Ono što čini čoveka

Elvedin Nezirović (40) autor je pesničkih zbirki Bezdan i Zvijer iz hotelske sobe i zbirke priča Toliko o tome. Živi u Mostaru, direktor je „Pavaroti centra“. Knjiga Boja zemlje, nedavno objavljena u izdanju „Lagune“, njegov je prvi roman. Podnaslov Boje zemlje glasi „roman prema porodičnom albumu“, i najavljuje autobiografsku hroniku kojom Elvedin Nezirović svedoči o sudbini svog oca, svojih najbližih, svog zavičaja i epohe u kojoj se raspala Jugoslavija. „Boja zemlje porodična je kronika, sačinjena od niza pojedinačnih sudbina, ispričanih onako kako su se i odvile“, rekao je o ovoj knjizi Miljenko Jergović. „Elvedinu Neziroviću uspjelo je nešto što piscima rijetko uspijeva. Pokušao je pisati onako kako jest i kako je bilo, ne optužujući druge. Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest. Oslobodivši svoju priču svih ukrasa, on ju je lišio – utjehe u književnosti. Upravo zato Boja zemlje je i neutješna, i tako šokantna knjiga. Njome počinje i njome završava jedna porodična historija, u kojoj su sabrane tolike naše napisane i nenapisane historije.“

Na početku razgovora za „Vreme“, o razlozima pisanja ove knjige Elvedin Nezirović kaže: „Najiskrenije vjerujem da svaka dobra književnost počiva na autobiografskom iskustvu, i da ako o nečem danas vrijedi pisati to je o onom što te boli, što te razdire, što te muči, o onim temama u kojima si emocionalno direktno involviran. Na početku mog životnog puta, dogodila se nesreća u mojoj porodici. Moj otac je poginuo u saobraćajnoj nesreći sedam mjeseci nakon što sam ušao u njegov život. Cijelog života ja nisam prestao da razmišljam o tome. Onog trenutka kad sam i sam postao otac, kad sam dobio ćerku, ta priča o ocu i očinstvu se zaokružila i ja sam to iskustvo poželio prenijeti u književni tekst. Eto, tako je sve ovo sa romanom počelo. Nisam pretjerano razmišljao da li će knjiga imati neki širi odjek ni kako će je ljudi prihvatiti. Samo mi je bilo važno da izbacim iskustvo koje je u meni. Oduvijek sam se divio piscima koji su uspjevali autobiografsko pretočiti u tekst: Mirku Kovaču, Miljenku Jergoviću i mnogim drugim našim i stranim autorima. Književnost koja je otvorena i beskrupulozna i prema autoru i prema njegovim likovima, to je nešto u čemu sam uživao kada sam ih čitao, pa mislim da je normalno što se to odrazilo na način na koji pišem. Međutim, evo i sad, dok govorim o Boji zemlje, ne mogu da objasnim niti način kojim je knjiga nastala, niti njenu formu, niti ton kojim sam je pisao. Knjiga se naprosto dogodila: tekst je, da budem metaforičan, potekao i izlio se na papir. Kada sam je završio, osjetio sam olakšanje. Nisam se upitao da li će ovo štivo razumjeti čitaoci iz Beograda, Sarajeva ili Zagreba. Samo mi je bilo važno da sam svu tu gorčinu, sav taj talog koji se nakupio u meni, izbacio iz sebe i da sam ga prenio u tekst, pa kud puklo da puklo!“

„VREME„: U knjizi opisujete drugu polovinu prošlog veka, kao i rat u Bosni devedesetih. Jergović smatra da ste to uradili „onako kako jest i kako je bilo„.

ELVEDIN NEZIROVIĆ: Malo je knjiga iz posljeratnog perioda o ratu koje ga opisuju na pravi način. Šta je to pravi način? Da ljudi koji su bilo kako bili involvirani u rat, koji posjeduju određena iskustva u vezi sa ratom, da to što znaju i osjećaju prenesu na papir autentično. Eto to je pravi način. I to mene zanima, to je formula prenošenja autobiografskog u tekst! Zato ja volim kako piše Faruk Šehić, volim što on o ratu piše bez skrupula, što direktno prenosi vlastita iskustva. Mene ne zanima povijest kao sistem činjenica, nego povijest kao sistem autentičnih ličnih iskustava. Od istorije sam za svoju knjigu preuzeo datume i mjesta, ali sam pokušao da vrijeme o kome pišem ispunim onim što sam ja preživio, što se zaista desilo. Istoriju treba pustiti na miru, ona će svoje odraditi i zaokružiti u kalendaru datume koji su njoj bitni. U istoriji se ljudske sudbine pojavljuju kao fusnote, kao njen dodatak. A mene kao pisca i čovjeka te fusnote najviše zanimaju. Uostalom, mi obični, koji nismo istoričari, istorijske događaje i pojave pamtimo kako su opisani u romanima, a ne u istorijskim knjigama. To je ljepota književnosti.

Likovi vašeg romana su vaši rođaci i prijatelji. Čitalac ima utisak da nikog niste štedeli ni ulepšavali, što znači da ste svesni njihove eventualne negativne reakcije.

Knjiga odražava moje subjektivno viđenje, pa je normalno da neko drugi ima drugačije viđenje. Rođaci koji su likovi moje knjige su i njeni čitaoci, pa mogu da imaju svoje mišljenje o njoj. Moram da kažem da se jesam pitao kako će oni reagovati. Ali, u jednom trenutku to je prestalo da me bude briga, shvatio sam da ja tu priču moram završiti po svaku cijenu, zbog sebe samoga. Činjenica je da sam izbjegavao da iskrivljavam stvari, da ih nadograđujem, ublažavam i uljepšavam. Ovo naprosto nije takva vrsta knjige. Nemam ništa protiv da neko napiše odgovor na moju knjigu, stvarno nemam.

