Miloš Vučević je prvi među nebitnima, a vlast i opozicija u pregovorima. Koliko predstojeći beogradski i lokalni izbori ove druge stavljaju pred dve opcije, obe loše? I zašto je bojkot najgore rešenje
Tajna je otkrivena, sedam pečata polomljeno – Miloš Vučević je mandatar, što će reći i budući premijer. Aleksandar Vučić je imenovanje obznanio na svom Instagram nalogu pod nazivom “Budućnost Srbije”. Zar oboje ne zvuči pomalo scary – kako bi rekla djeca?
Vučević je ostvario san, biće prvi među nebitnima. Ako je istina ono što novosadska čaršija već godinama govori, on se u svoj posao svakako neće miješati, ali Andrej Vučić i te kako hoće. Srbija tako ulazi u novi tip kohabitacije – jedan brat je de jure predsjednik, drugi de facto premijer. No, kao i do sada, zna se tko je stariji i čija je posljednja. Eventualne bratske razmirice neće otići dalje od blagog bockanja za vrijeme porodičnog ručka.
Vlada Miloša Vučevića živjeće samo na papiru, isto onako kao i protekle tri Ane Brnabić. To će reći da joj je glavni zadatak neumorno veličanje Vučića, demonizacija opozicije i ono malo preostalih profesionalnih i nezavisnih medija, te redovna gostovanja ministara i premijera kod Sarape i Jovane Jeremić… Uz nešto malo sekretarskih i aktivnosti kakve svaki poslovođa ima u javnom poduzeću, ovo im je djelokrug rada, zbog toga su postali ministri. Pravi posao ionako se radi u predsjedničkom kabinetu, pa je zato portir sa Andrićevog venca uticajniji od državnog sekretara iz Nemanjine 11.
Na mjesto premijera Vučević dolazi sa mjesta ministra obrane. Da nije Vulina, bio bi rijedak primjer političara u Srbiji koji se čak ni poslije obavljanja te funkcije ne može pohvaliti skokom rejtinga. Naslijeđenu pustoš je dodatno produbio i unaprijedio – ako pjeva ušiju začepljenih kažiprstima na spomen oružje iz skladišta Vojske Srbije u rukama družine Milana Radoičića u Banjskoj, Vučević je barem zatvorio Novicu Antića i razbio Vojni sindikat. Ovo drugo ni Vulin nije uradio, možda je i njemu to bilo gadno.
A ukoliko neko očekuje da će izbor mandatara ukazati na eventualne promjene u politici Srbije, debelo griješi. Čak i da je Marko Đurić kao “američki čovjek” na Vučevićevom mjestu, to ništa ne bi predstavljalo. Svi su oni isključivo Vučićevi ljudi, inače ne bi postojali u političkom životu. Inače, šef države je sigurno šenio od veselja gledajući kako se njegovi potencijalni premijeri mjesecima uzajamno grizu i sapliću.
Kad postane prvi među nebitnim, Vučevićeva moć neće bitno porasti. Možda će malo ojačati u odnosu na “dušmane” iz partije, ali ništa više od toga. Koliko je bitan kao predsjednik Srpske napredne stranke govori i kampanja iz decembarskih izbora. Obično je istupao prvi na mitinzima, mestu rezerviranom za najmanje važnog govornika. To je sve što vrijedi reći o mandataru Milošu Vučeviću.
A dok nastaje tekst pred vama, traju pregovori između opozicije i vlasti. Koliko se za sada zna, stvari stoje ovako: zahtjev opozicije o formiranju komisije zadužene za kontrolu biračkih spiskova može, ali tako da ona nema nikakve izvršne ingerencije; može i promjena u tretmanu opozicije na javnom servisu, ali tek poslije zajedničkog dogovora sa njegovim rukovodstvom. Međutim, objedinjavanje beogradskih i lokanih izbora ne može. Zašto? Iz “pravnih razloga”.
Vidi, vidi naprednjačkih legitimista… Predsjednici općina i gradonačelnici u 65 mjesta i gradova iz SNS-a mogu ostavkama srušiti vlastitu vlast kako bi izišli na izbore u isto vrijeme sa onim beogradskim i parlamentarnim, a sada, eto, nema zakonskog prostora za ponovno spajanje. Naravno, ovo nije točno i jasno se vidi na kojim je osnovama vlast ušla u pregovore.
Ali zašto naprednjacima smetaju lokalni i beogradski izbori u istom danu, pogotovo što su oni za posljednjih dvanaest godina bili prvaci svijeta u povezivanju svih zamislivih glasanja? Prema jednoj školi mišljenja, razlog je što bi im to otežalo sezonsku migraciju birača. Beograd bi još i nekako pokrili, ali onda postaju problem Niš, Novi Sad i, vjerojatno, Čačak. Sve u jednom danu čak ni naprednjački povjerenici nisu u stanju pokriti.
Suprotna škola mišljenja insistira da je u pitanju taktika vlasti. Nije tajna da se opozicija sa svojim malim kapacitetima teško može nositi sa dva izborna ciklusa u vrlo kratkom vremenu. A ukoliko SNS pobijedi u glavnom gradu – na šta računa – demotiviraće oponente kako u drugim sredinama, tako i u beogradskim općinama. Upravo zbog ovog naprednjaci inzistiraju na razdvajanju izbora.
Oba ova stava piju vodu. No, kada su u pitanju pregovori, posljednja riječ još nije pala. Moguće je i da Vučiću zazvoni telefon sa belgijskim pozivnim brojem na displeju, pa promijeni mišljenje i prihvati zahtjeve opozicije, kao što je nedavno odustao od beogradskih izbora iako ih je prethodno zakazao za 28. april. A opet, možda on prvi pozove, ponudi nešto vezano za Kosovo, Republiku Srpsku ili rat u Ukrajini i da stanje na domaćem terenu ostane nepromijenjeno.
Što da opozicija radi u ovoj situaciji?
Pred njom su dvije opcije, obje loše. Prva je – bar kako se stvari trenutno postavljaju – izlazak na izbore pod uvjetima koji su važili i na prethodnim. Mnogi smatraju da bi tako nešto demoraliziralo i pasiviziralo dobar dio opozicionih glasača. Jer čemu da se čovjek nada u unaprijed izgubljenoj igri? Osim toga, dodatno bi pojačalo miris gubitništva koji duže od decenije ide uz opoziciju.
Druga opcija još je gora. Pasivni bojkot 2020. prošao je bez vidljivih i mjerljivih rezultata – broj opozicionih kombi stranaka nije se smanjio, niti je došlo do poboljšavanja izbornih uvjeta.
A kako stoji stvar sa aktivnim bojkotom? Reklo bi se – ne baš najbolje. Opozicija nema odbore u velikom dijelu Srbije, javnost i pristalice nisu mobilizirane, građani su umorni od stalnih protestnih okupljanja, a veliko je pitanje i kako bi na taj bojkot reagirala Evropska unija. Pa dalje – ako mandati uzeti u nacionalnoj, pokrajinskoj i 65 lokalnih skupština 17. decembra 2023. nisu odbijeni uprkos optužbama za izbornu krađu, zašto bi se sada proglasio bojkot? Da li bi tako nešto građani i opozicioni aktivisti u Novom Sadu, Nišu i drugim sredinama mogli shvatiti i prihvatiti?
Zbog svega ovog i još ponečeg drugog, licitacije sa bojkotom djeluju na Vučića i družinu kao plašenje mečke rešetom. Oni se naveliko hvale da u Beogradu vode za deset procentnih poena. Ukoliko opozicija propusti ove i lokalne izbore, eto naprednjačke radosti – ne izlaze na glasanje jer znaju da će dobiti manje glasova nego 17. decembra, neće ih narod i slično. No i u dijelu javnog mnijenja kritičnog spram vlasti, poigravanje sa bojkotom se sve više doživljava kao pokušaj izbjegavanja odgovornosti za još jedan izborni poraz, tko zna koji u nizu.
Postoji li ipak neki izlaz za opoziciju? Ništa drugo nije joj preostalo nego da uz neumorno zalaganje za prihvatljive izborne uvjete istovremeno započne dobro osmišljenu i energičnu kampanju, ni nalik na prethodnu. Samo tako mogu uvjeriti građane da će dati sve od sebe, a uspiju li, proširiće broj pristalica i animirati ih u sprečavanju krađe narodne volje. To je važno prije izbora, na sam dan glasanja i posebno – poslije njega.
Častan poraz građani opraštaju. Jeftino kalkuliranje, prenemaganje, nerad i kukavičluk – nikad.
Pozivamo vas da učestvujete u kratkoj anketi o odnosima Srbije i Kine. Želimo da saznamo kako građani Srbije vide „čelično prijateljstvo“ i ko, po njihovom mišljenju, ima više koristi od ovog partnerstva.
Verovali ili ne - ovako bi se mogla nazvati rubrika svih ispada tabloida koji „razgovaraju sa običnim narodom“ na ulici
“Na policajce su bacali betonske kocke, kamenice, staklene flaše i druge predmete, ugrožavajući njihove živote i zdravlje. Ženska osoba sa fotografije u tom trenutku je metalnom šipkom udarala pripadnike Žandarmerije koji su sredstva prinude upotrebili sa ciljem odbijanja napada od sebe”, tvrdi MUP
Predsednica Narodne skupštine navela je da “nadstrešnica nije pala sama od sebe” i da je bila “planirana diverzija”. Budući da je navedene izjave dala predsedavajuća najvišeg predstavničkog tela u Srbiji, koje je nadležno da vrši nadzor nad radom bezbednosnih službi i kojem BIA i VBA dostavljaju izveštaje, postavlja se pitanje da li predsednica Narodne skupštine zna nešto što javnost Srbije ne zna, i ako zna, od kada zna i zašto to nije iznela ranije ili ne iznese sada? Kako su državni organi dospeli u situaciju da se u svaku njihovu reč sumnja
Gotovo svaka tajna može da buja u nama poput kakvog psihološkog tumora, počne da usisava okolno “tkivo” u sebe i raste sve više. Nametnuta tajna čini to na još maligniji način, pošto može da nam donese i uverenje da se zapravo ništa nije dogodilo, da smo sami sve izazvali ili da nismo imali snage da se suprotstavimo. U političkom domenu, ovo se verovatno dešava svakodnevno, pošto propagandna mašinerija svake autoritarne vlasti ili moćne internacionalne kompanije može bezbrojnim izvorima “belog šuma” bez problema da zaguši svaki pokušaj razotkrivanja
Šta znači kada Aleksandar Vučić na razgovor poziva teroriste, ustaše, izdajnike i ostale blokadere i obara cene hrane i kamate na kredite
Vučićev režim ima dva tipa batinaša – one sa krimi-biografijama i one kojima je partija jedina biografija. Šta drugo da rade osim onog što im se kaže? Ali, to bi isto radili i za drugog gazdu, bez problema
Devojke i momci – žrtve krvave nedelje – konačno su privukli pažnju Evrope. A u zemlji, dobar deo naprednjačkog biračkog tela više se ne pita da li će biti penzija i plata ako Vučić ode s vlasti, već hoće li ih primati ako ostane
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
