Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, mrzovoljan autoritarni nacionalpopulistički poglavar (“vrhovnik”) zemlje, uvijek se izjašnjavao kao zagovornik pristupanja Hrvatske u Europsku uniju. No, EU po njegovoj mjeri ne bi trebala biti liberalno-demokratski ustrojena zajednica nego savez suverenih nacija. Njegovim odlaskom sa životne scene a potom i odlaskom njegove stranke (Hrvatske demokratske zajednice, HDZ) u opoziciju, većini se činilo da je njegova vizija buduće Europe jedna reakcionarna utopistička tlapnja. Za razliku od te većine, autor ovih redova ustvrdio je na jednom predavanju 2000. u Trstu (potom objavljenom u jednom talijanskom zborniku) da Tuđman nije bio sanjar nego prorok. Njegova vizija nije sanjarenje o povratku Europe u 19. stoljeće nego ona anticipira europsku budućnost.
Današnja EU, doista, u znatnoj mjeri odgovara Tuđmanovoj viziji. Još kad bi se Orbanu, Melonijevoj i sličnim liderima članica Unije pridružili Marin Le Pen, lideri španjolskog Voksa, njemačkog AfD-a, kad bi se Kačinski vratio na vlast u Poljskoj a Janša u Sloveniji itd – ta bi se vizija približila svom potpunom obistinjenju. Europski trendovi posve se uklapaju u globalne trendove, što ih je možda najupečatljivije nagovijestio svojedobni Trampov dolazak na vlast u SAD.
KOBNI “HRISTOS SE RODI!”
U te se trendove uklapa i Hrvatska, što je posve jasno nakon nedavnih parlamentarnih izbora koji su rezultirali formiranjem koalicijske vlade HDZ-a i (kako se to – ne bez razloga – kaže, radikalno desničarske stranke, premda bi u prijevodu na srpski to izgledalo benignije: ekvivalent Domovinskom pokretu u Srbiji bile bi Dveri ili, još bliže realnom stanju stvari – DSS, posebno onaj iz Koštuničinih vremena) Domovinskog pokreta. Riječ je o stranci koju najvećim dijelom čine otpadnici iz HDZ-a, nezadovoljni centrističkom politikom Plenkovićeve stranke i vlade. Njoj oni zamjeraju u prvom redu (uz, dakako, korupciju) nedostatak pravog domoljublja kakvo je, kako oni vjeruju, prakticirao osnivač HDZ-a Tuđman.
To nezadovoljstvo tinja među članovima i simpatizerima “stožerne stranke hrvaskog naroda” još od dolaska Ive Sanadera na čelo stranke (a potom i vlade) s njegovim znamenitim “Hristos se rodi!” na proslavi pravoslavnog Badnjaka u prostorijama Srpskog narodnog vijeća 2004. godine. Ono je rezultiralo višestrukim pokušajima stvaranja stranke koja bi HDZ vratila na put što ga je zacrtao njezin utemeljitelj Franjo Tuđman. Ti su pokušaji uglavnom bili neuspješni, s iznimkom unutarstranačkog puča nakon Sanaderova hapšenja i poraza njegove nasljednice Jadranke Kosor na parlamentarnim izborima, kada je na čelo stranke došao Tomislav Karamarko i započeo s “retuđmanizacijom” HDZ-a popraćenom vidnim zaokretom u desno, ali nije uspio uspostaviti potpunu kontrolu nad novom koalicijskom vladom HDZ-a i Mosta (jedne konzervativno-klerikalne grupacije, kako se nju obično definira), što ga je naposljetku i koštalo vodeće pozicije u stranci.
Preuzimanjem HDZ-a od strane elokventnog i pragmatičnog briselskog birokrata Andreja Plenkovića, obnovljena je tendencija europeizacije te stranke i njezina udaljavanja od radikalne desnice. Nezadovoljni članovi stranke okupljaju se oko folk-pjevača Miroslava Škore, predvodnika novoosnovanog Domovinskog pokreta (DP). Ušavši u prethodni saziv Sabora i riješivši se svog osnivača (u pitanju je bio neki spor oko kontrole nad financijama), DP se na ovogodišnjim parlamentarnim izborima nametnuo kao poželjna alternativa nezadovoljnom biračkom tijelu konzervativne i desničarske orijentacije, te postigao relativno skroman uspjeh, ali dovoljan da HDZ-u bude nužan koalicijski partner za sastavljanje nove Plenkovićeve vlade.
Kaže se – opet ne bez razloga – da je treća Plenkovićeva vlada najdesnija vlada od hrvatske samostalnosti. Doista, Hrvatska stranka prava (radikalno desničarska stranka koja je prilično otvoreno zagovarala rehabilitaciju NDH) nikad nije sudjelovala u hrvatskim vladama u Tuđmanovo vrijeme. Također se – iznova ne bez razloga – tvrdi da je Domovinski pokret samo na riječima radikalan, a da su njegove prave intencije vezane uz određene financijske interese njegovih pokrovitelja (pa bi se odatle smjelo očekivati da kao dio vladajuće koalicije neće odviše inzistirati na realizaciji svojih predizbornih obećanja). No, tu tvrdnju ipak treba uzeti s malo opreza! Glavni financijer DP-a je Pavo Vujnovac, većinski vlasnik značajnog dijela trgovine, poljoprivrede i prehrambene industrije, kao i plinskog biznisa u Hrvatskoj, koji na stranku utječe preko ključnog lika u DP-u, zamjenika predsjednika Marija Radića (a možda zapravo i odlučuje o njezinoj politici). A izvorni je kapital Vujnovac stekao posredstvom svojih poslovnih veza u Ruskoj Federaciji. Na temelju toga se izvodi (možda malo brzopleto!) zaključak da ulazak DP-a u novu hrvatsku vladu predstavlja bitan doprinos projektu uspostavljanja Putinove kontrole nad još jednom članicom EU.
