

Mediji
UNS: Zaštititi novinare od moćnika
Udruženje novinara Srbije objavilo je presek užasnog stanja u srpskim medijima i poziv vlastima da promene stvari. Ali, taj poziv će, kao i raniji, otići u prazno




Borbena politička retorika na stranu, niko i ne traži da Srbija “stane” nego, naprotiv, da se pokrene. Srbija je stala odavno


U jednom delu naše javnosti – koji sam upravo izmislio, ali sam siguran da će jednom zaživeti – sve je popularnija hipoteza da entitet koji figuriše kao predsednik Vlade Srbije, Vučević Miloš, nije baš klasična osoba od krvi i mesa, nego plod industrije veštačke inteligencije – dobro, više veštačke nego inteligencije – i da je jedino time moguće objasniti neke njegove inače neshvatljive reči i postupke. Ova teorija dalje kaže da ga je Vučić po svoj prilici nabavio u Kini, što ne zvuči nemoguće; nevolja je jedino u tome što ga, izgleda, nije pazario u nekoj vrhunskoj industriji, nego na pijaci. Tvrdičluk, šta li? Tako da je kupio već tada zastareli model, ne baš vrhunske izrade, i po svoj prilici ne od prvog vlasnika. I tu nije kraj nevoljama. Nije uz njega dobio nikakve rezervne delove.
Možda vam ovo zvuči apsurdno, ali kako drugačije objasniti da je taj isti Vučević, takoreći do juče gradonačelnik Novog Sada, svega nekoliko sati nakon novosadske prvonovembarske tragedije mirno otputovao na “poslovno putovanje”, i to baš u – Kinu?! Jedino logično objašnjenje je da su mu hitno zatrebale neke komponente koje su se fatalno pokvarile i bez kojih ne bi mogao da funkcioniše. Ako se ovo što od njega dobijamo može nazvati nekakvim “funkcionisanjem”. Kakav li bi tek bio da se pokvari?
Šalu na stranu, Novosađani znaju da je Miloš V. ljudskog porekla jer mu pamte oca, advokata i staru radikalsku koreniku, koji je u vreme gradonačelnikovanja Maje Gojković bio praktično drugi čovek grada. Avaj, veliko je pitanje da li činjenica da je savršeno prirodne izrade govori Vučeviću junioru išta u prilog? Postoje, naime, neke stvari koje ne očekujemo od robota, naročito ako su rudimentarnije izrade, ali ih svakako očekujemo od ljudskih bića, pogotovo od javnih službenika visokog ranga. Među njima su svakako empatija prema nevoljama i stradanjima svojih sugrađana i generalna ljudska pristojnost.
Neko ko zna i oseća bilo šta od toga i o tome otkazaće prvog novembra svako putovanje bilo gde dalje od Čuruga, a kamoli u Kinu, zemlju čije nam kompanije duguju neke veoma ozbiljne odgovore u vezi s tzv. rekonstrukcijom novosadske železničke stanice. I biće uz ljude koji su imali nesreću da mu budu povereni na brigu i čuvanje. Em zato što je premijer zemlje čiji su građani upravo stradali odgovornošću i krivicom te iste države, em zato što je u vreme “rekonstrukcije” bio gradonačelnik Novog Sada, a suštinski je to i sada, samo preko nekog svog kaskadera-amatera. Koji više deluje kao da je sklapan u Severnoj Koreji, i to jednog dana kad nije bilo struje, pa je komplet sklopljen ručno.
Kako god, nakon što se neko vreme malo pritajio, Vučević je ponovo zablistao svojim najboljim prirodnim svojstvima izjavivši da “ne može Srbija da stane ni zbog 15, ni 155, ni 1555 ljudi koji su poginuli”.
Šta je problematično u toj izjavi? Ništa, osim same izjave; inače je sve tačno. Pojasnite, molim, Pančiću?
Tačno je da ni jedna zemlja ne može da “stane” zbog bilo kakve i kolike katastrofe, bila ona izazvana prirodnim faktorom ili ljudskom svinjarijom. Život uvek teče dalje, sa svim svojim potrebama. Ali, borbena politička retorika na stranu, niko i ne traži da Srbija “stane” nego, naprotiv, da se pokrene. Srbija je stala odavno: stao je normalan politički život, mediji, pravosuđe i štošta drugo. Zahtevi protestujućih mogu da se sublimiraju u ponovno pokretanje, dakle, oslobađanje iz stega jedne otete države i porobljenog društva.
Vučević, stoga, demagoški obrće teze, pri tome zapanjujuće uvredljivo i neukusno licitirajući brojevima žrtava, što je u kontekstu u kojem je izgovoreno jednostavno nepodnošljiv primer robotske neosetljivosti – da izvinu roboti. Postoje banalne, formalne istine koje se ni ne pomišljaju, a kamoli da bi se izgovarale, iz razloga koji su samorazumljivi svakome ko se iole normalno socijalizovao. Zamislite da skrhanim roditeljima deteta koje je, recimo, poginulo u saobraćajnoj nesreći kažete: “Ma, šta tu dramite, pa svi ljudi su smrtni, i da nije sada poginulo, vaše dete bi svakako jednom umrlo, makar i u dubokoj starosti. Ajde bre, sve je to normalno, život ide dalje!”
S obzirom na sve to, zapravo je šteta što Vučić nije kupio Vučevića na nekoj pijaci rashodovanih robota u dubokoj unutrašnjosti Kine. Ako ništa drugo, taj bi možda i mogao da se apgrejduje, a za popravljanje ovog, prirodnog, nema nikakve šanse. Kao ni za njegovog šefa, uostalom.


Udruženje novinara Srbije objavilo je presek užasnog stanja u srpskim medijima i poziv vlastima da promene stvari. Ali, taj poziv će, kao i raniji, otići u prazno


Iskusni novinar Boško Jakšić piše za „Vreme“ o sećanjima na islamsku revoluciju i Iran nekad i sad


Šta spaja Milana Radoičića, Arkana i Vučića? Hoće li se režim odreći Mrdića slično odricanju kuma od satane na krštenju? Kako je predsednik Srbije, govoreći o rektoru Đokiću, upao u autorefleksiju? Zašto su spekulacije o sastavu Studentske liste postale društvena igra dela političke čaršije pod moralnom temperaturom? I zbog čega je dobro što nisu objavljena imena tih kandidata


Pinkova publika i imperija dopiru tačno do tačke u kojoj gledaoci znaju kako izgleda Stanijino dupe ili ko ima sex ili bije Aneli ili Maju


Ni najžešći kritičari ne bi trebalo da izgube iz vida da su sva Frojdova pitanja naša pitanja i dan-danas, te da će verovatno nastaviti da žuljaju i naredne generacije. Koji su uzroci emocionalne patnje? Kako nastaju snovi? Gde su traumatska sećanja dok nismo u stanju da o njima mislimo? Šta je to u našem nesvesnom što psihoterapija ne može da nam pomogne da promenimo? Zašto neko nije u stanju da tuguje... Potrebna je neverovatna pronicljivost da bi sva ovakva pitanja mogla biti formulisana, a u Frojdovim ih tekstovima ima neverovatno mnogo
Intervju: Savo Manojlović, predsednik pokreta Kreni-Promeni
Za nas je najbolja strategija podrška studentskoj listi Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve