Bez obzira na aktuelnu raspodelu moći, vlasti i ovlasti, u medijima u Hrvatskoj, prvenstveno onim državnim, mogli ste videti i čuti predstavnike vlasti i opozicije. Postoje preferencije i uticaji, ali se oni ne mogu uporediti sa medijskim jednoumljem u Srbiji
Zoran Milanović osvojio je drugi predsednički mandat u Hrvatskoj. Pod sloganom “Predsjednika za predsjednika” u drugom krugu je dobio 75 odsto glasova birača, porazivši Dragana Primorca, nezavisnog kandidata kojeg je podržao vladajući HDZ. Nesrećni Primorac se morao zadovoljiti sa tužnih 25 odsto, pa je u njegovom izbornom stožeru zapravo glavnu ulogu igrao premijer Andrej Plenković.
Uprkos prividu dostojanstvenog poraza, HDZ se suočio sa ozbiljnim šamarom birača, jer je loš rezultat uglavnom tumačen kao poruka aktuelnoj vlasti. Plenković i Primorac nisu čestitali Milanoviću, nastavljajući praksu koju je zapravo uveo Milanović posle prošlih izbora, kada on nije čestitao HDZ-u pobedu na parlamentarnim izborima. Ukratko, Milanović je rekao da će njegov program biti Ustav, koji mu daje “ovlasti” u oblastima diplomatije i oružanih snaga.
Političku scenu u Hrvatskoj sada definitivno obeležava sukob dva uticajna političara koji su zapravo veoma slični, kako po poreklu iz socijalističke srednje klase (Plenković je iz nešto bogatije porodice), preko pravničkog obrazovanja, radnog iskustva u Ministarstvu spoljnih poslova i netipičnog položaja unutar HDZ i SDP. Obojica su bili ili jesu predsednici stranaka, ali uvek sa potrebom da se pomalo udalje od glavnih partijskih tokova. Plenković važi za briselskog birokratu, dok je Milanović sve glasniji zagovornik nezavisne hrvatske politike u okviru NATO ili EU.
Ovi izbori su upravo zato, kao i prethodni parlamentarni ili oni za Evropski parlament, u žiži imali međusobno prepucavanje ove dvojice. Čak su i Srbi pali u drugi plan, iako su po pravilu važna predizborna tema na svakim izborima u Hrvatskoj.
Pokazalo se takođe da zapravo nema velike ideološke razlike između Plenkovića i Milanovića, jer su Srbi kao politički faktor potpuno marginalizovani, vladajuća većina je namaknuta koalicijom sa ekstremnom desnicom, koja je stavila veto na saradnju sa Pupovcem. Plenkovićeva stranka je Hrvatsku pogurala udesno, ali je Milanović prostor za kampanju pronašao u kritikovanju korupcije, koja je dovela do brojnih afera i čak hapšenja ministra zdravlja.
Medijima je taj sukob izuzetno zanimljiv, pa su svakodnevno prenosili uvrede, uz dodatak ekstremne desnice, kojoj ni HDZ nije dovoljno “hrvatski”. Nivo političke komunikacije poprilično je opao i dostigao balkanske standarde. Ukratko, pokazalo se da korupcija i političko pljuvanje nemaju veru i naciju, prevod nije bio potreban.
Razlike ipak postoje. Prema Ustavu, predsednik Hrvatske ne sme biti politički aktivan u okviru stranke, jer je u službi svih građana. Milanović je tako odlukom Ustavnog suda sprečen da se kandiduje za premijera na prošlim izborima. Dakle, ipak postoji podela vlasti. Nadalje, uprkos sukobima, svih pet godina traje kohabitacija dva oponenta, a država funkcioniše. Slično će biti i narednih nekoliko godina, pa neki smatraju da zapravo nije loše da sva vlast u jednoj zemlji ne bude koncentrisana samo kod jednog političara ili stranke.
Ruku na srce, kohabitacija je zapravo dovela do toga da se obe strane moraju pridržavati svojih zakonskih okvira, što se danas ne dešava u Srbiji, gde je apsolutna vlast u rukama predsednika Vučića, koji bi zapravo bio pandan Milanoviću. U tom smislu možemo reći da se Milanović neuporedivo bolje pokazao u ulozi predsednika nego kao premijer, kada je poprilično zakomplikovao odnose sa susedima.
Važna razlika koju smo mogli da primetimo tokom izbora jeste svest birača. Oni su u zemlji u kojoj je odnos levice i desnice gotovo pola-pola većinski izabrali vladu desnog centra, ali i predsednika socijaldemokratu. Štaviše, statistika je pokazala da je kandidat HDZ loše prošao jer ni birači HDZ nisu glasali za njega. Zato se Milanović na početku svog obraćanja zahvalio onima koji su glasali za njega, ali i glasačima HDZ koji su svojim bojkotom doprineli njegovoj ubedljivoj pobedi.
