
Napad na studente
Napadnuti studenti u selu Jabuka kod Pančeva
Studenti i građani okupljeni u okviru inicijative „Student u svakom selu" prijavili su da su napadnuti u selu Jabuka, gde su razgovarali s meštanima

Nasuprot rasprostranjenom verovanju da je socijaldemokratija kapitalizam sa socijalističkim odlikama, ekonomska demokratija je mnogo bliža ovom idealu
Jugoslovensko samoupravljanje bilo je mnogo više od radničkih odmarališta i prilike da se reši stambeno pitanje. Bio je to primer kolektivne autonomije u domenu u kome se retko viđa – na radnom mestu. Na to nas novim dokumentarnim filmom, Blum – Gospodari svoje budućnosti, podseća rediteljka Jasmila Žbanić, poznata po bosanskohercegovačkom kandidatu za Oskara Quo Vadis, Aida?.
Film kroz biografiju Emerika Bluma, dugogodišnjeg direktora jugoslovenskog giganta “Energoinvest” i gradonačelnika Sarajeva, govori o zlatnom vremenu samoupravnog socijalizma u kome su, prema rečima protagoniste, radnici bili “gospodari svoje budućnosti”. U dokumentarcu se pojavljuju brojni insajderi iz “Energoinvesta”, među kojima i Jokob Pinci, predstavnik za Keniju i Etiopiju. Govoreći o različitom stepenu autonomije zaposlenih među socijalističkim društvima, Pinci je kontrastirao autoritarni, sovjetski “crveni socijalizam” jugoslovenskom “pink socijalizmu”, karakterističnom po radničkom samoupravljanju.
Zbog rastućih nejednakosti, kapitalizam deli demokratski deficit sa socijalizmom sovjetskog tipa. Često možemo da čujemo da rastuća nejednakost ne treba da nas brine sve dok se siromaštvo smanjuje. Nemogućnost ljudi da zadovolje osnovne potrebe pravi je problem, a ne da li neko ima milion (ili čak milijardu) više od drugih, zar ne?
Ovakvim pogledom na ekonomsku nejednakost zanemaruje se činjenica da razlike u bogatstvu sa sobom povlače i nejednakost mogućnosti u usmeravanju investicija. Karakter investicija određuje budućnost jednog društva. U društvima sa visokim ekonomskim nejednakostima – poput Srbije, gde je nejednakost u prihodima jedna od najvećih u Evropi, a razlika u bogatstvu devet puta veća – bogati određuju šta će se proizvoditi i pod kojim uslovima, dok je insolventnim građanima ostavljena uloga nemih posmatrača ekonomskih procesa koji možda uopšte ne odražavaju njihovu viziju dobrog života. Ekonomska nejednakost nije nepoželjna samo zbog toga što u praksi ostavlja određeni segment društva u siromaštvu. Ona takođe podriva političku jednakost jer ne dopušta jednaku participaciju svih u donošenju odluka koje ih se tiču.
Da li bismo po ugledu na Titovo “ne” Staljinu mogli danas da kažemo “ne” kapitalizmu u kojem je moć koncentrisana u podjednako malom broju ruku? Ukoliko ružičastu boju koristimo kao označitelj za ravnopravnu participaciju u privredi, bez obzira na ekonomski sistem, kako bi taj novi, demokratičniji “pink kapitalizam” izgledao?
SOCIJALDEMOKRATIJA VS. EKONOMSKA DEMOKRATIJA
Obično se o državi blagostanja razmišlja kao o spoju kapitalizmu i socijalizma. Nakon Drugog svetskog rata, zapadnoevropske socijaldemokrate pokušale su da smanje ekonomske nejednakosti redistributivnim politikama – obuhvatnim programima socijalne zaštite, koji su se finansirali progresivnim porezom na imovinu i prihode. Međutim, čak i na vrhuncu socijaldemokratskih nastojanja da se dostigne ekonomska pravda, države blagostanja narušavale su temeljne političke vrednosti slobode i jednakosti usled inherentne kontradiktornosti redistributivnih politika: zbog visoke koncentracije bogatstva, imućniji imaju veći uticaj na političke procese, što im omogućava da blokiraju transfere koji su neophodni za pravednu ekonomsku raspodelu. S obzirom na neuspeh redistributivnih politika da obezbede ekonomsku pravdu, neophodan nam je zaokret ka predistribuciji – rešenjima koja sprečavaju da ekonomska nejednakost uopšte nastane. Ekonomska demokratija predstavlja predistributivnu alternativu autoritarnom kapitalizmu. U pitanju je oblik tržišne ekonomije u kome radnici poseduju i kontrolišu kompanije u kojima rade. Ekonomska demokratija podrazumeva privatno vlasništvo nad preduzećima, ali je ono uslovljeno radom u njima. To znači da radnici ne mogu da prodaju ili zaveštaju svoj udeo u kompaniji licima koja nisu zaposlena u istom preduzeću. Ograničavanjem vlasništva isključivo na zaposlene, ekonomska demokratija osigurava da preduzeća ostanu pod kontrolom radnika, čime se izbegava koncentracija vlasništva.
LEKCIJE IZ PROŠLOSTI
Kada preduzeće ostvari profit, ono može ili da ga isplati vlasnicima ili da ga reinvestira u dalju proizvodnju, povećavajući kapitalnu vrednost kompanije. Problem horizonta javlja se kada struktura vlasništva podstiče neposrednu isplatu dobiti kroz veće plate ili bonuse, što dovodí do manjka investicija i stvaranja duga koji negativno utiče na kompaniju. S obzirom na to da su u Jugoslaviji preduzeća bila u društvenom vlasništvu, radnici kao pojedinci nisu u njima imali udeo i samim tim su bili izloženi problemu horizonta. Nasuprot rasprostranjenom verovanju da je demokratizacija upravljanja vodila slomu jugoslovenske privrede, razloge treba tražiti u strukturi vlasništva koja nije stvorila dovoljan podsticaj za radnike da kroz reinvestiranje ostvarenog viška povećavaju produktivnost i kompetitivnost preduzeća u kojima su radili.
Zahvaljujući individualizovanoj strukturi radničkog vlasništva, ekonomska demokratija izbegava problem horizonta. Udelom u vlasništvu preduzeća stvara se podsticaj za ulaganje jer radnici znaju da će uložena sredstva moći da povrate prodajom svog udela.
EKONOMSKA DEMOKRATIJA NA DELU
Kada su radnici ujedno i vlasnici preduzeća u kojima rade, njihovi interesi usklađeni su sa interesima kompanija i oni više doprinose njihovom dugoročnom uspehu. Iskustva iz Amerike pokazuju da preduzeća koja su u vlasništvu zaposlenih ostvaruju znatno bolje rezultate od onih koja nisu: produktivnija su, efikasnija, stabilnija, otpornija, a radnici su lojalniji, motivisaniji i bolje plaćeni. Radnici koji su vlasnici preduzeća imaju 92 odsto više medijalno bogatstvo domaćinstva, 33 odsto više medijalne plate i 53 odsto duži prosečni radni staž u poređenju sa zaposlenima koji nisu vlasnici. U isto vreme, kompanije u vlasništvu zaposlenih stvaraju 2,5 odsto više novih radnih mesta godišnje i čak su šest puta manje sklone otpuštanju radnika, dok im je verovatnoća opstanka 24 odsto veća.
Stabilnost pojedinačnih preduzeća direktno doprinosi većoj ekonomskoj sigurnosti za lokalno stanovništvo, što je posebno značajno tokom kriza. U recesiji, stabilnost i otpornost znače manje opterećenje za lokalne socijalne službe, brži oporavak ekonomije i uštedu javnih sredstava koja bi inače bila trošena na naknade za nezaposlenost ili privlačenje novih investicija. Osim toga, radničko vlasništvo pokreće i fenomen “lokalnog multiplikatora”: lokalna potrošnja podržava lokalna preduzeća, koja stvaraju prihode koji se dele sa lokalnim radnicima-vlasnicima, koji zatim više troše i investiraju lokalno.
SVE VEĆA PODRŠKA
Pored konkretnih rezultata koje ostvaruju kompanije u vlasništvu zaposlenih, isplativost i efikasnost ekonomske demokratije kao strategije za održivi razvoj ogleda se i u sve većoj institucionalnoj podršci u Evropi i Severnoj Americi, kao i u uspehu dosadašnjih zakonskih i regulatornih podsticaja.
Počnimo sa SAD, gde se ideja radničkog vlasništva rodila u formi davanja akcija zaposlenima. Iako počeci sežu još u 19. vek, masovna praksa radničkog vlasništva u Americi počinje 1974. godine, donošenjem zakona koji, između ostalog, firmama u vlasništvu zaposlenih dodeljuje poreske olakšice. Danas oko osam odsto privatne radne snage u Americi učestvuje u vlasništvu firmi za koje rade, što je oko 10,8 miliona ljudi u skoro 6500 kompanija.
U Velikoj Britaniji, ključni trenutak za radničko vlasništvo dešava se 2014. godine, uvođenjem zakona koji donosi atraktivne poreske olakšice. Danas je u Velikoj Britaniji oko 2100 preduzeća u vlasništvu 150000 zaposlenih, prodaja preduzeća zaposlenima je druga najčešće birana izlazna strategija za vlasnike i oko šesto odsto svih prenosa vlasništva uključuje prenos na zaposlene. Kanada je 2024. godine uvela sličan zakon. U Španiji, Italiji i Francuskoj, radničko vlasništvo često se vezuje za tradiciju zadrugarstva. Ove tri države imaju dugu istoriju i razvijene pravne okvire koji podržavaju ovaj model. U Sloveniji i Danskoj, novi zakoni koji podstiču radničko vlasništvo imaju podršku vlade i ove godine bi trebalo da se izglasaju u skupštini. Očekuje se da će biti usvojeni i stupiti na snagu početkom 2026. godine.
Iako se zakoni i poreski podsticaji razlikuju od države do države (kao i sami modeli), činjenica je da rastući broj zemalja prepoznaje radničko vlasništvo kao održiv model razvoja i kao odgovor na velike društveno-ekonomske izazove. Svetu koji se suočava sa rastućom nejednakošću i nestabilnošću, a naročito Srbiji, potrebno je upravo to: dokazano rešenje koje se može primeniti unutar postojećeg sistema, koje uživa podršku širokog političkog spektra i omogućava nam da postanemo “gospodari svoje budućnosti”.
Miloš Kovačević je sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu
Andrej Pavićević je iz Instituta za ekonomsku demokratiju Srbije

Studenti i građani okupljeni u okviru inicijative „Student u svakom selu" prijavili su da su napadnuti u selu Jabuka, gde su razgovarali s meštanima

Nakon što je 48-godišnji muškarac nasmrt pretučen ispred lokala u Novom Mestu od strane nekoliko Roma, ministarka pravde Andreja Katič i ministar unutrašnjih poslova Boštjan Poklukar podneli su ostavke, ističući ličnu odgovornost. Premijer Robert Golob najavio je hitne zakonske izmene

Premijer Srbije Đuro Macut poručio je da proteste smatra „legitimnim izrazom demokratskog života, ali da granice moraju postojati — nasilje je neprihvatljivo, a univerziteti moraju ostati mesta znanja, a ne političkih obračuna"

Gledanje televizije u Srbiji u protekle tri i po decenije zaista možemo opisati kao blejanje u šarena vrata. Kako drugačije shvatiti očekivanje gledalaca da vide i čuju nešto novo od istih aktera na političkoj sceni
Naša deca treba samo na pečenju da odrastaju, sve ostalo su strane plaćeničke namirnice. Samo kaša od škembića za srpsku decu! Roditelji koji poturaju svojoj odojčadi kaše od brokolija i kelja, pa to su strani plaćenici jedan na jedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve