fraza, ali kada je o Tanji reč, uvek je bila na strani slabijih, na strani žrtava. Od samog početka ovog našeg nikad dovršenog i, verovatno, nedovršivog raspada Jugoslavije, bila je uvek i samo na strani žrtava, bilo koje nacionalnosti. Za nju su to bili ljudi. Njihovi dželati bili su prosto – neljudi. Kad god bih došla u njen zagrebački stan, pričala mi je koliko je ljudi kroz taj stan prošlo bežeći od rata, kako ih je tu znalo prespavati i po trideset, u tom dvosobnom, nevelikom stanu.

Na vest o Tanjinoj smrti, koleginica iz NIN-a Tanja Nikolić Đaković, ostavila je na mom Fejsbuku komentar: „Nisam je poznavala lično. Neko mi je jednom, pred put u Hrvatsku, sugerisao da joj se obratim za kontakte. Spojila me je sa inače nespojivim, od vlasti, ratnih veterana, civilnog sektora do Bed Blu Bojsa. I zvala da se pobrinu da tamo budem bezbedna i da me dočekaju kao njenog najboljeg prijatelja. I tako je bilo.“ E, to vam je bila naša Tanja. Dok pišem ovo, plačem što ne mogu da se setim kako se rodilo i raslo naše prijateljstvo. Znajući je, mogu samo da nagađam: verovatno mi je, kao početnici u novinarstvu, bila potrebna neka pomoć oko teksta, a ona se polomila da mi da kontakte, da me najavi, da zapreti tamo nekom „budži“ kako mora da mi da izjavu. Mora da je bilo tako. Sa Tanjom je uvek bilo tako.

Biografski podaci su od slabe pomoći da bi se dočarala sva veličina ljudskosti Tanje Tagirov. Rođena u Zagrebu, provela je detinjstvo po mnogim hrvatskim varošima gde je njen otac, ginekolog, službovao. Pravni fakultet završila je u Zagrebu, sa 29 godina položila pravosudni ispit. U advokaturi se zadržala kratko, jer je brzo shvatila da joj je pravda draža nego pravo. Ali, nije joj taj pravosudni bio beskoristan. Potezala ga je kad god bi Miša hteo ranije kući sa neke redakcijske žurke, da pojača argument zašto njena mora da bude zadnja. Novinarsku karijeru počela je još kao studentkinja, pišući za „Polet“, zagrebački „Danas“, „Večernji list“… Odmakla se od novinarstva 1991. kako bi radila kao pripravnica u jednoj advokatskoj kancelariji, a onda je počelo ono… Tada je u Zagrebu nastala Antiratna kampanja (ARK), mirovna organizacija koja je imala svoj list – „Arkzin“. Ni na šta nije bila tako ponosna kao na rad u „Arkzinu“. I zaista, pisati onako oštro, onako beskompromisno i pošteno, u onom Zagrebu, trebalo je za to imati hrabrosti, da ne kažem – muda, jer Tanja bi, da je sad ovde, sigurno rekla „muda“. Bila sam balava i sve me je o tom vremenu zanimalo, a nju nije mrzelo da se jednom, u tom zagrebačkom stanu, uspentra na tavan, ili je to ipak bio podrum, i donese mi sve brojeve „Arkzina“. Negde do četiri ujutru sam čitala, zapitkivala i gnjavila, nisam joj dala da spava, no, ništa to njoj nije smetalo, do svitanja mi je objašnjavala ko je ko u tim tekstovima i popunjavala praznine anegdotama iz tog vremena.

Od tih njenih zagrebačkih ratnih anegdota najdraža mi je ona iz jedne novogodišnje noći, kad je Tanja okupila prijatelje, izvukla svoj novinarski imenik, pa su razne hadezeovske njuške zvali, predstavljali se kao službenici Predsjedničkih dvora na Pantovčaku i tvrdili kako Franjo Tuđman lično pita što ih nema na svečanom prijemu. Za to vreme, Tuđman se uredno obraćao naciji na Trgu Bana Jelačića, ali neki su se prevarili, na brzinu navukli odela, naterali žene da se utegnu u večernje toalete i štikle i po lapavici i ledu sjurili se na Pantovčak. Ovo znamo jer tu nije kraj. Ko god se „primio“ iza ponoći je dobio još jedan telefonski poziv sa pitanjem kako je bilo na tulumu. Kanonada psovki bila je zvanična potvrda da je navlakuša uspela. „Glupe ustaše“, završila je priču valjajući se od smeha. Nije to bila sprdnja obesne omladine, već otpor. I poruka: možda vi nama možete sve, ali nije baš da mi vama ne možemo ništa. Borbena, antifašistkinja, beskompromisno hrabra, reči su kojima mediji ovih dana opisuju Tanju. I sve su tačne, zato smo je ispratili uz pesmu „Bella ciao“, uz koju su italijanski partizani ispraćali svoje, pale u borbi.

Za „Vreme“ je pisala praktično od prvog broja. Živeći na relaciji Beograd–Zagreb, radila je i kao dopisnica Hine iz Srbije. Pisala je za Peščanik, za „Novosti“, zagrebačke, ne ove beogradske u koje Tanjina noga nikada ne bi kročila. Od 2000. rešila je da se sa svojim Vasićem trajno nastani u Beogradu i tad je i formalno postala novinarka „Vremena“.

Ko je Tanju površno poznavao, rekao bi da viče i mnogo psuje. Ne, nije naša Tanja vikala jer nije umela da priča tiho. Vikala je kad god bi je pogodila neka nepravda, za koje je imala nepogrešiv radar, a nepravdi je oko nas mnogo, pa je vikala često. I koliko god da je psovala, njene psovke nisu bile puko prostačenje. Jer kad Tanja vikne: „Niko mene ne bu jebal“, to nije psovka, to je motivaciona poruka. Ni pred kim se nije povlačila, naročito ne pred moćnicima. Nije joj bio problem da jednog državnog funkcionera ispreslišava šta to on tačno radi za svoju platu od 104.000 dinara. Naterala ga je da joj izdeklamuje ceo svoj raspored za sutrašnji dan. Nesrećnik je uglavnom imao sastanke, na šta mu je odbrusila: „Sastanci nisu posao. Šta ti radiš?“

Onako drčna kakvom ju je bog dao, svađala se sa svima nama. Često je ponavljala kako se njene zagrebačke kolege šokiraju što u „Vremenu“ možeš urednika poslati u tri lepe, bez ikakvih posledica. No, to je ipak mogla samo Tanja, nikom drugom ne bi ni palo na pamet. Svađe sa Tanjom izgledale su kao uragan. Jednom, bog te pita zašto, posvađale smo se nasred redakcijske kafane. Vrištale smo jedna na drugu dok nismo promukle. Sutradan je došla u redakciju, izljubile smo se kao i obično, a jedan od svedoka prethodne večeri zblanuto je upitao: „Zar vas dve niste u svađi?“ „Juče smo bile, danas nismo“, rekla je, okrenula se ka meni i pitala: „Beba, šta ćeš piti?“

Snabdevala nas je knjigama, tačno je znala šta bi se kome od nas svidelo, nepogrešivo nam je pogađala ukus i znala interesovanja. Hektolitre „juhica“ i čorbi naspremala je kad god se prehladi neko od nas što živimo sami. „To vam je zato što jedete govna iz pekare“, rekla bi dok nam je uvaljivala cegere pune plastičnih posuda. Davala je i davala se drugima, a za druge je i živela. Samo jednom za sve ove godine rekla mi je da je zabrinuta za sebe. Naglo je otišla i dugo će mi trebati da se naviknem da kad mi u 11 uveče zazvoni mobilni to nije Tanja. Ali bar sam tog dana kad se požalila, stigla da joj kažem koliko je volim i koliko mi je važna.

Mnoge su njene uzrečice ušle u redakcijski žargon, od šaljivog „kak da ti velim“, preko ozbiljnog „vidi, mila“, do ljutitog „kaj kurac“. Jedna je, pak, apsolutno legendarna. Sedeli smo u redakcijskoj kafani, bio je četvrtak, dan kad izlazi „Vreme“, i bilo nas je mnogo. Naleteo je jedan od onih trenutaka kad, bez posebnog razloga, svi zaćute. Sa kafanskog zvučnika je cele večeri gruvala neka simforok kompilacija, a u momentu naše tišine, krenuo je nekakav beskonačno dug intro na orguljama. „Kaj, smo umrli?“, zagrmela je Tanja.

E, pa dobra moja, sad je trenutak da ja tebe upitam: kaj, smo umrli? Neće biti. Možda si se preselila u urnu i misliš da više nisi ovde. Zajebi, mila. Tu foru možeš da prodaješ nekom ko te ne zna. Mi u „Vremenu“ znamo da si besmrtna i da ćeš biti s nama dokle god ponavljamo tvoje „niko mene ne bu jebal“ i dok ga se budemo pridržavali.

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Tagovi:

tatjana tagirov tatjana tagirov in memoriam
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vesti

Protesti

06.јун 2025. B. B. / T. S.

Slučaj napada na Pavlovića: Deo studenata pušten, za druge zakazano saslušanje

Zbog sumnje da su učestovovali u napadu na Miloša Pavlovića uhapšeno je 20 osoba. Studenti u blokadi saopštili su da su njihove kolege koje su privedene na osnovu prekršaja puštene na slobodu. Studenti koji se terete krivičnim delima i dalje se nalaze u pritvoru

Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj, 1998, Skupština Srbije

Hapšenje studenata

06.јун 2025. Davor Lukač

Vučić i policija: Povampirenje „laufera“

Da li je Aleksandar Vučić postrojio policijski vrh i naredio da se po hitnom postupku pohapse svi napadači na omiljenog režimskog studenta Miloša Pavlovića

Projekat „Jadar“ postao je jedan od strateških projekata EU

Rudarenje litijuma

06.јун 2025. M. S.

Podgrevanje projekta „Jadar“: Strategija EU i otpor u Srbiji

Evropska komisija donela je odluku da projekat „Jadar“ uvrsti u projekte od strateškog značaja. Kakve su reakcije stigle do sada? Šta kaže vlast, šta struka, a šta aktivisti? I koliko se građana Srbije protivi ovom projektu

Niš

Niš

06.јун 2025. M. S.

Uzavrela atmosfera u društvu: I za Nišlije besplatan javni prevoz

Beograd je besplatan javni prevoz dobio početkom godine kada su u jeku bili studentski protesti. Od jula besplatan javni prevoz dobiće i Niš, a šta će biti sa 24 miliona dinara za validatore koji su uvedeni pre samo nešto više od četiri meseca, nije poznato

Univerzitet u Beogradu

06.јун 2025. B. B.

Zasedaju nastavno-naučna veća: Univerzitet i dalje bez jedinstvenog odgovora

Na većini beogradskih fakulteta biće održana nastavno-naučna veća na kojima će se diskutovati o nekim vidovima početka nastave i nadoknade zimskog semestra

Komentar

Komentar

Sto studenata za Miloša Pavlovića

Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića

Jelena Jorgačević

Pregled nedelje

Da li je Srbija slobodarska zemlja

Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga

Filip Švarm

Komentar

Može se biti ćaci, ali to ima cenu

Miloš Pavlović je napadnut jer nije shvatio da u naprednjačkoj Srbiji učešće u javnom životu ima neformalnu cenu. I da nju sada plaćaju i ćaciji

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1796
Poslednje izdanje

Intervju: Tužiteljka Bojana Savović

Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati se
Lokalni izbori i Srbija

Ne veruj naprednjacima ni kad darove nose

Hoće li biti izbora i kada

Predsednikov strah od glasačke kutije

Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije

REM, laži i video-trake

70. Sterijino pozorje

Paradoksi našeg pozorišta

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.
Vreme 1784 12.03 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure