Letnja priča s posledicama

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović ovih je dana obogatio tradicionalnu dosadnu ljetnu shemu u medijima: nakon što su ga zagrebačke „Novosti“, kojima je izdavač Srpsko nacionalno vijeće sa saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem na čelu, u nekoliko tekstova od proljeća do danas prozivale za mutne poslove sa ZAMP-om (Zaštita autorskih muzičkih prava, nešto slično Sokoju u Srbiji), udario je s optužbama. Pupovca je proglasio „etnobiznismenom“ i reketašem sviju hrvatskih vlada, „monopolistom na srpstvo“, čovjekom koji vodi „politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta, tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega“. Osim toga, Pupovca je optužio da je malo napravio za Srbe u Hrvatskoj, a mnogo za „svoje“, što god to značilo.

Njegovo pismo objavljeno je kao reakcija na tekst glavnog urednika „Novosti“ Ivice Đikića „Osvetnik s Pantovčaka“ i istovremeno se u petak našlo i u dnevnim novinama „bliskim Pantovčaku“. Haranga je mogla početi.

NAŠ DINKIĆ U NJIHOVOM SOKAKU: U Đikićevom tekstu „Osvetnik s Pantovčaka“ stoji već poznato javnosti: da je Josipovićev prijatelj Marko Vojković s Hrvatskim društvom skladatelja/ZAMP-om, zahvaljujući (i) Josipoviću, nekoć jednom od čelnih ljudi tog udruženja, sa svojom tvrtkom Empirion dobio – mimo ikakvog natječaja – posao ubiranja naknade za muzička autorska prava, a plaćanje te naknade (srpski: muzičkog dinara Mlađana Dinkića) nametnuto je zakonom kojega je izglasao Hrvatski sabor.

„Novosti“ su u proljeće ove godine, prije no što su se u tu priču upustile (a začetnik cijele priče je portal Index.hr), Josipoviću ponudile sve – i autorski tekst i mogućnost demantija i intervju na tu temu; sve je odbio, a hrvatski novinari danas u privatnim razgovorima tvrde da svaki intervju kojega predsjednik daje uvjetuje time da se ne postavljaju pitanja o ZAMP-u i aferi koja se vuče već mjesecima. Uglavnom, Đikić piše da je dosad u „Novostima“ objavljen tek manji, dokumentirani dio te „uzbudljive sage“, a da Josipović lobira gdje stigne da se tim novinama ukine budžetska podrška, jer – kaže Đikić – „on ne može podnijeti da list koji se financira javnim sredstvima kritički piše o njegovoj personi, koliko god to pisanje bilo potkrijepljeno službenim dokumentima, jer on sebe smatra državom i smatra da on daje novac novinama koje ga kritiziraju, a s time se ne može i ne zna nositi“.

Josipović, koji se „ne skida“ iz medija ovih dana, nije odgovorio niti na jedno pitanje (niti ga je itko pitao) o ZAMP-u i prijatelju Vojkoviću, ali je zato „Novosti“ proglasio minornim listom, koji se prodaje u 200-300 primjeraka, koji je u službi svoga izdavača, a članke svi onih koji su se u polemiku (čitaj: pljuvanje Pupovca) uključili, a koji ne dijele njegovo mišljenje, definira kao „tekstove i tekstiće blisko povezanih pisaca po raznim portalima koji se referiraju na ‘Novosti’“, iako je njihov broj „prilično impresivan, entuzijazam pisaca zavidan, ali bez značajnog odjeka u javnosti“.

Zašto, pita se on u razgovoru za „Večernji list“, pa kaže: „Zato što je potpuno jasno da je riječ o providnoj kampanji koja je politički motivirana i ima za cilj petrificirati ocvalu politiku g. Pupovca.“ A ti entuzijasti i sudionici providne kampanje su, na primjer, Predrag Lucić, Ladislav Tomičić i Ćićo Senjanović iz „Novog lista“, Tomislav Klauški s Indexa.hr, Ines Šaškor sa „Radija Slobodna Evropa“…, za razliku od „Večernjakovca“ Josipa Pavičića koji pišući o Pupovcu kaže da zna za smrdljivu pticu „pupavac“. Još bi se neki mogli upisati u sramotne tekstove na tu temu iz tog lista, kao i Jelena Lovrić iz „Jutarnjeg lista“, čiji se tekst ni vrit, ni mimo posve uklapa u njen i njenih novina ulizički odnos prema – bilo kojoj, samo da je aktualna – vlasti.

Treba li reći da je na usputnu opasku autorice intervjua o ZAMP-u kao ishodištu priče odgovorio pitanjem: „Možete li zamisliti smješniju tezu?“ I ni riječ više o stvarnom ishodištu priče.

DŽAKULA, OVČICE I DŽUKELE: Pupovac je odgovorio na napad, pristojno, onako kako smo navikli od njega i kako ga je benkovačka majka Srpkinja odgojila: bez velikih riječi, s izvjesnom gorčinom, odbijajući blesave optužbe o „etnobiznisu“ i ostalom. Nakon tog prvotnog odgovora, ničega više – osim predsjednikovih stalnih novih „dosoljavanja“ po svoj sili hrvatskih medija – više Pupovca nema i ta činjenica dovoljno govori o tome da se iza svega, ako se zaboravi ZAMP (a neopravdano je zaboravljen), valja nešto puno veće i značajnije.

Uz Pupovca su stale brojne srpske organizacije. Protiv njega su istupili oni od kojih se to i očekivalo: neka od izbjegličkih udruženja u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, prvenstveno vođenih posljednjih godina Veljkom Džakulom (predsjednikom Srpskog demokratskog foruma; ne bi bio tu da nije bilo Milorada Pupovca, nota bene), koji ima ideje da uđe u Sabor i da ima neku vlast, no ga birači nikako neće.

Džakula u priči nipošto nije slučajno: njega je Tomislav Nikolić pozvao na svoju predsjedničku inauguraciju, a ne Pupovca i ostale izabrane na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Njega je i Josipović zvao na proslavu „Oluje“ u Kninu ove godine, proglasivši Džakulu zabludjelom ovčicom u srpskoj pobuni u Hrvatskoj, a Pupovca – koji je godinama nosio glavu u torbi zbog zalaganja za dijalog i mir – remetilačkim faktorom u glede manjina sjajno uređenoj hrvatskoj državi i „ocvalim“ političarom, kako to „doktor nove pravednosti“ Josipović priča ovih dana.

Na stranu to što Josipović Džakulu, dugogodišnjeg predsjednika nevladine organizacije, stavlja iznad regularno izabranog saborskog zastupnika jedne manjine, pa makar i srpske, ali samo dan nakon objave njegovog pisma u dnevnim novinama (koje nisu pod njegovim utjecajem) i tjedniku „Novosti“ u koje je pismo, u stvari, poslao, javio se intervjuom i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Siniša Tatalović. Taj vječni službenik Predsjedničkih dvora na Pantovčaku (i Stjepan Mesić ga je plaćao) založio se za promjenu zakona po kojem manjine imaju osam zastupnika u Saboru (Srbi imaju tri), pa i za to da – ako već moramo imati i zastupnike manjina – njima valja ograničiti mandat. Po Tataloviću – koji je, kako je to Pupovac „na kašičicu“ dao javnosti, zaposlio svoju suprugu nastavnicu u Vladi Ive Sanadera, čim je Slobodan Uzelac postao potpredsjednik (toliko o tezi: ništa učinio za Srbe, ali jest za svoje; Tatalović nije ni svoj, on je svačiji, tkogod u tom trenutku imao vlast i novac, ali Pupovac nije njegov) – manjinskim zastupnicima bi valjalo ograničiti mandat, oni ni o čemu osim o manjinskim pitanjima ne bi mogli odlučivati, a kamoli da budu „jezičak na vagi“ u parlamentarnoj većini…

SAVETNICI I PRAVI UZROCI: Josipović je, inače, urednika „Novosti“ Ivicu Đikića optužio i gadno uvrijedio da je u svom tekstu doslovno prepisao neke rečenice koje stoje u Pupovčevom pismu koje mu je ovaj uputio nekoliko dana ranije. Upravo u slučaju Tatalovićevog intervjua to imamo: sve Josipovićeve izjave nakon intervjua govore da su njih dvojica u vlastitom krstaškom ratu izmjene manjinskog zakonodavstva. Josipović, naime, govori o tome da u ostalim hrvatskim strankama ima dovoljno „manjinaca“, čak više no u onima s nacionalnim (pogotovo srpskim) predznakom, te da se mora posve redefinirati izbor manjinskih predstavnika u Sabor, iako se ne zna primjer ijednog nepripadnika većinskog naroda koji je, kad se dočepao komadića vlasti zahvaljujući svojoj partiji, bilo što učinio za manjinu kojoj pripada; naprotiv.

Tu dolazimo do onog prvog sukoba Josipovića s Pupovcem, koji je tražio dvostruko pravo glasa za manjine – ne samo srpsku – koje bi trebale glasati i za „većinsku“ listu, i za „manjinsku“, bez ponižavajućeg opredjeljivanja na biračkom mjestu da li glasaju samo za „svoje“ ili za „zajedničke“ predstavnike u parlamentu. Ustavni sud je to odbio; Pupovac je kritički govorio o tome, a Josipović se ni u jednom trenutku – razvivši tezu o ukidanju manjinskog glasanja ovih dana do kraja – nije upitao da li su zaista Hrvati i manjinski ljudi u Hrvata jednaki, jer jedne se u biranju ne pita ništa, a drugi se – protivno svakom propisu o ljudskim pravima – ponižavajuće moraju izjašnjavati o tome tko su i što su i za što, u stvari, žele glasati na općim izborima.

Na kraju ove ljetne priče, koja traje-li-traje, što imamo: predsjednika države koji je ljut na jedne od rijetkih, pa makar i manjinskih novina koje su još ostale novine i objavljuju ono što raja mora znati, kako njihovi visoki predstavnici žive na njihovoj grbači i neinformiranosti. A ta raja bi morala znati kako to da profesor, kompozitor i glazbenik Ivo Josipović za svoja djela dobija silne stotine kuna, za razliku od Miše Kovača (ma što tko o njemu mislio) koji je godinama dobijao manje od dvije hiljade kuna godišnje, ili Džonija Štulića koji do danas od ZAMP-a nije dobio ni kunu. I koliko u svemu tome, uz sitnu pomoć sa strane, zarađuje predsjednikov prijatelj Vojković, i kako je to Josipović iz propale banke davno prije svog predsjedničkog mandata izvukao svoju deviznu štednju, za razliku od nadrljalih pripadnika raje, i još svašta…

Ova ljetna medijska priča, u stvari, govori o tome da su manjine i danas remetilački faktor u Hrvata, da ništa nije svetije od financijskih tajni političara i da će se zbog toga – samo naivni neće povjerovati – na istom poslu naći radikal Tomislav Nikolić i zvanični socijaldemokrat Ivo Josipović. Obojica su izabrali Džakulu kao svog favorita, naime, i tko će sad teoretičarima zavjere, ali i nama građanima, objasniti da se to nisu dogovorili, svatko iz svojih unutarnjepolitičkih razloga?

Usprkos svojoj časnoj biografiji Milorad Pupovac, čiji rad i djela i novci (kao i ostalih manjinskih predstavnika i organizacija) također moraju biti na uvidu javnosti, to nitko ne spori – ali ne na ovaj način i neargumentovano – danas je izložen linču koji uveliko podsjeća na sramne devedesete u Hrvatskoj i uokolo, one nulte godine raspada u kojima su neki drugi predsjednici i njihovi puleni, zloupotrebljavajući medije, pravili temelje za sramne jugoslavenske ratove.

REKONTRA MILORADA PUPOVCA: Optužbe Josipovića su besmislene foto: tanjug