Ivo Sanader po drugi put u domovini

Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader sasvim sigurno nije mislio da će ga vrućeg ljeta, 18. jula godine 2011. u zagrebačkom zatvoru Remetinec, tamošnji stanovnici dočekati s povicima: „Ivo, lopove!“ Nakon prvotnog odbijanja izručenja Hrvatskoj, u kojoj je osumnjičen za kriminal golemih razmjera, sve sa pričom da je proces protiv njega politički i da neće imati pošteno suđenje, ipak je pristao na povratak pod domaću pravosudnu vlast. Austrijsko pravosuđe ga je izručilo, nakon provedenog skraćenog postupka izručenja, nakon više od 200 dana provedenih u pritvoru u Salcburgu.

Samo prije dvije godine bio je moćni čovjek kojega je slijepo slijedila i današnja premijerka Jadranka Kosor. „Kud Ivo, tu i ja“, govorila je, prije no što ju je instalirao kao svoju nasljednicu, a potom uvrijedio da je na sjednicama Vlade bila „prilježna zapisničarka“. Za njegovu „abdikaciju“, kako se to pričalo od prvoga dana, a sad se potvrđuje izjavama nekih upućenih, nije bio kriv ni umor niti sukob sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva koji je doveo do kratkotrajne pauze u pregovaranju s Evropskom unijom, već izričit zahtjev da odstupi kojega je uputila „jedna moćna evropska kancelarka“, nakon što se otkrila velika afera s Hipo Alpe Adria Bankom.

U svakom slučaju, Sanader se pokušao vratiti u politički život prošle godine u maju: pokušao je puč u stranci, ali ga njegovi dotadašnji drugovi nisu podržali, već su procijenili da je bolje ostati uz premijerku. Potom je najavio aktiviranje svog zastupničkog mandata u Saboru, to mu je i uspjelo. Potom je, u decembru prošle godine, pobjegao iz zemlje upravo na dan kad mu je taj isti Sabor oduzimao zastupnički imunitet (očito je imao dobre informacije), ali je bijeg kratko trajao, jer su ga uhapsile austrijske vlasti, koje prema bivšem premijeru nisu imale naklonosti kao domaće godinama.

ISTRAGE I MOGUĆE OPTUŽNICE: Prema onome što iznose dobro obaviješteni mediji u Hrvatskoj, Sanaderu bi suđenje moglo početi već u oktobru ove godine, u jednom od šest slučajeva o kojima se vodi istraga. Riječ je upravo o Hipo Alpe Adria Banci, kojega su Austrijanci i prvi pokrenuli, jer je i o njihovoj koži (banci) riječ. Slučaj datira još od 1995. godine, a o njemu su prvi dokazi skupljeni još 1998. godine. Kako kaže rješenje o provođenju istrage, Sanader je za vrijeme pregovora s tom bankom, vođenih od jeseni 1994. do marta 1995. godine, za sebe dogovorio proviziju od sedam milijuna austrijskih šilinga, čime je u svoj džep stavio – preračunato – nešto manje od pola milijuna eura.

Osim toga, istražuje se i slučaj preuzimanja upravljačkih prava mađarskog MOL-a u hrvatskoj INI, iako MOL nije imao dovoljno veliki vlasnički udio. Navodno je Sanader i tu mislio na svoj džep, pa je od predsjednika uprave MOL-a Zolta Hernadija primio deset milijuna eura mita kako bi se (uz pomoć također uhapšenog Damira Polančeca, njegovog ministra privrede) ta mućka mogla dogoditi. Tu je, međutim, problem što je cijelu stvar „amenovala“ Vlada u cjelini, zajedno sa današnjom premijerkom, pa će biti zanimljivo vidjeti da li je i na tim sjednicama, na kojima je spomenuti Polančec imao „prezentacije“ tog posla, „prilježno zapisivala“.

Tu su još istrage i o malverzacijama u Hrvatskoj elektroprivredi, od čudnovatih zapošljavanja do uloge Roberta Ježića, naftaša koji je i vlasnik riječkog „Novog lista“. Ima tu svega, od povlaštenih kredita, prodaje skladišta nafte na zagrebačkom Žitnjaku, do kupovine skupocjenog BMW-a (više od 560 milijuna eura) kao mito Sanaderu za sva ta pogodovanja. Ježić, koji je također jedno vrijeme proveo u Remetincu, u svojoj obrani izjavio da nije on automobil dao Sanaderu kao mito, već je novac za kupovinu dobio od Mladena Barišića, još jednog nezaobilaznog lika u silnim muljažama u državnim firmama, inače bivšeg direktora Carina.

Tu je i već čuvena priča o namještanju poslova između države i „Fimi medije“, čija je vlasnica bila, navodno, dugogodišnja Barišićeva ljubavnica (tabloidi su se natjecali tko će brže i više objaviti o navodnoj srcedrapateljnoj priči). Firma je služila, kako se tvrdi, za izvlačenje novca iz državne kase, oko 11 milijuna eura, koji je onda završavao u privatnim džepovima privilegiranih, ali i u kasi HDZ-a, čiji je Sanader bio dugogodišnji predsjednik. Taj je novac, izgleda, trošen i u predizbornim kampanjama, kako za parlamentarne izbore tako i za predsjedničke 2005. godine, kad je trku s tad aktualnim predsjednikom Stjepanom Mesićem trčala i aktualna premijerka Jadranka Kosor.

STRANAČKA KASA: Taman uoči Sanaderovog izručenja Hrvatskoj, svoj iskaz u istrazi dala je i Branka Pavošević, bivša blagajnica HDZ-a. Po nalogu Ive Sanadera isplaćivala je mnogima novac na ruke (povratnu informaciju, kaže, on nije tražio). Novac je u stranku donosio, svakoga mjeseca nekoliko hiljada eura, već spominjani Barišić. „Svim navedenim osobama novac sam osobno predavala u svom uredu u središnjici stranke te Ivi Sanaderu nisam trebala dati povratnu informaciju o obavljenim isplatama. Riječ Ive Sanadera bila je svetinja, pa se pretpostavljalo da se njegovi nalozi uvijek izvršavaju…“, svjedočila je Pavoševićeva, a na listi imena našli su se i zanimljivi likovi. Na primjer, Bianca Matković, Sanaderova ljubimica (koju Jadranka Kosor baš i ne voli, sukobile su se ubrzo nakon što je Kosorova preuzela premijersku dužnost), dobijala je od 300 do više od hiljadu eura mjesečno, ministar zdravstva Darko Milinović od 1000 do 1300 eura, Mladen Lacković, nekadašnji novinar skoro 900 eura, sedam Sanaderovih i tajnica Biance Matković po 200 eura mjesečno, isto toliko ili više njihovi šoferi, a na spisku su i pripadnici stranačke omladine i volontera u izbornim kampanjama.

Matkovićeva je izjavila da ništa od toga nije istina, a demantijem se javio ministar zdravstva Milinović. Nije iz crnog fonda HDZ-a primao nikakve novce, već je riječ „o donaciji u ratu razrušenoj crkvi Sv. Jakova u Bilaju, kao što je to već jednom objasnio na tiskovnoj konferenciji organiziranoj kada su jedne dnevne novine objavile tekst na ovu temu“, piše medijima Milinović. „Dakle, preuzeo sam donaciju tijekom 2008. godine, u visini od 35.000 kuna. Isto tako početkom 2009. godine, također u iznosu od 35.000 kuna. Kao što sam pokazao na tiskovnoj konferenciji 18. 11. 2010. godine na ovu temu, postoji i dokumentacija o spomenutim donacijama, koje sam potpisao prilikom preuzimanja, i dokumentacija kojom župnik potvrđuje primitak spomenute donacije“, kaže ministar Milinović. I kao da je sad sve u redu: iz stranačke blagajne on uzima keš, koji nosi župniku na ruke, sve da bi se obnovila neka razrušena lička crkva, kao da u zemlji Hrvatskoj ne postoje banke, platni promet i poreznici kojima građanin koji se razbacuje kešom ne bi tek tako promakao i izmakao kontroli. No, što se može ministrima, ne može se građanima – to je sistem koji je na snazi i u Hrvatskoj i u zemljama regije.

