Vjera se ne može odvojiti od ljubavi prema siromašnima

Kristova ljubav postaje tijelom u ljubavi prema siromašnima, shvaćenoj kao briga o bolesnima; borba protiv ropstva; zaštita žena žrtava nasilja; pravo na obrazovanje; potpora migrantima; milostinja; jednakost. Papa Lav XIV potpisuje svoje prvo apostolsko pismo (pobudnicu), tekst sa 121 točkom koji ističe učiteljstvo Crkve o siromašnima tijekom posljednjih 150 godina. Tim dokumentom, potpisanim 4. oktobra, na blagdan Svetoga Franje Asiškog, papa augustinac slijedi stope svojih prethodnika: Ivana XXIII s Mater et Magistra; Pavla VI i Populorum Progressio; Ivana Pavla II, koji je učvrstio “povlašteni odnos Crkve sa siromašnima”; Benedikta XVI i Caritas in veritate; pape Franje, koji je brigu “za” i “sa” siromašnima učinio jednim od temelja svojega pontifikata.

Upravo je papa Franjo započeo rad na toj apostolskoj pobudnici prije smrti. Kao i kod Lumen Fidei Benedikta XVI iz 2013. godine, i ovaj put nasljednik dovršava djelo koje je nastavak posljednje enciklike argentinskog pape o Srcu Isusovu Dilexit Nos. Jer snažna je “povezanost” između Božje ljubavi i ljubavi prema siromašnima: preko njih “Bog nam još ima što reći”, napominje papa Lav.

Brojne su ideje za djelovanje i promišljanje u pismu Roberta Francisa Prevosta, u kojem se analiziraju “lica” siromaštva. Siromaštva “onih koji nemaju materijalna sredstva za život”, “onih koji su društveno marginalizirani”; “moralnoga”, “duhovnoga” i “kulturnoga” siromaštva (9). Zatim brojnih novih, “suptilnijih i opasnijih” oblika siromaštva (10), koji idu usporedo s gospodarskim pravilima koja su povećala bogatstvo, ali ne i pravednost. S tog gledišta, papa Lav XIV izražava zadovoljstvo činjenicom da su Ujedinjeni narodi postavili iskorjenjivanje siromaštva kao jedan od “Milenijskih ciljeva”. Međutim, put je još dug, posebno u doba u kojemu dominira “diktatura gospodarstva koje ubija” (92) i ustraje kultura odbacivanja koja “ravnodušno tolerira da milijuni ljudi umiru od gladi ili preživljavaju u uvjetima nedostojnima ljudskog bića” (11). Ono na što Papa potiče jest “promjena mentaliteta”, kako bi se dostojanstvo svake ljudske osobe “poštovalo sada, a ne sutra”.

Papa Lav XIV mnogo prostora posvećuje i temi migracija, počevši od slike malog Alana Kurdija, sirijskoga dječaka čija je fotografija na plaži obišla cijeli svijet. Nažalost, piše, “slični događaji postaju sve beznačajniji poput beznačajnih vijesti” (11). Istodobno, papa podsjeća na rad Crkve s migrantima. “Crkva, poput majke, hodi s onima koji hodaju. Gdje svijet vidi prijetnje, ona vidi djecu; gdje se grade zidovi, ona gradi mostove… Zna da je u svakom odbijenom migrantu sâm Krist koji kuca na vrata zajednice” (75). O migrantima, Robert Prevost usvaja poznata “četiri glagola” pape Franje: “primiti, zaštititi, promicati, integrirati”. Od pape Franje posuđuje također definiciju siromašnih kao “učitelja Evanđelja”.

KAO HRIŠĆANI NE ODUSTAJMO OD MILOSTINJE

Petrov nasljednik mjesne crkve u Rimu potom opisuje “dvostruko siromašnima” žene koje pate zbog “isključenosti, zlostavljanja i nasilja” (12). I ocrtava duboko razmišljanje o samim uzrocima siromaštva: “Siromašni ne postoje slučajno ili zbog slijepe i gorke sudbine. Još manje je siromaštvo, za većinu njih, izbor. Pa ipak, još uvijek ima onih koji se usuđuju to tvrditi, pokazujući sljepoću i okrutnost” (14). Katkada, primjećuje, sami kršćani dopuštaju da ih “zaraze stavovi obilježeni svjetovnim ideologijama ili političkim i gospodarskim orijentacijama koje vode do nepravednih generalizacija i obmanjujućih zaključaka”. Ima, naime, onih koji misle “da bi se samo vlasti trebale brinuti o njima ili da bi bilo bolje ostaviti ih u siromaštvu i poučiti ih raditi” (114). Simptom je toga činjenica da se milostinja rijetko prakticira i često prezire (115). “Kao kršćani, ne odustajmo od milostinje”, papin je poticaj. “Moramo prakticirati milostinju kako bismo dotaknuli trpeće tijelo siromašnih” (119). U nekim kršćanskim skupinama, primjećuje papa Lav, uopće nema zauzimanja za najugroženije (112). Budite oprezni, upozorava, jer “postoji neraskidiva veza između naše vjere i siromašnih” (36). Opasnost je, dakle, “raspad” ili “duhovna svjetovnost” (113). Kao protuteža toj ravnodušnosti, postoji svijet svetih, blaženih i misionara. Papa citira Svetoga Franju Asiškoga, Majku Tereziju, Svetog Augustina – koji je govorio: “Tko kaže da ljubi Boga i nema suosjećanja za potrebite, laže” (45) – i brojne druge. Potom podsjeća na rad redovničkih redova za bolesne, za prihvat siročadi, udovica i prosjaka te za oslobađanje žrtava ropstva. Tradicija tih redova nije završila. Naprotiv, nadahnula je nove oblike djelovanja u odnosu na moderne oblike ropstva: trgovinom ljudima, prisilnim radom, seksualnim iskorištavanjem, raznim oblicima ovisnosti. Kršćanska ljubav, kada se utjelovi, postaje oslobađajuća (61).

U pismu, Papa ističe i važnost obrazovanja siromašnih: to je “dužnost”, a ne usluga. Spominje borbu narodnih pokreta koje vode leaderi “često sumnjičeni, pa čak i progonjeni” (80), te se na kraju obraća cijelom Božjem narodu tražeći da “učini da se čuje, iako na različite načine, glas koji budi, koji razotkriva, koji se izlaže čak i uz rizik da izgleda glupo”. “Strukture nepravde valja prepoznati i uništiti snagom dobra” (97). Potrebno je da “svi dopustimo da nas siromašni evangeliziraju”, potiče na kraju papa Lav XIV (102): oni nisu samo “društveni problem” nego “samo središte Crkve” (111).

DOBROTVORNE AKTIVNOSTI SU SKUPE

Ovdje opisani i na široko citirani prvi dokument pape Lava XIV tjera nas da razmislimo o odnosu Crkve ili crkava prema pitanju siromaštva i imovine koju posjeduje. Odnosno, ovako: jedno od važnijih pitanja koje se moraju uputiti Crkvi je pitanje njezina odnosa spram imovine. Je li danas taj odnos dobar i kakav bi trebao biti?

Crkva je činila i čini golemi posao na humanitarnom polju, a za takve je aktivnosti potrebno imati izvore sredstava. Naime, dok humanitarne organizacije u svijetu većinom nastaju nakon Drugog svjetskog rata, s iznimkom Crvenog križa koji je osnovan 1863, Katolička je crkva oko gladnih i siromašnih angažirana već dva milenija. Briga za ugrožene zacrtana je u samim temeljima Crkve, te ju je ona shvaćala kao svoju primarnu zadaću još od apostolskih vremena. Stoga se na tom polju Crkva ne može uspoređivati ni s jednom drugom ustanovom. Vrijedi podsjetiti na brojne misionare koji su svoje živote posvetili za najzabitija područja svijeta. U novije se doba takva mjesta nalaze uglavnom u Africi, Aziji i Južnoj Americi. Tamošnje su žitelje misionari učili poljoprivrednim i obrtničkim vještinama, školovali djecu, kopali bunare, osnivali bolnice, sirotišta, staračke domove itd. Sve se to čini i danas. No, dok je, s jedne strane, Katolička crkva najveća humanitarna institucija na svijetu, ona je ujedno najbogatija od svih neprofitnih institucija. A neki biskupi, svećenici, redovnici ili laici na odgovornim službama u Crkvi nerijetko izazovu skandale neevanđeoskim, neskromnim ili luksuznim životom, bilo da je u pitanju kuća u kojoj žive, automobil koji voze, restorani koje često posjećuju ili skupocjeno vino i drugo piće koje svakodnevno piju.

Iako je nedvojbeno kako su potrebna golema sredstva za održavanje dobrotvornih aktivnosti Crkve, uvijek valja postavljati pitanje da li se u neumjerenosti iznevjerava Kristova poruka siromaštva. Iako Vatikan danas transparentno iznosi podatke o vlastitom financiranju i trošenju, nedvojbeno je da kako su još nedavno po tom pitanju činjene teške malverzacije. Tako je “Institut za vjerska djela”, koji se u popularnoj kulturi naziva i Vatikanska banka, u drugoj polovici 20. st. bio vezan s nekolicinom velikih skandala zbog pranja mafijaškog novca. Isto tako, postoje optužbe da su pojedinci odgovorni za zajednički crkveni novac zloupotrebili ovlasti, vršli malverzacije, krali i živjeli luksuzno na račun sirotinje.

S druge strane je neprihvatljivo da nad/biskupije i redovničke zajednice ne slijede primjer riječkog nadbiskupa Mate Uzinića te većine europskih mjesnih Crkava i Vatikana koji transparentno objavljuju svoje prihode i izdatke. Naš uvaženi sociolog religije pokojni Željko Mardešić ističe: “Da bi u svom pozivu bila uvjerljivom, Crkva siromaha mora postati barem najmanje bogatom u jednom poretku, jer će u protivnom izazvati sablazan i odbojnost. Osnovno je gajiti duh siromaštva i oporbe spram idolatrije novca i udobnosti”. (“Rascjep u svetome”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997, str. 425-426).

Dodao bih i ovo: pretjerano korištenje državnog proračuna uvijek je krađa od najsiromašnijih koji zbog toga taj novac ili pomoć neće dobiti. Zato se vjernici ne bi trebali bojati uskraćivanja materijalne pomoći države, jer će tek takva Crkva, bilo katolička, bilo pravoslavna, bilo protestanska, biti u stanju na najbolji mogući način vršiti svoj poziv.

Autor je hrvatski novinar i pisac

Ovog oktobra „Vreme“ slavi i časti – čak 35 odsto popusta za naš 35. rođendan! Važi za polugodišnje i godišnje pretplate. Pretplatite se sada!