Pravosudna cirkusijada

Sve ono što se od ljeta 2007. do ovog proljeća događalo u pravosudnom slučaju Branimira Glavaša ne može se nikako drukčije nazvati no cirkusom u prisustvu vlasti, pa su posve nevjerodostojna čuđenja svih onih koje je Glavašev bijeg u susjednu Bosnu i Hercegovinu iznenadio. Čak i nadležne u službama raznim, kojima je dva dana prije zakazane objave presude Županijskog suda u Zagrebu zbrisao preko granice, pa se od tamo oglašavao video-porukama, intervjuima i prijetnjama i kletvama kojima kao da su ga neka Vjerica ili Nataša podučile…

„Ovo nije zbogom, ovo je doviđenja“, poručio je na kraju svoje govorancije Glavaš, nakon što je u pompeznom stavu građanima Hrvatske uputio i izvinjenje što je pomogao „monstrumu“ Ivi Sanaderu da dođe na vlast. No, dok su televizijske i radio stanice u eter puštale njegovu poruku, Glavaš je već bio daleko, u Bosni i Hercegovini u kojoj je već na osnovu podrijetla stekao državljanstvo i u tom je trenutku čekao samo ličnu kartu.

DRŽAVLJANSTVO I SLOBODA: Badava sada kuknjava koja se licemjerno razliježe u Hrvatskoj, koja konstatira da je Glavaš, iako rođen u Osijeku, državljanstvo stekao na temelju toga što su u trenutku njegova rođenja (23. septembra 1956) njegovi roditelji bili državljani BiH. U tom slučaju on ima pravo na državljanstvo bez obzira na mjesto rođenja, i bez dodatnih uvjeta. Badava i to što, navodno, BiH pravosuđe ispituje da li je taj podatak istinit, da li su naime njegovi roditelji tada bili zaista državljani te države, jer je – pazite sad – moguće da su oni u stvari bili državljani Hrvatske, u koju su se prije toga preselili; „Zbog izmjena pravne procedure i državnih granica prije i nakon Drugog svjetskog rata, ispituje se i mogućnost da su bili državljani Hrvatske zato što su Grude u Kraljevini Jugoslaviji pripadale Primorskoj banovini, a potom Banovini Hrvatskoj“, tješe se neki hrvatski mediji. Pritom ne vode računa o tome da je BiH u startu prepisala blesavoće iz hrvatskog Zakona o državljanstvu, po kojem i Hrvat s Marsa, koji Hrvatsku nikada nije vidio, može dobiti državljanstvo (za razliku od nekih Srba – da, i 2009. godine – koji su rođeni u Hrvatskoj).

Zahvaljujući takvim zakonskim odredbama otpada i mogućnost oduzimanja državljanstva Branimiru Glavašu (izuzetak u BiH su samo neki mudžahedini prije nekoliko godina), ali i njegovo izručenje Hrvatskoj, jer BiH – kao i Hrvatska (ali i Srbija) – ne izručuju svoje državljane; u BiH, kao i u Srbiji, ta je zabrana propisana zakonom, u Hrvatskoj čak i Ustavom.

Kako god, Glavaš je u svojoj „novoj domovini“ čak kratkotrajno zaglavio i pritvor, tvrdi se ekstradicijski, da bi odmah potom bio pušten na slobodu, a Hrvatska ima rok od 40 dana da pravosuđu u BiH dostavi sve dokaze i dokumente na osnovu kojih bi se eventualno odobrilo izručenje. Nadležni u Hrvatskoj su optimisti u svojim očekivanjima, pa je tako ministar pravosuđa Ivan Šimonović, inače racionalan i obrazovan čovjek, najavljujući skori zahtjev za Glavaševo izručenje rekao da se u okviru priprema za promjene hrvatskog ustava radi i na izmjeni odredbe o zabrani izručivanja vlastitih državljana, jer to traži Evropska unija „zbog tzv. europskog uhidbenog naloga“, po kojem će se hrvatski građani moći izručivati zemljama članicama EU. Osim toga, najavio je Šimonović, njegovo ministarstvo radi i na tome da se sa susjednim zemljama, koje nisu članice EU, potpišu bilateralni sporazumi na temelju kojih bi se međusobno mogli izručivati građani, za početak oni koje se tereti za organizirani kriminal i korupciju. Ne, međutim, i za ratne zločine, navodno zbog mogućih političkih zloupotreba.

Taj je problem već dugo pred pravosudnim organima država regije: velik je broj kriminalaca i optuženih za ratne zločine koji mirno uživaju u blagodatima onog drugog državljanstva. E sad, Hrvatska i Srbija u okviru sporazuma o suradnji tužilaštava mogu bar razmjenjivati i međusobno koristiti dokaze, ali BiH takav sporazum nema niti s jednom od tih država pa je zato moguće i da više od 25 osoba koje su osuđene ili procesuirane u BiH mirno žive u Hrvatskoj kao slobodni i uvaženi građani zaštićeni hrvatskim državljanstvom, kao i oni koji su osuđeni u Hrvatskoj spas našli u susjednoj BiH i to mnogo prije no što je izmigoljio Branimir Glavaš. Tek se s njegovim bijegom, međutim, počelo i u Hrvatskoj o tome razmišljati.

