Koliko vredi Pariz

Pariz je vrijedan jedne mise („Paris vaut bien une messe„) – rekao je Anri IV godine 1593. nakon što se s protestantizma preobratio na katoličanstvo i tako ispunio i posljednji uvijet da postane francuski kralj. Premijer Žospen, agnostik protestantskoga nagnuća, i današnja vladajuća „pluralna ljevica“ u Francuskoj, na tragu će rezultata prvog i drugog kruga lokalnih izbora održanih 11. i 18. marta samo zažaliti – u sebi dakako – što se država odvojila od crkve.

Jer, njihov uspjeh u Parizu, gdje su socijalisti došli na vlast poslije punih sto godina – kao i uspjeh u Lionu, isto toliko dugo očekivan – ne mogu prikriti pravu izbornu pljusku koju su vladajućoj ljevici na upravo održanim izborima prilijepili građani, poglavito u unutrašnjosti zemlje. Najavljivani ružičasti val – očekivan s dosta razloga: popularnost vlade, njeni nesumnjivi uspjesi u borbi protiv nezaposlenosti, francuska privreda jedna od najdinamičnijih u svijetu itd. – nije zapljusnuo francuske obale. Naprotiv, razjedinjena desnica uspjela je ostvariti rezultate u koje ni sama nije vjerovala, pa se s kudikamo više razloga može govoriti o plavom valu.

Od 583 grada s više od 15 tisuća stanovnika, desnica ih je dobila 40, a ljevica izgubila 42. Od 244 grada s više od 30 tisuća, ljevica je izgubila 23, a desnica dobila 24. I ne samo to. U prvom i drugom krugu lokalnih izbora – značajnih i po tome što predstavljaju posljednji važan test pred predsjedničke i parlamentarne izbore idućega proljeća – došlo je do prave „sječe ministarskih glava„. Bez gradonačelničke lente ostali su vodeći ministri Žospenove vlade: Žak Lang, ministar prosvjete, Elizabet Gigu, ministrica za rad, Pjer Moskovisi, ministar za evropske odnose, Žan-Klod Geso, ministar transporta, Dominik Voane, ministrica za okoliš, pa još Katrin Trotman, bivša ministrica kulture…

„POBEDNIČKA“ STRATEGIJA: Pobjede ljevice u Parizu i Lionu više su rezultat podjela desnice – „najgluplje desnice na svijetu“, kako vole reći Francuzi – nego li dubljeg preokreta u raspoloženju javnosti. Upravo pobjede u ova dva grada naglasile su jaz između „duboke“, ili „provincijske“, Francuske i dviju velikih urbanih aglomeracija. U Parizu – gdje je zabilježena pobjeda gotovo nepoznatog socijalista Bertrana Delanoe (jedan od predlagača zakona o priznavanju parovima homoseksualaca bračnoga statusa i, isto tako, jedan od prvih francuskih političara koji je priznao svoj homoseksualizam) – desnica je požnjela ono što je i posijala. Desna koalicija – golističkog RPR, centrističkog UDF i liberalnog DL – ušla je u kampanju opterećena brojnim aferama i s još brojnijim kandidatima – sada već bivši gradonačelnik Žan Tiberi, nekadašnji miljenik predsjednika Žaka Širaka, usprotivio se partijskome štabu nakon što je ovaj imenovao Filipa Segena, bivšeg partijskog prvaka RPR, kao kandidata za gradonačelnika, i krenuo u disidentske vode. Segen je vodio kampanju „čistih ruku“, ali u persepktivi svoje vlastite kandidature za predsjedničke izbore, kampanju temeljne preobrazbe opozicije, što mu svakako nije moglo priskrbiti podršku neuništivog predsjedničkoga kandidata Žaka Širaka, kojemu ništa tako ne polazi za rukom kao uklanjanje potencijalnih suparnika s desne političke palube. Uništenje vlastitog političkog tabora – poput raspuštanja Nacionalne skupštine 1997, u kojoj je desnica imala golemu većinu, i sada gubitak Pariza – postala je Širakova jedina „pobjednička“ strategija za ponovni izbor na najvišu funkciju.

Izbori u Parizu, kao i u ostalim djelovima Francuske, i to je jedna od općih značajki ove izborne konsultacije – označili su poraz komunista. Crveni pojas oko Pariza puknuo je točno na 130. godišnjicu Komune (18. marta). Komunisti su najveći gubitnici koalicije ružičastih, crvenih i zelenih i iz toga se možda – zajedno s osekom socijalista – mogu izvući najzanimjivije političke analize glede evolucije francuskoga društva. Ovi su izbori obilježili prodor novog društvenog i ideološkog staleža: boboa, hibridnog proizvoda modernoga društva koji se dobiva parenjem buržuja i boema. Prva dva slova u svakoj od tih imenica u francuskom jeziku daju kraticu: bobo. Bivši ministar unutarnjih poslova Žan-Pjer Ševenman žali što vlada vodi politiku koja se „udaljuje od očekivanja naroda“ i, ciljajući na budućeg socijalističkog predsjedničkog kandidata, koji za sada želi sačuvati anonimnost, mada se zove Lionel Žospen, upozorava: „Ne vidim kako bi netko mogao dobiti isključivo glasovima boboa.“

DVE BRZINE: Zapamtimo ovaj izraz koji označava novi antropološki i sociološki modificirani organizam što je svoju izbornu promociju doživio na lokalnim izborima u Francuskoj: krupnoburžoaski standard i puna lisnica u džepu ljutog boema i antikonformista, neka vrsta mešetarskog anarhista! To su oni koji su izvršili konfiskaciju ekonomskog rasta, pod golemom sjenom medija. Koncentrirajući medijsku pažnju na taj novi društveni sloj koji dijeli raširenu fantazmu o lakom bogatstvu, mediji su zaboravili na „zbiljsku“ Francusku. Ponuđena su – onako na vruće – i sociološka objašnjenja te pojave. Tako nepoderivi papa francuskog novinarastva, Žan Danijel, u Nuvel Obsu, na temu te svoje ideološke subraće, a u nastupu prolo–nostalgije, kaže: „Otkud to udaljavanje ili odbijanje stanovite narodske ljevice?

Začudno, odgovor možemo naći u više izvještaja o stanju svijeta objavljenim u Sjedinjenim Državama, dijelom od strane Rockfellerova Instituta. Ti izvještaji se slažu oko jednoga: uslijed brojnih i konvergentnih logika rasta, svijet će biti sve razvijeniji i, istodobno, sve nerazvijeniji, a društva bogatih zemalja bit će sve više društva s dvije brzine. Amerikanci su sada ti koji prvi napuštaju utemeljujuću misao liberalizma po kojoj bogaćenje bogatih povlači za sobom i bogaćenje siromašnih. Štaviše: kad siromašni postanu manje siromašni, razlike u dohocima će rasti na tako nepristojan način da će izazvati bijeg od politike i stanovito osporavanje, ponegdje i izgredničko, kod svih onih na koje svakovrsni „napredak“ nije izlio svoju milost. Drugim riječima, kad političke elite, desne ili lijeve svejedno, vode politiku na velikoj udaljenosti od preokupacija najvećeg dijela stanovništva, velika je opasnost da se sve sruši.

Uglavnom, tu bobomaniju platili su francuski komunisti, naplatili je zeleni, a vladajući socijalisti ostaju i nakon ovih izbora pred golemom taktičkom dilemom. Žospen se ne može radovati porazu komunista i porastu glasova zelenih i drugih bobo-alternativaca. Jer, dok su komunisti neugodni ali odgovorni partneri u vladi, budući da su pristaše poretka i reda, zeleni pak oživljavaju duh „šezdesetosme“ u ublaženom umaku od trockističkih rajčica i anarhističke vegete, te za svoje sudjelovanje u vladi traže sve veće nadoknade. Oni postaju druga snaga „pluralne ljevice“, ali slobodno-lebdeća snaga, jer njihova ukorijenjenost na terenu, u unutrašnjosti, slaba je čak i u odnosu na beživotnu KP. Žan-Pjer Ševenman upozorava vladajuću koaliciju da je 18. marta došlo do „implozije“ ljevice, zbog slabog prijenosa glasova zelenih u drugom krugu na kandidate ljevice koji su u prvom krugu bolje stajali od kandidata zelenih, zatim zbog apstinencije značajnog dijela narodskog izbornog tijela i uopće vladine politike koja je „više vodila računa o stock–opcijama nego li o plaćama“. Ševenman ukazuje na odsustvo dugoročne ekonomske i industrijske politike, na antirepublikansko skretanje, koje se ne tiče samo Korzike – ona je samo „tragična ilustracija“ – ali i na druga skretanja: žrtvovanje javnog sektora na oltar evropske konkurencije, kolonizacija naše privrede putem inozemnog kapitala…“

VRATOLOMNA RAČUNICA: Promjena vladine politike nije sada preporučljiva, godinu dana uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Budući da je parlamentarna desnica ponovno osvojila teren koji je bila prepustila krajnjoj desnici – još jednom gubitniku ovih izbora – Širak će učiniti sve da se u martu iduće godine održe prvo parlamentarni, a zatim u aprilu ili maju predsjednički izbori, da odloži najavljeno donošenje zakona o izbornoj inverziji. No, za ovu ideju socijalisti već uživaju podršku jednog dijela centrističkog UDF. Poraz socijalista na parlamentarnim izborima idućeg proljeća uništio bi svaku nadu premijeru Žospenu da bi mogao dobiti bar predsjedničke izbore.

Kod Širaka stvar je upravo obrnuta. No, kako se to kaže ovih dana u okolini predsjednika Liberalne demokracije Fransoa Bajrua a što najavljuje surovu borbu na desnici za predsjedničku kandidaturu ili kandidature: „Nakon (Širakova) raspuštanja Nacionalne skupštine, nakon njegova referenduma i njegova nametanja kandidature Segena u Parizu, na svim planovima rezultat je nula. Prestanimo ukazivati povjerenje takvom majstoru u manevriranju!“ Ipak, gubitak Pariza nema većeg značenja za predsjedničke izbore. Miteran je dvaput pobijedio unatoč Širakovoj vladavini u pariškoj vijećnici. Jer, dok se lokalni izbori dobijaju zahvaljujući snazi i brojnosti vlastitog tabora, dotle se o ishodu predsjedničkih izbora odlučuje u centru. Zato je Žospenova računica složenija i vratolomnija. Ravnoteža na kojoj je počivala vladajuća koalicija je, ako ne srušena, stubokom prodrmana. U izboru glavnog saveznika socijalisti sada oklijevaju između KP u rasulu, zelenih jačih nego ikada i sve neugodnije krajnje ljevice. Poraz tolikih ministara – unatoč dobrim rezultatima vladine makroekonomske politike – rječit je dokaz raširenog nezadovoljstva u biračkome tijelu.

Stranački će stožeri svakog tabora sada za nastupajućeg izbornog zatišja, sve do odlučujućih i po svemu sudeći burnih izbora idućeg proljeća, krivicu za sve ono što im je pomrsilo izborne računice pokušati svaliti na tvrdoglave „lokalne okolnosti“, a na „nacionalnu razinu“ uzdignuti vlastite zasluge za sve ono na čemu su im „lokalni birači“ dobrim uzvratili. I svi će donekle biti u pravu.