Dečak koji je u nedelju u 22:05 zadobio ubodnu ranu, prevezen je u Dečju kliniku u Tiršovoj gde mu je ukazana medicinska pomoć, rečeno je Radio-televiziji Srbije u Hitnoj pomoći. Bio je to peti sličan slučaj u samo dve nedelje.
Sociolog prof. dr Slobodan Cvejić objasnio je za „Vreme“ kako je povećan broj slučajeva oružanog nasilja među tinejdžerima u poslednjih nekoliko dana kulminacija problema kako sa vršnjačkim nasiljem, tako i sa nasiljem uopšte.
„Ovo je rezultat nekoliko faktora, od nivoa društva do nivoa pojedinca. Najpre imamo opšte nepoverenje u društvu izazvano slabim institucijama – obrazovnim, pravosudnim, političkim, itd. i dugogodišnjim društvenim podelama, često na ivici konflikta“, objašnjava i dodaje da se dodatni problem nalazi u medijskoj sferi, u okviru televizije i interneta.
„U Srbiji na oba ova medijska polja nema restrikcija za prikazivanje otvorenog nasilja i propagiranje mržnje, tako da su deca konstantno izložena takvim sadržajima i potreban je baš ozbiljan napor roditelja da te izvore nasilja neutrališe“, kaže Cvejić.
Ističe da je na tom nivou problem nefunkcionalnosti porodica, jer su „roditelji te dece sazrevali kroz traume 1990-ih, a sada su mnogi od njih prisiljeni da rade i po dva posla da bi prehranili sebe i porodicu i nemaju ni veštine ni vreme da se posvete deci“.
Još jedan od uzroka ovakvog ponašanja kod tinejdžera, navodi Cvejić, predstavlja i specifičnost uzrasta dece, odnosno vreme kada oni izvesno tragaju za svojim identitetom.
„Dominatni narativ, posebno na medijima koje kontroliše vladajući režim, nameće im da ljudski život služi za nerazumnu žrtvu, da jači pobeđuje, a ne pametniji, da se teško nasilje oprašta, npr. putem pomilovanja od strane predsednika“, kaže Cvejić.
Bez dijaloga, tolerancije i empatije
Cvejić smatra da većina dece u Srbiji nema dovoljno prilike da se u školama upozna, pa i da praktikuje dijalog, analizu konflikta i toleranciju.
„U njihovom neposrednom okruženju toga ima još manje, a konstantno im se šalje poruka da će pobediti sila i da kazna može da se izvrda“, objašnjava i dodaje da su neka deca slabo integrisana u obrazovni sistem, da „rastu u siromaštvu, okružena su frustracijom, stresom i porodičnim nasiljem, pa se nasilno ponašanje lako usvoji“.
Postavlja se pitanje da li je ovakvoj vrsti napada prethodio sukob između napadača i žrtve, ili sukob uopšte.
„Sigurno postoji neki sukob, ali on može biti trivijalan do apsurda, kao stare mangupske fore: ‘Šta me gledaš?’, koje kasnije prerastu u kultivisaniju formu: ‘Jel’ ti znaš ko sam ja?”, ističe Cvejić.
Odsustvo sistemske reakcije
Kaže da bi bila velika greška posmatrati ovaj niz nasilja koji se desio u poslednje dve nedelje kao izolovani talas nasilja.
„Zanimljivo je da se broj slučajeva uvećao nakon što je predsednik pomilovao nasilnike koji su studentkinji slomili vilicu u Novom Sadu. Ovo je kulminacija dugogodišnjeg odsustva sistematskog rešavanja problema vršnjačkog nasilja i nasilja uopšte“, zaključuje i dodaje da država „nije dovoljno učinila nakon tragedije u Orašju“, i da je lošim radom institucija dozvolila da se uslovi koji generišu nasilje dalje razvijaju.
Uloga interneta u podsticanju nasilja
Cvejić tvrdi da internet i društvene mreže itekako imaju veze sa napadima koji su se odigrali.
„Internet više nije naš izbor, on je fakat naših života. Prednosti virtuelnog umrežavanja su tolike da ih se nikada nećemo odreći. Ali, uz prednosti idu i neke loše stvari i zapravo sve više napora je usmereno ka kontroli sadržaja komunikacije i suzbijanju opasnih sadržaja“, ističe on.