CIRKUSKI ANALI: Kronologija čitavog cirkusa izgleda ovako: nakon što je sredinom 2005. godine – ne nadležnima, već „Feral Tribuneu“ – progovorio ključni svjedok Glavaševih zlodjela Krunoslav Fehir, koji ga je označio kao nalogodavca (i sam je priznao jedno ubojstvo), hrvatsko državno tužilaštvo u aprilu 2006. godine od Sabora traži odobrenje za pokretanje krivičnog postupka protiv tad nezavisnog zastupnika Glavaša. Sabor u tom trenutku odgovara pozitivno i Glavašu se ukida zastupnički imunitet za slučaj Garaža, a odmah potom Vrhovni sud Hrvatske taj slučaj stavlja u nadležnost zagrebačkog suda. U oktobru mu se imunitet skida i zbog istrage za slučaj Selotejp, te mu se određuje pritvor zbog utjecaja na svjedoke. Glavaš 26. oktobra, sve u pratnji pristalica i TV-kamera stiže pred zagrebački zatvor u Remetincu i počinje štrajk glađu – nakon pet dana prebačen je u zatvorsku bolnicu, da bi mu 2. decembra pritvor bio ukinut zbog navodno pogoršanog zdravlja (kasnije se tvrdilo da mu je dijetu ipak olakšavao bivši drug, pravaš Anto Đapić šaljući mu čokoladice…). Kolima Hitne pomoći potom je prebačen u Osijek, gdje su ga također talambasanjem, kao heroja, dočekali oni njegovi.

I 2007. godine je uzbudljivo. Tog aprila je optužen i ponovo pritvoren u Osijeku, u maju je iz osječkog zatvora prebačen u zatvorsku bolnicu u Zagrebu, potom krajem tog mjeseca prekida štrajk glađu, Vrhovni sud i slučaj Selotejp pred zagrebački sud, u oktobru počinje suđenje, u novembru ponovo jer se mijenja sudsko vijeće.

U međuvremenu, događaju se parlamentarni izbori u Hrvatskoj, na kojima Glavaš (iako, kako je rekao, nije imao niti jedan dan kampanje) osvaja griz vlasti i ulazi u parlament, nakon čega mu je sud ukinuo pritvor; Sabor mu je, naime, ostavio imunitet za pritvor, a ukinuo imunitet za nastavak krivičnog postupka. Tako Glavaš sve do kraja suđenja 28. aprila ove godine biva viđen ili u Saboru ili u velikoj sudnici Županijskog suda. Za razliku od skidanja imuniteta za pritvor 2006. godine, što se dogodilo na inzistiranje premijera Ive Sanadera koji je protivljenje HDZ-a pritvoru prekinuo izjavom da mu se „mora ukinuti imunitet i odobriti pritvor za ubojstva na Dravi (slučaj Selotejp) jer je riječ o vrlo teškim kaznenim djelima“, ovoga puta – te 2008. godine – većina je promijenila svoju odluku i ostavila ga na slobodi.

Odbjegli Glavaš je u intervju beogradskoj „Politici“ odgovarao na snishodljiva pitanja koja smo čitali prošle subote: kako se odlučio da dođe u BiH, kako komentira presudu kojom je osuđen na deset godina zatvora („ona nema nikakve veze ni sa krivnjom, ni sa pravdom“, veli Glavaš u odgovoru), tko bi – s obzirom na to da on tvrdi da je nevin – za zločine u Osijeku trebao odgovarati i što namjerava sada raditi u BiH, povodom čega saznajemo da Glavaš „traži rešenje trajnijeg smeštaja“, a paralelno će raditi „i na širenju istine o ovom montiranom političkom procesu“. Mašala!, pogotovo nakon što Glavaš – sve „Politici“ – zakuka da zna da ga je štampa u Beogradu „decenijama satanizovala“, da mu je teško „menjati negativnu percepciju koja je godinama smišljeno stvarana o njemu“, kao i da mu je „stalo da i građani Srbije saznaju istinu o tome i stalo mu je do mišljenja ljudi srpske nacionalnosti“.

REAKCIJE U HRVATSKOJ: A kako je reagirala hrvatska javnost na presudu Glavaša i njegov bijeg? Na presudu uglavnom pozitivno, s izuzetkom šačice Glavaševih pristalica koji su, zajedno s njegovim tek punoljetnim sinom (privedenim u policiju zbog paljenja stranačke zastave HDZ-a, dok se – snimljene – prijetnje aktualnom premijeru uglavnom ne spominju), nakon paradiranja pred zagrebačkim županijskim sudom potom malkice demonstrirali i u Osijeku. Potom se sve smirilo i zamijenilo tek medijskim kalkulacijama kako bi se Glavaša pravno moglo dovabiti pred lice hrvatske pravde i tek pokojom izjavom hrvatskih dužnosnika koji su plaćeni da se „slučajem Glavaš“ bave.

U međuvremenu, čuli smo premijera Sanadera da je tajming izricanja presude namjerno izabran kako bi se utjecalo na rezultate lokalnih izbora u Hrvatskoj, čiji je prvi krug održan ovogodišnjeg 17. maja. Odmah potom javio se i predsjednik Sabora Luka Bebić: „Nikada se nismo miješali u kalendar sudske vlasti, ali ne treba se ni ona miješati u naš i govoriti da bi netko bio zaštićen ili nezaštićen da nije bilo Sabora. Sabor radi po Ustavu i zakonu i neka ti koji to osporavaju iznesu za to dokaze“, lupio je drugi čovjek države.

I tu smo opet na početku priče o Glavašu, o tome tko ga je podržavao i tko je manipulirao i tko mu je dozvolio da podvije svoj lažni generalski rep i pobjegne u susjednu podrijetnosnu BiH gdje će, osim vlastitih žrtava i građana svoje prve domovine, sablažnjavati i žrtve i građane svoje druge domovine, te naposljetku i ponekog iz nesuđene otadžbine u čije pravosuđe toliko (nadamo se, zbog nas samih, ničim opravdano) vjeruje i u kojoj još ima prijatelja, Srba koji su još u životu.