Šta je onda objašnjenje ove političke kohabitacije u Hrvatskoj, koja će trajati gotovo deceniju? Kampanja je bila obeležena uvredama, razlike između “ustaša” i “komunjara” sve su manje, Srbi nisu tema jer ih je sve manje pa nisu bitan politički faktor, zemlja je članica EU pa je politika usklađena sa Briselom i NATO. Birači u Hrvatskoj ni po kojem demografskom kriterijumu nisu bitno različiti od onih u Srbiji. Nisu ni lepši ni pametniji. Jedino logično objašnjenje koje mogu da ponudim jeste rad medija. Bez obzira na aktuelnu raspodelu moći, vlasti i ovlasti, u medijima u Hrvatskoj, prvenstveno onim državnim, mogli ste videti i čuti predstavnike vlasti i opozicije. Postoje preferencije i uticaji, ali se oni ne mogu uporediti sa medijskim jednoumljem u Srbiji, gde se vlast surovo obračunava sa političkim neistomišljenicima. Mediji su zato ključ za mirnu primopredaju vlasti, gde zapravo nije bitno da li će ne kraju gubitnik čestitati pobedniku.
Medijsko jednoumlje u Srbiji danas već najavljuje mogući gubitak vlasti kao početak građanskog rata, nekakvi lojalisti se nad ikonom zaklinju da neće promeniti stranku ako SNS izgubi izbore, već će sa pesmom ići na streljanje i vešala. Niko u Hrvatskoj, gde je uhapšen aktuelni ministar zdravlja, nije ložio ljude da opozicija sprema diverzije u bolnicama na odeljenjima intenzivne nege. Niko se od političara, ni Plenković, ni Milanović, ne pojavljuje svakodnevno, ili više puta svakog dana da bi narodu objasnio šta se dešava i da, postoji politička debata oko svih važnih državnih pitanja.
Politički pluralizam je očigledna posledica medijskog pluralizma u izveštavanju, prvenstveno na televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Birači su imali mogućnost izbora jer su imali mogućnost da čuju i vide predstavnike svih opcija, svakoga dana, a ne samo u onih par minuta u predizbornim terminima. Tu slobodu građani Srbije još nisu izborili.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Istinskog, iskrenog dijaloga nema ako znaš, ili sumnjaš, da te druga strana zove na razgovor da bi te ubedila da je ona u pravu i/ili tek onako, forme radi, da se stvori privid da debatujete. Niti, pak, ako ti sam polaziš od toga i razgovoru pristupaš sa tom namerom. Niko više nema vremena za isprazne razgovore
Primer intergeneracijske solidarnosti prilikom zajedničkog protesta penzionera i studenata pokazuje da se radi o društvenom pokretu koji suštinski menja psihološko stanje cele nacije. To je ono što izaziva reakciju kod gledalaca i probija barijeru cenzure
Često upozorenje “Sram te bilo” nije verbalni refren javnih nastupa A. V, nego okvir moralizacije vlastite čestitosti nad tuđim nemoralom. Postiđivanje opozicije nije banalno nego delatno plansko sramoćenje i pretenzija za dominacijom. Lako je pojmljivo da je lakše vladati kada se osigura moralna nadmoć. Međutim, rizično je stvaranje eksplozivne klime u kojoj je dobrima dozvoljeno da mrze zle i to sa čistom savešću
Pouzdano znam da Porfirije poštuje svačiju savjest kao sveti prostor, to da patrijarh, gestom koja mi se sada pričinjava iznad svih gesti, pokaže, euharistijski rečeno, “slikama svemu kraj”, to jest kako je uz izvorne zahtjeve studenata, kako se slaže s načelnim stavovima dr Perišića i kako baštini mirotvorni duh patrijarha Pavla. Prihvaćam da me se optuži za naivnost, ali ne i za manipulaciju: dobri Pavle bi odšutio tih ljekovitih, mističnih 15 minuta sa studentima
U staromodnom secesionističkom iskustvu obično žitelji određene teritorije pokreću proces otcepljenja od drugog dela teritorije na kojoj žive neki drugi ljudi. Nije, naime, zabeležno (do sada) da teritorija hoće da se otcepi mimo volje sopstvenih žitelja
Komandant „Kobri“ pukovnik Darko Đošić bi zbog gume Vučićevog službenog automobila kao moralni čin trebalo da podnese ostavku ili da se ubije. Naravno, ako je istina sve što je Informer objavio
Aleksandar Vučić se požalio da „zbog svega što mu rade“, teško pate njegovi roditelji. Majke i očevi kćeri koje su gažene ili im je bejzbol palicom polomljena vilica – ne pate. Na ovoj osnovi je šef države ponudio dijalog
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!