Miloš Vučević je prvi među nebitnima, a vlast i opozicija u pregovorima. Koliko predstojeći beogradski i lokalni izbori ove druge stavljaju pred dve opcije, obe loše? I zašto je bojkot najgore rešenje
Tajna je otkrivena, sedam pečata polomljeno – Miloš Vučević je mandatar, što će reći i budući premijer. Aleksandar Vučić je imenovanje obznanio na svom Instagram nalogu pod nazivom “Budućnost Srbije”. Zar oboje ne zvuči pomalo scary – kako bi rekla djeca?
Vučević je ostvario san, biće prvi među nebitnima. Ako je istina ono što novosadska čaršija već godinama govori, on se u svoj posao svakako neće miješati, ali Andrej Vučić i te kako hoće. Srbija tako ulazi u novi tip kohabitacije – jedan brat je de jure predsjednik, drugi de facto premijer. No, kao i do sada, zna se tko je stariji i čija je posljednja. Eventualne bratske razmirice neće otići dalje od blagog bockanja za vrijeme porodičnog ručka.
Vlada Miloša Vučevića živjeće samo na papiru, isto onako kao i protekle tri Ane Brnabić. To će reći da joj je glavni zadatak neumorno veličanje Vučića, demonizacija opozicije i ono malo preostalih profesionalnih i nezavisnih medija, te redovna gostovanja ministara i premijera kod Sarape i Jovane Jeremić… Uz nešto malo sekretarskih i aktivnosti kakve svaki poslovođa ima u javnom poduzeću, ovo im je djelokrug rada, zbog toga su postali ministri. Pravi posao ionako se radi u predsjedničkom kabinetu, pa je zato portir sa Andrićevog venca uticajniji od državnog sekretara iz Nemanjine 11.
Na mjesto premijera Vučević dolazi sa mjesta ministra obrane. Da nije Vulina, bio bi rijedak primjer političara u Srbiji koji se čak ni poslije obavljanja te funkcije ne može pohvaliti skokom rejtinga. Naslijeđenu pustoš je dodatno produbio i unaprijedio – ako pjeva ušiju začepljenih kažiprstima na spomen oružje iz skladišta Vojske Srbije u rukama družine Milana Radoičića u Banjskoj, Vučević je barem zatvorio Novicu Antića i razbio Vojni sindikat. Ovo drugo ni Vulin nije uradio, možda je i njemu to bilo gadno.
A ukoliko neko očekuje da će izbor mandatara ukazati na eventualne promjene u politici Srbije, debelo griješi. Čak i da je Marko Đurić kao “američki čovjek” na Vučevićevom mjestu, to ništa ne bi predstavljalo. Svi su oni isključivo Vučićevi ljudi, inače ne bi postojali u političkom životu. Inače, šef države je sigurno šenio od veselja gledajući kako se njegovi potencijalni premijeri mjesecima uzajamno grizu i sapliću.
Kad postane prvi među nebitnim, Vučevićeva moć neće bitno porasti. Možda će malo ojačati u odnosu na “dušmane” iz partije, ali ništa više od toga. Koliko je bitan kao predsjednik Srpske napredne stranke govori i kampanja iz decembarskih izbora. Obično je istupao prvi na mitinzima, mestu rezerviranom za najmanje važnog govornika. To je sve što vrijedi reći o mandataru Milošu Vučeviću.
A dok nastaje tekst pred vama, traju pregovori između opozicije i vlasti. Koliko se za sada zna, stvari stoje ovako: zahtjev opozicije o formiranju komisije zadužene za kontrolu biračkih spiskova može, ali tako da ona nema nikakve izvršne ingerencije; može i promjena u tretmanu opozicije na javnom servisu, ali tek poslije zajedničkog dogovora sa njegovim rukovodstvom. Međutim, objedinjavanje beogradskih i lokanih izbora ne može. Zašto? Iz “pravnih razloga”.
Vidi, vidi naprednjačkih legitimista… Predsjednici općina i gradonačelnici u 65 mjesta i gradova iz SNS-a mogu ostavkama srušiti vlastitu vlast kako bi izišli na izbore u isto vrijeme sa onim beogradskim i parlamentarnim, a sada, eto, nema zakonskog prostora za ponovno spajanje. Naravno, ovo nije točno i jasno se vidi na kojim je osnovama vlast ušla u pregovore.
Ali zašto naprednjacima smetaju lokalni i beogradski izbori u istom danu, pogotovo što su oni za posljednjih dvanaest godina bili prvaci svijeta u povezivanju svih zamislivih glasanja? Prema jednoj školi mišljenja, razlog je što bi im to otežalo sezonsku migraciju birača. Beograd bi još i nekako pokrili, ali onda postaju problem Niš, Novi Sad i, vjerojatno, Čačak. Sve u jednom danu čak ni naprednjački povjerenici nisu u stanju pokriti.
Suprotna škola mišljenja insistira da je u pitanju taktika vlasti. Nije tajna da se opozicija sa svojim malim kapacitetima teško može nositi sa dva izborna ciklusa u vrlo kratkom vremenu. A ukoliko SNS pobijedi u glavnom gradu – na šta računa – demotiviraće oponente kako u drugim sredinama, tako i u beogradskim općinama. Upravo zbog ovog naprednjaci inzistiraju na razdvajanju izbora.
Oba ova stava piju vodu. No, kada su u pitanju pregovori, posljednja riječ još nije pala. Moguće je i da Vučiću zazvoni telefon sa belgijskim pozivnim brojem na displeju, pa promijeni mišljenje i prihvati zahtjeve opozicije, kao što je nedavno odustao od beogradskih izbora iako ih je prethodno zakazao za 28. april. A opet, možda on prvi pozove, ponudi nešto vezano za Kosovo, Republiku Srpsku ili rat u Ukrajini i da stanje na domaćem terenu ostane nepromijenjeno.