ŠIRA SLIKA
Ako bi to doista bilo tako, Hrvatska bi se uklopila u strategiju neizravnog širenja ruskog utjecaja na Zapadu, koji se prvenstveno očituje u destabilizaciji liberalno-demokratskog poretka i odgovarajuće političke kulture, a provodi se posredstvom podrške (pa i izravnog financiranja) radikalno desničarskih političkih opcija. Prigovor takvoj ocjeni sastoji se u uvidu u to da ruska agentura na Balkanu podržava (ali i organizira) projekt “srpskog sveta”, dok je Domovinski pokret obilježen snažnom antisrpskom retorikom. No, taj prigovor nije opravdan: sporovi između velikosrpske retorike i srbomrzačke retorike Ivana Penave (predsjednika DP-a, koji je široj javnosti postao poznat kao gradonačelnik koji je organizirao uništavanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru) nisu ništa drugo doli predstava za sljedbenike. I za vrijeme najžešćih ratnih sukoba 90-ih godina ratni vođe (i njima pridruženi kriminalci) uspješno su surađivali i međusobno se potpomagali na svim mogućim planovima, a svoje pravo lice pokazali su i u Hagu gdje su se bratski družili; neki cinik je ne bez razloga ustvrdio da je bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti uspješno preživjelo raspad federacije samo u haškom kazamatu. Nema nijednog razloga da se na planu hrvatsko-srpskih odnosa očekuje nešto drugo. Srbi u Hrvatskoj, preciznije njihovo političko predstavništvo, tu je tek kolateralna šteta.
Što se, dakle, može očekivati od nove hrvatske vlade? “Muzej žrtava komunizma i drugih totalitarnih režima” (kakav već postoji u Skoplju, a planira se, znano je, još ponegdje) može se smatrati gotovom stvari. No, izgradnja tog muzeja jedini je pravi ustupak HDZ-a Domovinskom pokretu. Od preuzimanja resora kulture i unutarnjih poslova (što je bio zahtjev DP-a) nema ništa, morat će se zadovoljiti demografijom, poljoprivrednom i ekonomijom (malo li je?). Jednako tako ne dolazi u obzir ni deratifikacija Istambulske konvencije – ali s jednom važnom napomenom: predstavnici HDZ-a iskazali su u procesu pregovora oko formiranja nove koalicije svoju privrženost suzbijanju tzv. rodne ideologije. Na koji će se način to suzbijanje provoditi – ostaje otvorenim pitanjem: hoće li vlada slijediti autoritaran i na represiji zasnovan rusko-poljski model “zaštite tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti” ugroženih destruktivnim zapadnim utjecajima ili će se ograničiti na odbacivanje uvođenja “trećeg roda” i rodne neutralnosti (u čemu se može suglasiti i s onim dijelom feminističkog pokreta koji inzistira na bipolarnoj koncepciji spola)? Vjerojatnije je ovo drugo! Malo je izgledno da će nova vlada pokušati dovesti u pitanje stečena prava žena i manjina (kako etničkih, tako i seksualnih), koliko god radikali bliski DP-u intenzivirali svoje kampanje za obnovu “kršćanskih vrlina”.
RATA OVDJE NEĆE BITI
Može se ipak očekivati da će konzervativne i etnocentričke vrijednosti biti mnogo zastupljenije u školskim programima i da će odgovarajuća domoljubna retorika (ionako već dominantna) postati još vidljivijom i glasnijom. Zaglušujući patriotizam nerijetko (ako ne i po pravilu) predstavlja pokriće za rasprodaju nacionalnog blaga. Hoće li se to u mandatu nove vlade očitovati u privatizaciji Hrvatske elektroprivrede (HEP), kako se mnogi boje (posebno stoga što je premijer Plenković odbio da izričito obeća kako će HEP ostati u stopostotnom državnom vlasništvu) Ili će prije toga na red doći vode, šume, željeznica i autoceste?
Hoće li se najnovija Hrvatska pridružiti Orbanovoj Mađarskoj i podijeliti s njome status europskog parije? Ili će Plenkovićev HDZ neutralizirati radikalne potencijale svojega koalicijskog partnera i ostati u okvirima tzv. europskih politika i vrednota? A možda će nova koalicija ojačati radikalno desno krilo unutar HDZ-a i marginalizirati eurobirokratske tendencije u okviru te stranke kojoj je DP oteo dio biračkog tijela optužujući ju za skretanje s Tuđmanovog puta? To nije nemoguće, posebno ne u slučaju da predstojeći izbori za Europski parlament potvrde slutnje kako je na našem kontinentu na djelu ozbiljno skretanje u desno.
Sve će to biti jasnije narednih mjeseci. Dotle, jedno je posve sigurno: rata ovdje neće biti.
