Uz podršku Irana i Kine, Rusija je polako povećavala kapacitete za proizvodnju dronova i u septembru 2024. godine imala je sposobnost da mesečno upotrebi oko 1000 tih letelica. Krajem prošle godine zabeležen je napad u kojem je upotrebljeno čak 188 dronova, dok je u maju ove godine u jednom slučaju na ukrajinske ciljeve poslato čak 500 tih letelica. Računa se da je krajem leta ruska vojska dostigla mogućnost da mesečno upotrebi čak 6000 većih dronova. Ako se u obzir uzme i godišnja proizvodnja od oko milion malih i mikro FPV dronova, jedini ograničavajući faktor postaje broj operatera, a ne broj dronova
Umesto da nakon tri i po godine intenzivnog rata u Ukrajini javnost raspravlja kada bi taj krvavi sukob mogao da bude završen, nedavne ruske vojne akcije dale su argumente pesimistima koji tvrde da bi taj konflikt uskoro mogao da se čak i proširi na susedne evropske zemlje. Poslednjih dvadesetak dana zabeležen je čitav niz povreda vazdušnih prostora članica NATO poput Poljske, Danske, Rumunije i Estonije, čijim građanima su iznad glava leteli razni borbeni i neborbeni dronovi i druge letelice. I dok su zainteresovane strane jednodušne u oceni da iza svega stoji Rusija, nije potpuno jasno zbog čega predsednik te zemlje Vladimir Putin to radi i šta ima od toga. Postoje tri škole mišljenja i svaka ima neku logičku potporu.
TRI PUTINOVA MOTIVA
Prema jednoj tvrdnji, Putin time želi da natera vodeće NATO države Evrope da povećaju izdvajanja za odbranu, što bi za posledicu moglo da ima smanjenje izdvajanja za Ukrajinu. Drugi razlog iz kojeg je zvanična Moskva, navodno, odlučila da tako nastupi jeste postizanje čistog spoljnopolitičkog cilja. Putin, navodno, time želi da pokaže evropskoj javnosti da Sjedinjene Američke Države (SAD) nisu spremne da se aktivnije uključe u njihovu odbranu i da tako eksploatiše rascep na liniji Evropa i SAD, koji je očigledan od kada se u Belu kuću uselio novi američki predsednik Donald Tramp. Treći motiv za slanje rojeva dronova na Evropu mogao bi biti određen unutrašnjom politikom Rusije. Takav agresivan nastup, koji će po svemu sudeći proći bez većih posledica, mogao bi da bude solidna zamena za traljavo vođenje rata u Ukrajini, čiji uspešan ishod za Rusiju, i pored određenih teritorijalnih dobitaka u poslednje vreme, malo ko može da zamisli.
Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski požurio je da objavi kako ti napadi predstavljaju uvod u rusku agresiju na još neku susednu zemlju, ali je tako nešto malo verovatno, imajući u vidu da Rusija pati od hroničnog nedostatka tehničkih i ljudskih resursa čak i za vođenje aktuelnog rata sa Ukrajinom.
KAKO JE SVE POČELO?
Sve je počelo 9. septembra kada je, tokom zajedničkih vojnih vežbi Rusije i Belorusije, u vazdušni prostor Poljske uletelo dvadesetak borbenih dronova ruske vojske. Odmah su uzbunjene lovačke, raketne i radarske jedinice jedne od najmoćnijih vojski NATO, ali je i pored toga poljska PVO ostvarila relativno skroman rezultat. Oborene su ukupno četiri bespilotne letelice, a jedina veća šteta nastala je kada je raketa vazduh-vazduh AIM-120, ispaljena iz aviona F-16 poljskog ratnog vazduhoplovstva, greškom pala na krov jedne kuće u okolini Lublina, u jugoistočnom delu zemlje. Ostale bespilotne letelice pale su širom Poljske, neke i po vojnim bazama, ali se, po svemu sudeći, sve završilo bez žrtava.
Takva akcija, gledano formalno-pravno, može se smatrati činom agresije, zbog čega je aktiviran i član četiri NATO povelje, koji reguliše osnove za zajedničko delovanje u domenu odbrane. Ipak, osim verbalnih osuda delovanja Rusije, nije se dogodilo ništa konkretno, dok je čak i rusko objašnjenje incidenta bilo neobično mlako i neuverljivo.
Američki predsednik Donald Tramp je, odgovarajući na novinarsko pitanje, lakonski rekao da bi NATO zemlje u susedstvu Rusije trebalo da obore svaki dron ili avion koji povredi vazdušni prostor neke od njih. Ali to je lakše reći nego učiniti ako se uzme u obzir da se radi o velikim prostranstvima koje treba braniti i relativno oskudnim kapacitetima za protivvazdušnu odbranu najvećeg broja zemalja, sa izuzetkom Poljske i, delimično, Rumunije.
U prvi mah se verovalo da bi ruski upad mogao da bude posledice greške, jer u situaciji u kojoj se na Ukrajinu pošalje više stotina dronova, otkaz od samo pet odsto može da proizvede efekat upada u pogrešnu zemlju, tim pre što je primećeno da je jedan broj tih dronova bio nenaoružan, odnosno da se radi o mamcima u punoj veličini na koje ukrajinska protivvazdušna odbrana treba da potroši preostale skupe rakete. Te pretpostavke su pale u vodu kada je narednih dana zabeležen čitav niz sličnih incidenata u Danskoj, Rumuniji i Estoniji. Rumunija je podigla dežurne lovce F-16, koji su “pratili neidentifikovani dron” do granice sa Ukrajinom, dok je neidentifikovani lovac, najverovatnije ruski Mig-31, 19. septembra u više navrata povredio vazdušni prostor Estonije. Nekoliko dana kasnije Danska je zatvorila aerodrom u Kopenhagenu kada su u blizini tog objekta primećeni dronovi, verovatno lansirani sa ruskih brodova. Događaj je izazvao pravi haos u vazdušnom saobraćaju tog dela Evrope a za posledicu je imao i to da je Danska pozvala u službu određen broj rezervista, kako bi imala mogućnosti da odgovori na eventualne izazove tog tipa u budućnosti. Priključila se i Francuska, koja je u susret samitu EU u Kopenhagenu rasporedila jedinicu za borbu protiv dronova od 35 ljudi.
foto: ap…
ZAŠTO BAŠ DRONOVI?
Većina stručnjaka za odbranu i međunarodne odnose ne sumnja da iza svega stoji Rusija, što i nije teško dokazati analizom ostataka palih letelica i tumačenjem putanje kretanja tih dronova u slučajevima kada je to zabeleženo radarskom slikom. Ono što bi moglo da bude pitanje jeste zbog čega je Rusija izabrala baš dronove kao oruđe za vođenje jedne vrste asimetričnog hladnog rata protiv NATO zemalja iz susedstva.
Dronovi su relativno jeftini i njihov gubitak ne predstavlja veliki problem, ni vojni ni politički ni finansijski, kao što bi to mogao biti gubitak aviona sa posadom. Drugo, njih je teško otkriti zbog male brzine i refleksne površine tih letelica, pa angažovanje dronova u velikim rojevima pravi ogromne probleme protivniku. U ovom trenutku, i pored napora vodećih svetskih vojnih industrija, ne postoji efikasan način za pravovremeno otkrivanje, praćenje i obaranje bespilotnih letelica, naročito malih i mikro dronova, i zato je njihovo prisustvo na bojnom polju u velikoj meri izmenilo način vođenja rata.
Rusija je od početka rata u Ukrajini razvila sposobnost da proizvede ogromne količine dronova. Za razliku od klasičnih aviona i helikoptera, čije se proizvođenje i dalje meri jednocifrenim brojevima, dronovi su veoma dostupni i moguće ih je slati u ogromnoj količini. Podaci govore da je ruska vojska krajem prve ratne godine mesečno na ukrajinske položaje slala oko 40 dronova, a tada su Ukrajinci imala znatno veće kapacitete i prednjačili su na tom planu. Uz podršku Irana i Kine, Rusija je polako povećavala kapacitete za proizvodnju dronova i u septembru 2024. godine imala je sposobnost da mesečno upotrebi oko 1000 tih letelica. Krajem prošle godine zabeležen je napad u kojem je upotrebljeno čak 188 dronova, dok je u maju ove godine u jednom slučaju na ukrajinske ciljeve poslato čak 500 tih letelica. Računa se da je krajem leta ruska vojska dostigla mogućnost da mesečno upotrebi čak 6000 većih dronova. Ako se u obzir uzme i godišnja proizvodnja od oko milion malih i mikro FPV dronova, jedini ograničavajući faktor postaje broj operatera, a ne broj dronova.
Do tog preokreta došlo je nakon što je na mesto dugogodišnjeg ministra odbrane Rusije Sergeja Šojgua postavljen Andrej Belousov, ekonomista bez naročitog vojnog pedigrea, čiji je glavni zadatak bio da domaću industriju upregne za ratne potrebe i preusmeri je na vojnu proizvodnju.
OPASNO POIGRAVANJE ŠIRENJEM SUKOBA
Odluka Moskve da agresivnim pristupom izazove strah kod vodećih NATO zemalja i natera ih da ogromna sredstva ulože u jačanje sopstvene odbrane, umesto da ih proslede Ukrajini, ima smisla iz vojnog ugla. Utoliko pre što se radi o zemljama koje čine takozvanu “koaliciju voljnih” koja bi trebalo da nastavi da pruža podršku Ukrajini ukoliko SAD, usled ćudljivosti svog predsednika, izgube entuzijazam da to i dalje čine. Na taj način ruska strana može da stvori i jasan uvid u mogućnosti potencijalnih neprijatelja, u njihove procedure i postupke koje preduzimaju kada su napadnuti. Vojni aspekt, dakle, nije sporan.
Politički gledano, zaista deluje ponižavajuće kada čitav svet vidi da ruske akcije prolaze bez većih posledica i kada je jasno da sistem evropske kolektivne bezbednosti zavisi od toga ko je s druge strane. To može da ostavi trajne posledice na odnose između Evrope i SAD. Ruske akcije u prvi plan stavljaju činjenicu da je Evropa na odbrambenom planu daleko od bilo kakvog smislenog zajedničkog delovanja i da su različite vojske, različita oprema i različit nivoi obuke i dalje nepremostiva prepreka za ispunjenje nekadašnjeg sna o zajedničkoj evropskoj vojsci. Slanje dronova po evropskim zemljama omogućava Rusiji da sopstvenom javnom mnjenju proda i priču o hibridnom ratu protiv NATO, sa ciljem destabilizacije Zapada, u čemu zaista ima nekih rezultata, za razliku od aktuelnog sukoba koji izgleda trajno zaglavljen u glibu ukrajinskog černozema.
Ne treba potcenjivati psihološki efekat na domaće stanovništvo, koje je i do sada verovalo da se u Ukrajini ne ratuje isključivo protiv nekadašnje braće iste vere, već mnogo više protiv “kolektivnog Zapada”. To stanovništvo će sada sa gotovo neskrivenom radošću gledati haos koji izazivaju ruski dronovi širom Evrope, makar se taj uspeh iscrpljivao u poremećnom redu letenja na aerodromu u Kopenhagenu. Problem je u tome što se sve to ne može posmatrati mimo mogućih bezbednosnih, političkih, pa čak i ekonomskih konsekvenci koje Rusija može da pretrpi u perspektivi. Uprkos radikalnoj Trampovoj retorici o potrebi rušenja ruskih letelica, jasno je da NATO zemlje neće sada učiniti ništa što bi moglo da izazove gnev te nuklearne sile, sve i kada bi imale potrebne vojne kapacitete.
Opasno rusko poigravanje širenjem sukoba ovog puta možda neće dovesti do globalnog rata jer nema kapaciteta ni raspoloženja za tim. Dugoročno, međutim, Rusija rizikuje da tim akcijama dodatno podstakne antirusko raspoloženje u Evropi, ne razmišljajući da bi upravo sa tim zemljama posle rata valjalo nastaviti ekonomsku i drugu saradnju.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nemačkom kancelaru Fridrihu Mercu upućene su mnoge kritike jer je govoreći o ilegalnim migrantima jednom novinaru rekao da bi trebalo da pita ćerke kako im je da uveče prođu gradom
Od Jelisejske palate do zatvorske ćelije: Nikola Sarkozi, bivši predsednik Francuske, danas počinje da služi petogodišnju kaznu, osuđen za zaveru koja je potresla francusku politiku
Japan je dobio prvu premijerku u svojoj istoriji. Parlament je izabrao 63-godišnju konzervativnu političarku Sanu Takaići, liderku Liberalno-demokratske partije (LDP), koja je nakon postizanja dogovora sa strankom Japan Innovation Party formirala novu vladu
Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Trenutno se rusofobija, za koju postoje dobri razlozi, koristi i kao sredstvo da se skrene pažnja s britanskih problema. Uključujući problem Palestine i Izraela, zato što je to tamo stvarni dinamit. A Balkan tu dođe poput neke razonode: ode, vrati se, kako u popularnim pričama, tako i u tim podgrevanjima ideje o ponovnom sukobu, što, racionalno gledano, zaista nije lako zamisliti”
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!