U vašem svedočenju nema optužbe, čak nema ni reči „krivica„.

Niti imam namjeru da nekoga krivim, niti je to bio motiv pisanja ove knjige.

Kao što sam vam već rekao, ja sam samo imao potrebu da prenesem ono što me tišti i što me je odredilo kao čovjeka, da prenesem one stvari zbog kojih sam danas ovo što sam. Drugo, ništa.

Roman počinjete informacijom o smrti oca. Do kraja knjige on je odsutan, ali i sve vreme skoro opipljivo prisutan. Često se čuje da je prošlost kočnica napretku, da li se slažete?

Prošlost može biti teret, ali ne možete ne misliti o njoj i ne možete je ne voljeti. Na osnovu ličnog iskustva tvrdim da je život osamdesetih godina u malom hercegovačkom gradu kao što je Mostar bilo najljepše doba koje sam ja proživio. Istina je da sam tada bio na početku životnog puta, ali sam imao osjećaj da je okruženje u kojem odrastam lišeno ružnih stvari koje su danas prisutne, prije svega – podjela. Eto, zbog takvih godina imamo pravo da s nostalgijom gledamo na prošlost.

Ne libite se da kritikujete sadašnji Mostar.

Ja sam čovjek koji se rodio i veliki dio života proveo u Mostaru. I znam ga u dušu. I vjerujte mi, kada ga kritikujem radim to obazrivo, nisam od ljudi koji olako povlače teške riječi i koji su uvijek spremni nekoga da kritikuju. Inače, ovo stanje u Mostaru, koje više nije ni apatija nego ga je teško opisati, opravdano je kritikovati. Mi dvadeset godina živimo u gradu gdje u javnom prostoru postoje podjele na jednu i na drugu stranu! Da dvadeset godina politika nije učinila ništa, ili je učinila vrlo malo, da izbriše ratne granice i približi ljude jedne drugima! U Mostaru je trend da se sve dijeli na dva. Iako je to mali grad, s malim budžetom, sve se dijeli na dva: dva komunalna preduzeća, dva pozorišta… sve je dva. Tolika je prisutnost politike fokusirane na podjele. Svako normalan, bez obzira kakva mu je religijska ili nacionalna pripadnost, naprosto se toga gadi i vi jednog dana morate da reagujete. Ja radim u kulturnoj instituciji koja okuplja ljude iz svih dijelova grada različitih etničkih i religijskih pozadina. Ali ne možete protiv političkog trenda! Ne znam šta da se uradi. Onoga dana kada politika počne da zbližava ljude, a ne da ih dijeli, možda će tada biti svima bolje.

Vaša knjiga je objavljena u Beogradu, zar to nije znak pomirenja?

Ako kažete da je to znak pomirenja, to onda znači da su ljudi posvađani. A ljudi se nisu svađali. To treba shvatiti: nisu se svađali. Moja knjiga je jedna vrsta kulturne saradnje ili spremnosti da razgovaramo o stvarima koje su se dogodile. Kultura je danas žarište svih pozitivnih međudržavnih komunikacija u regionu. Sve ono što politika uspjeva da predstavi u negativnom svjetlu, kultura ili približava ili pomiruje. Mi u Bosni i Hercegovini nemamo izdavača koji bi mogao da parira „Laguni“ u Srbiji ili „Fakturi“ u Hrvatskoj. To su ozbiljni izdavači koji su daleko iznad prosječnosti u kojoj se nalaze izdavači u Bosni i Hercegovini, mali izdavači koji krpe kraj s krajem. Djelomično je za to kriva i država zato što im ne daje podršku kakva im je potrebna. A to se onda odražava i na autore.

Kako je izgledao Mostar bez mosta?

Užasno… Kako će da izgleda nego užasno. To su bile godine koje bih, da mogu, najradije izbrisao iz života da ih se ne sjećam. Mostar bez mosta bio je jedan sasvim drugi grad. Sjećam se i tog dana i trenutka kad sam saznao da je srušen. Dosta ljudi je plakalo… To je jedna vrsta užasa… dosta nezgodno je da se preživi… Kakav je to čovjek koji je mogao tako nešto da uradi!? Ne znam… Nama, normalnim ljudima, nemoguće je naći odgovor. Valjda ih baš zato vrijedi postavljati. Ja ni dan-danas ne mogu da razumijem mnoge stvari koje su se desile u ratu. Ne mogu da shvatim kako se preko noći javila tolika mržnja u ljudima. To je sociološki fenomen, koji ja ne mogu da shvatim. Kako to da su se ljudi koji su do jučer bili zakleti komunisti, koji su se zaklinjali u sistem koji ih je iznjedrio, formirao, stvorio, kako su preko noći postali negacija tog sistema? Odjednom! Kako? Toliko se takvih stvari ovdje dogodilo da ste mogli napisati knjige i knjige o njima. Kako je neko mogao da sruši most u Mostaru? Ko može toliko da mrzi? Ne znam. U ljudskoj prirodi je da sklapa veze, da se druži, da komunicira, i to je nemoguće zaustaviti koliko god da se politika trudi da iscrta granice i postavi zidove. Mislim da će sve više i više ljudi uviđati da je u regionu jedina ispravna budućnost ona koja upućuje na međusobnu saradnju i uvažavanje. I da će zato na kraju biti dobro, ja se nadam.