U svakom slučaju, nakon Sanaderova lanjskog bijega i hapšenja u Austriji, na vrata njegove (sumnjivo stečene) vile na prestižnoj zagrebačkoj adresi zakucali su nadležni. Privremeno su oduzeli sve vrijednosti iz kuće, poveliku kolekciju umjetničkih slika i sličnog „blaga“ (još neutvrđene vrijednosti), a potom mu je blokirano i sve ono što je naveo u svojoj imovinskoj kartici, ušteđevina od oko 38.000 eura i 25.000 eura imovine od nasljedstva. Njegova supruga, inače profesorica arheologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, sudeći po tekstovima u nekim zagrebačkim listovima, kuka da je u velikom problemu, jer nema novca ni da plati sve režije za kuću, a i silni poslovni prostor kupljen prije nekog vremena zjapi prazan i neiznajmljen, a voda i struja i ostale komunalije moraju se plaćati. Oni zlobniji, koje pamćenje nije izdalo, prisjećaju se Sanaderove ostavke i plovidbe jahtom „Malo vitra“ po Jadranu (danas se govori i o bakanalijama na brodskoj trpezi i o preuređenju jahte za koje se ne zna tko je platio), čije vlasništvo do danas nije utvrđeno, pa višemjesečnog boravka u Njujorku u kojem su iznajmili stan, pa školovanja kćeri buduće glumice u Americi… Sve to bračni par, premijer i profesorica, nisu mogli platiti iz svojih redovnih, prijavljenih i zakonitih mjesečnih prihoda.

KULT I OPTUŽNICE, EVENTUALNE: Sam Sanader je, navodno, izjavio da se u Hrvatsku nije vratio u „osvetnički pohod“. Nejasno je još koja je to činjenica prethodila naglom obrtu u njegovom stavu da najprije odbija izručenje domovini, pa da se predomisli i zatraži da što prije stigne do Remetinca, ali će biti zanimljivo vidjeti kako će se pred silnim optužbama braniti i hoće li povući nekoga za sobom. On je bio neprikosnoveni vladar Hrvatske, od kojega su – kako to kaže saborski zastupnik iz Istre Damir Kajin – probali napraviti kult ličnosti, po treći puta u povijesti, jednako kako je to ranije bilo s Titom i Franjom Tuđmanom. Upravo ti, kaže Kajin, koji su od njega pravili kult ličnosti, danas ga najrevnosnije „cipelare“. Iako, dodaje on u utorak poslije podne u izjavi novinarima, siguran je da je Sanader „prošle noći u Remetincu (nakon izručenja u ponedjeljak) jedini mirno spavao, dok mnogi HDZ-ovci nisu oka sklopili“.

Valja sačekati i prve optužnice. Glavni državni tužitelj Mladen Bajić, inače Sanaderov bar poznanik iz Splita, nije u tim korupcijskim stvarima bio baš najuspješniji, većina optužnica mu je ili propala ili spala na jedno slovo, koje je na kraju opet ispalo na „ništa“. Ništa od tih šest, sedam ili osam istraga – ne zna se još koliko točno – nije rezultiralo konkretnim optužnicama, potkrijepljenim dokazima koje će onda obje strane, tužilačka i braniteljska, dokazivati i osporavati.

Tu je i Sanaderova „začkoljica“; on je u Austriji proveo više od šest mjeseci u pritvoru, sad je dopao Remetinca i pritvor mu se računa iz početka, jer su mu tek donijeli rješenje o jednomjesečnom boravku iza rešetaka. No, dosad su mu – posredstvom advokata – dostavljali papire o istragama i u Salcburg i pitanje je kako se to pravno „konta“ i kako će, u svim tim silnim postupcima, uspjeti doći do nekog rezultata, optužnice na primjer.