Društvene mreže su razvile pritisak da osoba mora da se „pokaže i dokaže“, i da se zbog fizičke udaljenosti smanjuje osećaj za druge.
„Na taj način se razvija nesrećna kombinacija osobina koja kod slabije strukturiranih ličnosti u situaciji fizičkog prisustva može dovesti do preterane, nasilne reakcije“, kaže Cvejić, navodeći indukovanu frustraciju i slabu veštinu komuniciranja kao uzrok nasilne reakcije pojedinaca.
Nož u ruci maskiranih napadača
Postavlja se pitanje šta mlade podstiče da sa sobom nose hladno oružje, u ovom slučaju nož, pri čemu se ne ustručavaju da ga upotrebe.
„Verujem da je nakon tragičnih ubistava u Ribnikaru i Orašju teže doći do vatrenog oružja. Ali noževi su tradicionalno prisutni i upotrebljivi. I sigurno ih ne nose pretežno oni koji žele da se brane, takvi bi gledali da izbegnu fizički sukob“, smatra Cvejić.
Naime, oni pojedinci koji ih verovatno pretežno nose sa sobom, duboko su se identifikovali sa ulogom „opasnog momka/devojke“ i oni nemaju svest o vrednosti i neponovljivosti ljudskog života.
Mladić koji je 1. avgusta u beogradskom naselju Braće Jerković povređen u incidentu nožem, izjavio je da su ga napala četiri maskirana lica, a da je jedan od njih nosio i sekiru. Cvejić dodatno maskiranje vidi kao potvrdu teze da su ti pojedinci sebe videli u ulozi opasne individue, koja ne mari za ljudski život.
„Oni imaju svest o krivičnoj odgovornosti za takvo postupanje, a nisu spremni da stanu iza svog stava, profila, postupka. Napadaju kukavički, maskirani i okupljeni u hordu“.
„Nasilje mora postati glavni državni problem“
Na pitanje kako bi trebalo reagovati na institucionalnom nivou, Cvejić odgovara da je potrebno mnogo strana kako bi se našao pravi odgovor.
„U najopštijem smislu, potrebne su promene u propisima i procedurama, jedinstvena strategija i visoka usklađenost institucija koje bi nosile aktivnosti za iskorenjivanje nasilja“.
Ulogu u tome bi trebalo da imaju „skoro sva ministarstva, ali i nevladine organizacije, škole, porodice, javne ličnosti, regulatorna tela, medijske kuće“, te da se „konačno ne pita jedan čovek za sve“ i da niko nije nedodirljiv.
Pod znakom pitanja ostaje da li je moguće smanjiti broj ovakvih slučajeva kojih, čini se, sve više ima iz dana u dan. Cvejić tvrdi da je to moguće samo ako će svako u sistemskoj akciji raditi svoj posao kako treba, „i bez kompromisa i odstupanja“.
„Svaki pokušaj da se samo malo zagrebe u ovaj ozbiljan problem će dovesti do toga da se samo zataška do sledeće spirale nasilja. Nasilje treba proglasiti za glavni državni problem i borbu za njegovo zatiranje uvrstiti kao referentnu pojavu u svaki dokument javne politike“, objašnjava on.
Kao što sada postoji instrukcija da se u javnim politikama razmatra da li nešto šteti životnoj sredini, tako treba da se razmatra da li doprinosi smanjenju nasilja u društvu, „jer društveno okruženje je najmanje jednako važno kao prirodno.“
Serija napada noževima
Pored najskorijeg incidenta na Miljakovcu, samo dan ranije povređena su dva tinejdžera koja su napadnuta noževima na Mirijevu.
Prema njihovim rečima, napala su ih trojica muškaraca koji su na glavi nosili fantomke.
Krajem jula u masovnoj tuči u Novom Pazaru izboden je sedamnaestogodišnji mladić, koji je od posledica povreda preminuo. Pored njega, povrede nožem zadobile su još tri osobe.
Prvog avgusta u beogradskom naselju Braće Jerković devetnaestogodišnji mladić je teško povređen, u napadu koji su izvršila četiri maskirana lica sa noževima, od kojih je jedan imao i sekiru.
Samo četiri dana kasnije, osamnaestogodišnji mladić ubijen je u masovnoj tuči koja se dogodila u Bujanovcu. Njega je, kako se sumnja, nasmrt izbo nožem šesnaestogodišnjak.