Što da opozicija radi u ovoj situaciji?
Pred njom su dvije opcije, obje loše. Prva je – bar kako se stvari trenutno postavljaju – izlazak na izbore pod uvjetima koji su važili i na prethodnim. Mnogi smatraju da bi tako nešto demoraliziralo i pasiviziralo dobar dio opozicionih glasača. Jer čemu da se čovjek nada u unaprijed izgubljenoj igri? Osim toga, dodatno bi pojačalo miris gubitništva koji duže od decenije ide uz opoziciju.
Druga opcija još je gora. Pasivni bojkot 2020. prošao je bez vidljivih i mjerljivih rezultata – broj opozicionih kombi stranaka nije se smanjio, niti je došlo do poboljšavanja izbornih uvjeta.
A kako stoji stvar sa aktivnim bojkotom? Reklo bi se – ne baš najbolje. Opozicija nema odbore u velikom dijelu Srbije, javnost i pristalice nisu mobilizirane, građani su umorni od stalnih protestnih okupljanja, a veliko je pitanje i kako bi na taj bojkot reagirala Evropska unija. Pa dalje – ako mandati uzeti u nacionalnoj, pokrajinskoj i 65 lokalnih skupština 17. decembra 2023. nisu odbijeni uprkos optužbama za izbornu krađu, zašto bi se sada proglasio bojkot? Da li bi tako nešto građani i opozicioni aktivisti u Novom Sadu, Nišu i drugim sredinama mogli shvatiti i prihvatiti?
Zbog svega ovog i još ponečeg drugog, licitacije sa bojkotom djeluju na Vučića i družinu kao plašenje mečke rešetom. Oni se naveliko hvale da u Beogradu vode za deset procentnih poena. Ukoliko opozicija propusti ove i lokalne izbore, eto naprednjačke radosti – ne izlaze na glasanje jer znaju da će dobiti manje glasova nego 17. decembra, neće ih narod i slično. No i u dijelu javnog mnijenja kritičnog spram vlasti, poigravanje sa bojkotom se sve više doživljava kao pokušaj izbjegavanja odgovornosti za još jedan izborni poraz, tko zna koji u nizu.
Postoji li ipak neki izlaz za opoziciju? Ništa drugo nije joj preostalo nego da uz neumorno zalaganje za prihvatljive izborne uvjete istovremeno započne dobro osmišljenu i energičnu kampanju, ni nalik na prethodnu. Samo tako mogu uvjeriti građane da će dati sve od sebe, a uspiju li, proširiće broj pristalica i animirati ih u sprečavanju krađe narodne volje. To je važno prije izbora, na sam dan glasanja i posebno – poslije njega.
Častan poraz građani opraštaju. Jeftino kalkuliranje, prenemaganje, nerad i kukavičluk – nikad.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Sami ste ko list na vetru koji se nekako ipak spotiče i na kamenje. Pedijatri ne primećuju ništa neobično, nisu edukovani za to – “preterujete, majka, previše brinete”. Kad dovoljno ispreterujete, dobijete konačno savet gde da odete. Specijalizovanih ustanova je malo, stručnjaka još manje i sve manje. Postavljanje dijagnoze se razvlači godinama. Ja sam znala da sam majka deteta sa autizmom godinama pre nego što sam dobila papir na kojem to piše. Terapeutski rad u državnim ustanovama učestalošću termina ni izbliza ne pokriva ono što je detetu potrebno, posebno u fazama ranog razvoja kada treba da bude najintenzivniji. Privatni logopedi, defektolozi, fizijatri, zavisno od teškoća koje dete ima, iscrpljuju kućni budžet
Zanimljivo je da je u tekućim opozicionim pregrupisavanjima, Zeleno levi front partija koja je od mnogih ocrnjena i označena kao razbijač opozicionog jedinstva i jedinstvenog fronta borbe protiv režima Aleksandra Vučića. Ali reč je o retkoj partiji koja se, ni kao partija niti kao pokret i inicijativa Ne davimo Beograd, nije delila i cepala, koja nije imala preletače, čiji funkcioneri nisu privatno ili u četiri oka sedeli i dogovarali se sa visokim predstavnicima vlasti, koja u svojim redovima nema “iskusnih” političara sa kontroverznom karijerom, koja nema bogate finansijere i čiji aktivisti su bezbroj puta dobrovoljno i besplatno radili za sve
Ti ljudi umeju da razvuku vreme na tanko kao kore za pitu, da ga podele na jedinice od kojih je najkraća mesec dana, da nam vreme jednolično kaplje po temenima kao na lošoj pozorišnoj predstavi
Ako se zemlja zaduži za 18 milijardi evra evra da bi finansirala projekte na netransparentan način, a potom se polovina tog iznosa upotrebi za korupciju ili se pogrešno potroši, stvarni nivo investicija iznosi samo devet milijardi evra
U vreme izvođenja Simfonije br. 9 – koja će postati istorijska prekretnica – Ludvig van Betoven ima 54 godine. Ne drži do sebe, hapse ga zbog zapuštenosti i pijanstva, ne kupa se, kuća mu je prljava i zapuštena. Neprestano jadikuje kako nema nijednog prijatelja, kako mu nijedna ljubav nije bila uzvraćena. Nema porodicu. Ali, u muzici pomera sve postojeće standarde, krši svako pravilo kojem su ga podučavali, ne obazire se na to što ni najbolji izvođači ne mogu da otpevaju ili odsviraju njegove kompozicije
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!