Hrvatska opozicija, inače, u svemu vidi trenutak da se ispita kako su se „krčmili“ državni novci (koje plaćaju građani) i tko je platio predizborne kampanje, parlamentarne 2007. i predsjedničke 2005. godine, ali to je ionako pitanje bez odgovora, kojega nitko ionako ne očekuje. Niti jedna stranka, niti jedan kandidat u povijesti „mlade hrvatske države“ nije, kad je o financiranju kampanje riječ, izašao čist iz te priče. Problem je što je HDZ na vlasti, u tih 20 mladohrvatskih godina, veći dio na vlasti: najprije do 2000. godine, koje je obilježio Tuđman, njegove službe i ratovi, a potom i razdoblje nakon kratkotrajne vladavine Ivice Račana, njegovog SDP-a i koalicijskih stranaka od početka 2000. do 2004. godine. A problem je ovaj: koliko se novca u tom povelikom vremenskom razdoblju preselilo iz državne kase, iz državnih firmi, posredstvom raznoraznih vlasti bliskih ljudi, u kasu vladajuće partije, HDZ-a i eventualno u privatni trezor nakon Tuđmana najmoćnije političke figure Ive Sanadera? On u tome, svakako, nije bio sam: vrh partije morao je znati za to, moralo je biti još ljudi u tom lancu visoke korupcije, morali su za sve znati i kandidati koje je partija isturala na raznim izborima koji su se događali tih godina.

Zato je Damir Kajin u pravu: pitanje je što će i koliko Sanader reći u postupku koji slijedi, ali sve dok ne ispriča ono što hoće, mnogi u HDZ-u neće spavati mirno, ili neće uopće.

ULOGA KRIVIH KRVNIH ZRNACA: Sanaderu „izdajniku“, inače, otvorenim pismom u utorak, na dan kad nastaje ovaj tekst, obratio se i Branimir Glavaš, ratni zločinac koji služi svoju zatvorsku kaznu u Mostaru. Kaže mu, izdajnik je, pa seiri nad zatvorskom sudbinom njega premijera koji je njega „domoljuba“ poslao s onu stranu brave. Strip bi trebalo napraviti na tu temu: ratni zločinac predbacuje premijeru koji ga je „žrtvovao“, u vrijeme kad za premijera još važi – bar tako mole njegovi advokati – presumpcija nevinosti.

Inače, ovih dana je jedan hrvatski ekonomist izašao s računicom po kojoj je svakog građanina Hrvatske koji je porezni obveznik ta klika političara i kriminalaca oštetila za, u prosjeku, 100.000 eura. Malo li je?

U svemu ima još nekog apsurda – netko će to možda zvati kozmičkom pravdom – činjenica je da je Sanader uoči svoga izručenja iz Austrije za advokata, uz dotadašnjeg Gorana Suića (ostale je otpustio), angažirao Čedu Prodanovića. Prodanović je nekada bio zamjenik okružnog tužitelja i zagrebački općinski tužitelj i jedan je od onih – najpoznatiji je Anto Nobilo – iz tužilačkih redova koji su nakon sramnog progona početkom 90-ih napravili zavidnu advokatsku karijeru.

E sad: da li je netko, poput Sanadera koji je početkom tih istih 90-ih u splitskom Narodnom kazalištu odstranjivao ljude „krivih“ krvnih zrnaca, srpskih, naime (oni koji su otišli na sud dobili su postupke nakon desetljeća sudovanja), tko nakon skoro 20 godina angažira advokata kojega bi otpustio zbog istih „krivih“ krvnih zrnaca – blesav ili pragmatičan?

I to je pitanje svih pitanja. Sve ostalo se svodi na zloupotrebu, laž, propagandu, ma što na kraju Mladen Bajić, državni tužitelj, proizveo narednih mjeseci ili možda godina.