
Iz rođendanskog dvobroja
Policija i BIA kao plaćene dadilje narko-kartela
„Vreme“ istražuje kako je mafijaška likvidacija u Beogradu na vodi ogolila da policija posmatra i štiti kriminalce, umesto da ih hapsi. Pa ih još ubiju na njihove oči
Na zapadu su se radnici više od jednog veka krvavo borili za svoja prava. Sindikalne borbe bile su teške, opasne, često beznadežne, ali nove generacije radnika nastavljale su tamo gde bi prethodne generacije bile stale, zadržavale su osvojeno i proširivale prostor slobode. Kod nas su sindikati bili i ostali samo služba koja se bavi organizacijom isporuke brašna i svinjskih polutki, a ne lokomotiva jedne kompozicije koja grabi tračnicama slobode
U Francuskoj je, u organizaciji sindikata, stotine hiljada ljudi izašlo na ulice Pariza i drugih gradova i to traje, sada, već gotovo mesec dana. Nemačka je, na poziv sindikata, bila paralisana, sličan poduhvat planira se i u Italiji, u Izraelu su sindikati pozvali na generalni štrajk i zaustavili zemlju.
U Srbiji, pak, gde postoje sto puta urgentniji razlozi da se građani bore za sebe – ništa. Francuzi se bune jer predsednik hoće da podigne starosnu granicu za odlazak u penziju i za to pruža, dodajmo, vrlo ubedljive razloge. U Nemačkoj radnici, naprosto, veruju da zaslužuju više novca za svoj rad, a kako vlada ne deli njihovo mišljenje, odlučili su da vladi stave do znanja ko je istinski suveren. U Izraelu se protive reformi pravosuđa koja bi, smatraju, zemlju pretvorila u teokratiju u kojoj bi se izvršna vlast stavila iznad nezavisnog pravosuđa.
U Srbiji, pak, umiremo od zagađenog vazduha, grupa besramnih likova srušila je republiku i kidnapovala državu, radnici nose pelene na svojim radnim mestima jer im klijenti ekipe iz prethodne rečenice ne dopuštaju ni na pišanje da odu, mafija na vlasti besomučno pljačka zemlju, ali – nema veze, sve je u redu.
U ovom komentaru ne ulazimo u sadržaj zahteva u Francuskoj, Nemačkoj, ili bilo gde drugde, već o snazi udruživanja i organizovanom otporu vlasti. Dakle, o uslovima slobode.
Paradoks sindikata u SFRJ
Istorija štrajkova, pa i pobuna protiv vlasti u Srbiji, nije slavna. Doduše, sa izvesnim iznenađenjem otkrićemo, u studiji sociologa Nece Jovanova, da je u socijalizmu bilo mnogo više „obustava rada“, kako se tada govorilo, nego što smo uopšte slutili, ali drugovi komunisti igrali su prljavu igru i odlično su znali šta rade. Bez obzira što su u socijalističkoj Jugoslaviji na vlasti bili, formalno, upravo radnici, postojale su jake sindikalne organizacije, a jedna od glavnih zgrada u Beogradu (da podsetimo) zvala se upravo Dom Sindikata.
Paradoks je, međutim, u tome što je potpuno zagonentno čemu sindikati služe u poretku u kome su upravo radnici vlasnici sredstava za proizvodnju, odnosno poslodavci, ali su, istovremeno, i uposlenici? Zašto bi radničke organizacije udruživale radnike za sindikalne borbe – računajući i štrajkove – protiv sebe samih?
Komunistička partija je, prema tadašnjem žargonu, bila avangarda radničke klase, što je značilo da i ona pripada radničkom telu, samo što je ona glava. Kako drugih partija nije bilo to je značilo da je ona i telo. Dakle, sindikati bi bili oni koji bi savetovali i organizovali telo protiv glave, što je apsurdno. U stvarnosti, međutim, vladala je komunistička vrhuška, a ova priča, plus marksizam, služili su kao opijum za narod, a naročito kao opravdanje za to da se i naznaka pobune uguši.
Krvava borba za radnička prava na zapadu
Za to vreme na trulom Zapadu, računajući i Ameriku, radnici su se više od jednog veka krvavo borili za svoja prava. Sindikalne borbe bile su teške, opasne, često beznadežne, ali nove generacije radnika nastavljale su tamo gde bi prethodne generacije bile stale, zadržavale su osvojeno i proširivale prostor slobode.Boreći se protiv surovog izrabljivanja radnici su sticali svest o važnosti udruživanja. Radnici su postajali politička sila.
Našim radnicima, međutim, moć je bila poklonjena, dodeljena. Nisu je osvojili, nikada se nisu konstituisali kao klasa, znači kao politička sila. Do slobode nisu stigli. Ostali su, kada govorimo o Jugoslaviji, a naročito o Srbiji, tek masa pogodna za nacionalističko prodavanja magle, korumpirano mnoštvo zgodno za pogibiju širokih razmera, ali, ako treba, i za izvođenje neprijatnih radova.
Zbog toga su sindikati, ovde, bili i ostali samo služba koja se bavi organizacijom isporuke brašna i svinjskih polutki, a ne lokomotiva jedne kompozicije koja grabi tračnicama slobode. Zbog toga je Srbija, najzad, duboko neslobodno društvo, bez prošlosti i bez budućnosti.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
„Vreme“ istražuje kako je mafijaška likvidacija u Beogradu na vodi ogolila da policija posmatra i štiti kriminalce, umesto da ih hapsi. Pa ih još ubiju na njihove oči
I vlast i deo opozicije osećaju nelagodu jer se pojavio novi snažni akter na političkoj sceni, kaže rektor Beogradskog univerziteta Vladan Đokić za „Vreme“. Kaže da ljudi sa studentske liste moraju biti produžena ruka studenata i da poverenje ne smeju da iznevere
Dok vlast poziva na dijalog i osuđuje "blokaderski terorizam", opozicija za incident u Ćacilendu krivi režim koji je u centru Beograda instalirao šatorsko naselje u kome se okupljaju „nasilnici i kriminogeni elementi“.
Rezolucija Evropskog parlamenta o Srbiji koju je usvojena 22. oktobra ocenjena je kao najoštrija od svih dosadašnjih i njome se pre svega izražava podrška istinskom dijalogu o tome kako Vlada Srbije može da ispuni zahteve studenata, uključujući zahteve za prevremenim izborima
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da je današnji incident ispred Skupštine Srbije „teroristički akt". Govorio je o „teškoj blokaderskoj bolesti" i sejanju mržnje
Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja I: Srbija–SAD
Pet znakova neuzvraćene Trampove ljubavi Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve