

Nemačka
Prepolovljena prognoza privrednog rasta
Umesto ranije predviđanih 1,3 procenta, nemačka ekonomija ove godine će porasti samo 0,6 odsto




U Makedoniji vlada postprotestno razočaranje. Nezadovoljstvo građana ponovo ne dopire do državnih institucija, sa ulica se preselilo na društvene mreže gde čeka priliku da ponovo preplavi zemlju na talasu nekih novih demonstracija
Za „Vreme“ iz Skoplja
Pre samo tri godine, 21 odsto građana Makedonije redovno je učestvovalo u protestima na ulicama većih gradova, u do tada neviđenom građanskom buntu i masovnoj artikulaciji nagomilanog nezadovoljstva u nezavisnoj Makedoniji. Ti protesti su postali poznati kao „Šarena revolucija“ zbog bojenja objekata državnih institucija i spomenika kontroverznog projekta „Skopje 2014“, basnoslovno skupe ideje o stvaranju nove nacionalne svesti.
Kao posledica stanja u državi kojom je od 2006. vladao nedodirljivi režim premijera Nikole Gruevskog i njegovog brata od ujaka i čelnika tajne službe Saše Mijalkova, uz opadanje poverenja u državne institucije počeo je da buja građanski aktivizam i da se ređaju demonstracije nezadovoljnika: od srednjoškolaca i njihovih profesora, honoraraca u raznim oblastima, preko studenata i univerzitetskih profesora i novinara, do sve brojnijih „običnih“ građana koje su nepravda, afere i nerazjašnjeni smrtni slučajevi gurnuli u političke procese.
Tada opoziciona SDSM je iskoristila šansu i energiju građanskog nezadovoljstva i kao jedini realni suparnik VMRO-DPMNE se na parlamentarnim izborima 2016. vratila na vlast.
POSTREVOLUCIONARNO OTREŽNJENJE: Posle pobede izvojevane na ulicama, uz redovne opstrukcije predsednika Đorga Ivanova, duh „Šarene revolucije“ kao da je brzo izvetrio iz svih pora sistema. Sudske „španske serije“ u kojima su se konfrontirali Specijalno javno tužilaštvo i „Svarovski-sudstvo“ (nazvano tako zbog potplaćivanja sutkinje u jednom slučaju nakitom tog brenda), doživele su neslavan kraj bekstvom bivšeg premijera Nikole Gruevskog u „prijateljsku Mađarsku“ kao u nekom bolivudskom filmu.
Autor ovih redova je sav ponosan, koliko juče, pisao da je „njegova Makedonija – šarena“, sve dok nije pocrveneo od stida i besa što je još jednom iskorišten dobro poznatim tapkaroškim metodama svih vlasti, pa i ove koja se zvanično diči duginim bojama i umesto čitavu jednu deceniju sanjanog šarenila, shvata da klot crna slika Makedonije iz perioda VMRO-DPMNE polako ali sigurno postaje ponovo jednobojna, nešto svetlija, ali ipak sivo-mutna.
U Makedoniji vlada zatišje. Iza prividnog spokoja na medijski glatkoj površini aktuelne vlade, ili iza obamrlosti sve ređih medija, „na putu ka Evropi“ krije se duboki nemir zbog neuspostavljanja pravne države i nezadovoljstvo izneverenih idealista koji su mesecima te 2016. „Svakoga dana u šest!“, mirno hodali ulicama makedonskih gradova i verovali u ideje „Šarene revolucije“. Nadali su se da će posle „rušenja režima hemijskom olovkom“ uistinu nastupiti „jedno društvo za sve“ i da će konačno „doći život“.
Politika se tako sa makedonskih ulica ponovo preselila na društvene mreže, na kojima je sve dozvoljeno i koje su svakodnevno usijane lažnim vestima, jezikom mržnje, šovinizmom, ali i aferama i skandalima nove vlasti.


Umesto ranije predviđanih 1,3 procenta, nemačka ekonomija ove godine će porasti samo 0,6 odsto


Tramp je u obraćanju naciji iz Bele kuće rekao da će SAD uništiti sve iranske elektrane i da će gađati naftna postrojenja, ako se sa iranskim liderima ne postigne dogovor


“Moramo da dejstvujemo brzo i punom silom da okupiramo teritoriju, odatle sve proteramo, sve uništimo i pretvorimo je u mrtvu zonu”, kaže penzionisani izraelski general Uzi Dajan. Zašto se veći broj Izraelaca tome ne suprotstavi? Zašto ista ta većina poziva Irance da u ime slobode i progresa izađu na ulice i sruše teokratsku vlast, a nemo posmatra kako Izrael gubi atribut “jedine demokratije Bliskog istoka”


Estonija, članica NATO-a i Evropske unije koja se graniči sa Rusijom, živi između priprema za najgori scenario i svakodnevice koja je još uvek mirna. Dok država ulaže u odbranu, najveće podele ne pravi granica već jezik, generacije i identiteti


Rođena je u Odesi iste 1889. godine kao i Čarli Čaplin, Tolstojeva Krojcerova sonata i Ajfelov toranj, pisala precizno o radosti prve ljubavi i o bolu slomljenog srca, tri puta se udavala i bila najbolja prijateljica tuđih muževa, suočila se sa smrću prvog muža pesnika Nikolaja Gumiljova i robovanjem sina, gubila nadu bez samosažaljenja, lični bol i tragedije svoje nacije pretvorila u besmrtne stihove, u starosti bila dostojanstvena u samoći i umrla je 5. marta 1966, istog dana i istog meseca kad je 1953. umro Josif Staljin – na dan koji je pri kraju života redovno svečano obeležavala
Režimski Napad i odbrana Beogradskog univerziteta
Ne boje se kriminala, boje se obrazovanja Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve