
Javni prevoz
Šapić suspendovao izmene trasa linija 704, 706 i 707
Nakon višemesečne analize Sekretarijat za javni prevoz Beograda predložio da se deo linija iz udaljenih mesta delimično skrati na terminuse na obodu uže gradske zone
Svaki put pomislim da se u toj ekstatičnoj stopljenosti s muzikom nešto u ličnosti rasulo na sastavne delove. Rizik nije samo u izlasku pred stotine ljudi bez ikakvog plana i programa, mogućnosti da se obrukaš zbog koje ljudi imaju tremu i uče napamet, već i u opasnosti da tako intenzivan kreativni proces može izazvati i gubitak uobičajene integrisanosti ličnosti
Dan nakon što se štampano izdanje ovog broja “Vremena” bude pojavilo na kioscima navršiće se tačno pola veka od najčuvenijeg koncerta koji je kasnije pretvoren u najprodavaniji solo album u istoriji džez muzike. Da, Džeret u Kelnu, znam da svi znate (dobro, možda niste opsesivni s datumima), ali cela ta priča je isuviše velika da bi bila ispričana samo jednom. A i moram da napravim lični uvod u nju.
Postoje dva osnovna razloga ne računajući odsustvo tehničkog majstorstva, tolerisanje da slikari nisu marili da nauče da crtaju i da je pevače mrzelo da idu u muzičku školu itd, zašto mi savremena umetnost ne donosi gotovo ništa s čime poželim da provedem mnogo vremena, ne menja me, ne zaboli me u dubini. Prvi je to da je umetnost u jednom trenutku pristala na to da ilustruje ideološke ili filozofske koncepcije, da bude leva, desna, feministička, tradicionalistička, postmodernistička, psihoanalitička… Da iza umetničkih dela stoje koncepcije, “priručnici”, reagovanja…
Drugi je da skoro sve stiže do publike prerano, ne uistinu završeno (u staro vreme, da pomenem samo jedan primer, Mikelanđelo bi kad završi skulpturu, provodio i čitavih mesec dana samo šmirglajući je ne bi li dobio različite odsjaje svetlosti na različitim mestima), a opet najčešće tako očigledno stvarano sa svešću o tome šta se publici dopada i brigom o tome kakva će biti recepcija svakog pojedinačnog umetničkog dela. Gotovo da su nestali stvaralački procesi usmereni samo na ispitivanje i izražavanje lepote, gde se književni likovi razvijaju nezavisno od namere pisca, muzika sledi svoje unutrašnje zakone, boje na slici ne odgovaraju toliko spoljnoj koliko “poetskoj” realnosti. I uvek je, nažalost, potrebno da prođe mnogo vremena pre no što shvatimo autentičnost neprepoznatih genija koji stvaraju samo zato što ne mogu da ne stvaraju, poput Kafke, Van Goga ili Šuberta. Naravno, Šekspir razbija i ovaj kalup, on piše za pozorište, želi popularnost i zaradu, a ostaje najveći pisac svih vremena.
Savremena umetnička dela ostaju često, za moj ukus, isuviše “kognitivna” – puna referenci, promišljena, učena, sa unapred isplaniranim porukama. Moj “najomraženiji” primer je Kejdžova “4’33””: u prebogatoj istoriji ispitivanja odnosa muzike i tišine, Kejdžov doprinos je ideja da će se publika suočiti s tišinom ako pijanista sedne za klavir i četiri i po minuta ne svira ništa, ni jedan jedini ton – definicija štreberizma.
Jedan eho romantičarskog pristupa umetnosti dešava se pedesetih i šezdelih godina prošlog veka. Džez improvizacije, Hendriks, Tarkovski, Antonioni, Markes (i sigurno mnogi drugi) jednaki su rizik i dolaze iz sličnih dubina kao i starinska umetnost. U to neko doba, Majls Dejvis koji bolje od ikoga ume da prepozna i pridobije najveće muzičke talente, čuje nekog mladića čije improvizacije na klaviru su beskrajno duge i lepe. Majls, koji je svirao sa svakim (i kod koga svako želi da svira), pita ga kako može tako da stvara, ali pravog objašnjenja zapravo nema. Džeret je samostalno počeo da svira sa otprilike tri godine, kao dečak je i spavao ispod klavira. Ima apsolutni sluh i talenat je očigledan. Rano se okreće džezu. Muzikolozi imaju primedbe na njegove snimke Baha i Mocarta, ali njegov duh je ionako improvizatorski. Kad bude osnovao svoj trio, oni će stalno svirati standarde, ali na apsolutno svoj način.
Otprilike u isto to doba, krajem šezdesetih, on počinje da svira i solo koncerte. Oni su specifični po tome što nemaju nikakav program. Džeret izađe na scenu i uopšte ne zna šta će svirati. Dodirne klavir, isprva nasumično i onda tonovi krenu da se nižu. Ponekad satima. S vremenom, ti koncerti postaju trenuci nastanka potpuno nove muzike, od prvog do poslednjeg tona, bez poznatih tema i njihovih varijacija.
Neki ljudi odmah prepoznaju izuzetnost ovakvih koncerata. Jedan od njih je Manfred Ajher, direktor ECM-a, diskografske kuće iz Minhena fokusirane na džez i “savremenu klasičnu” muziku (Arvo Pert je samo jedan od primera muzičara koje je ECM objavljivao decenijama). Ajher je verovao da je koncert u Kelnu organizovan i da će biti samo jedan u nizu. On sam vozi Džereta iz Lozane, da bi uštedeli novac za avionske karte.
Onda kreće niz malera. Njih dvojica nisu spavali cele noći, Džereta muče jaki bolovi u leđima, a ima priča i o trovanju hranom u italijanskom restoranu. Koncert organizuje osamnaestogodišnja devojka i kelnska opera joj daje termin od 23:30. Još gore, klavir koji postavljaju na scenu nije pravi koncertni klavir, pedale i mnoge crne dirke mu ne rade, potrebni su sati štimovanja… Shvatajući da će zvuk biti “tanak”, posebno u donjem registru, Džeret hoće da otkaže. Ali, sve je već plaćeno, uključujući snimatelje, karte su rasprodate (po ceni od četiri nemačke marke) i dvoje menadžera uspevaju da ga ubede da, uprkos svemu, odsvira koncert.
Ne znam da li je to naknadna pamet, ali sada deluje da je od prvih trenutaka bilo jasno da će koncert biti poseban. Ne samo zato što Džeret svira potpuno novu muziku, odnosno, da tako kažem, pušta muziku da izvire iz njega kako sama želi: “going somewhere inside the music, bound by nothing exactly”, kako on to opisuje. Takođe, očito je da već posle par minuta, on počinje da “ispušta zvuke”. To nije pravo pevanje i pojavljuje se tako sporadično da je očigledno da nema jasnu muzičku funkciju i nije planirano. Nešto ređe se čuje lupanje nogama o pod, koje će dobro moći da se vidi na video-snimcima nekih kasnijih koncerata. I jedno i drugo pokazuju da je čovek u transu, da je zaboravio na sebe, publiku, pravila i da je, makar na trenutke, u potpunosti u svetu muzike, u ekstazi. Doduše, samo mali deo te ekstaze je u tome što se na snimcima, recimo, “Summertime”-a s kasnijih koncerata u Japanu, vidi da Džeret u nekim trenucima svira stojeći, a pokreti karlice su mu kao da s klavirom ima seksualni odnos.
Pre kraja prvog dela, jedan izrazito lepi arpeđo ponavlja se jako mnogo puta, ima nekog insistiranja na njemu, ne smemo da ga ne primetimo. Svaki put pomislim da se u toj ekstatičnoj stopljenosti s muzikom nesto u ličnosti rasulo na sastavne delove. Rizik nije samo u izlasku pred stotine ljudi bez ikakvog plana i programa, mogućnosti da se obrukaš zbog koje ljudi imaju tremu i uče napamet, već i u opasnosti da tako intenzivan kreativni proces može izazvati i gubitak uobičajene integrisanosti ličnosti.
Ono što je najvažnije jeste da se u muzici, od početka do kraja, čuje jedan glas. Možda se može disktovati o tome koliko je kome taj glas lep, mada bi meni to bilo čudno. Nedvojbeno je jedinstvena njegova čistota, ili, ako hoćete, autentičnost. Otkud god da muzika inače dolazi – iz srca, uma, čitave moždane kore, iskustva, “duše” – ova dolazi iz samog centra tog mesta. Kao što su za Rostropoviča svi govorili da je čelo njegov glas, kao što Vengerov ume da učini da mu violina zapeva (setite se samo “Krojcer” sonate sa Kolarca!), tako Džeret pretvara jedan poluraspali klavir u provodnik izraza nečeg najdublje ličnog.
Sva ova lepota rezultat je i toga što genijalni stvaralac ne posustaje pred spoljnim ograničenjima, “zadatim uslovima”, već u njima nalazi inspiraciju da bude još kreativniji i stvori lepotu prevazilazeći ono što pokušava da ga sputa. Kada je klavir dobrim delom neupotrebljiv, za umetnički izraz će biti iskorišćeno ono što na njemu radi, ali tako što mana postaje prednost, što dodatni fokus donosi dodatnu lepotu. Kada ovaj album bude postigao ogroman uspeh – a prodat je u četiri miliona primeraka – slediće mu mnogi slični, obično nazvani jednostavno po gradu u kome su snimljeni: Bregenc, Pariz, Lozana, mnogi gradovi u Japanu, poslednjih godina i Budimpešta i Minhen. Na njima uglavnom nema naslova kompozicija, samo datumi – sve je nastajalo u tim ekstatičnim trenucima, bez jasnih tema ili pripremljenog materijala. Dugo sam se nadao da bi se i Beograd mogao naći na toj listi, da bi nam to dodalo na relevantnosti na međunarodnoj kulturnoj sceni. Ipak, ostaćemo, kad je Džeret u pitanju, samo s piratskim snimkom velikog Majlsovog benda sa Džez festivala 1972. godine, koji je objavljen “na zapadu”.
Lična priča je zapravo to da sam se ja igrom slučaja našao u Njujorku početkom februara 2017. godine, kada se na programu Karnegi Hola iznenada pojavio Džeretov solo koncert – dovoljno iznenada da je bilo moguće kupiti karte. Ispostavilo se da je to one-man protestni politički skup (Tramp je bio ušao u Belu kuću dve nedelje pre toga). Džeret je na početku objavio da ne zna šta će svirati i ja verujem da se to moglo videti. On je delovao potpuno izgubljeno u muzici, da bi iznenada, kad muzički svakako nije bio kraj kompozicije, skočio, prišao mikrofonu i viknuo, na primer “I want to see Donald Trump’s reading-list!”, pa nastavio da svira nešto sasvim novo. Između ostalog, jedan bluz koji pamtim kao još lepši od pariskog.
Kasnije se ispostavilo da je to bio Džeretov poslednji koncert. Godinu dana nakon njega, doživeo je moždani udar, potom još jedan, od čega mu se leva ruka nikad nije potpuno oporavila. Imao je 73 godine. Ne mogu ni da zamislim kako sada živi bez mogućnosti da se potpuno prepusti muzici, da li može da komponuje bez “transa”, da li svoj “glas” izražava na druge načine… Ili ima osećaj da je već rekao sve što mu je bilo važno da kaže.
Nama ostaje da čekamo za ovu godinu najavljeni album “Köln Tracks” šta god on mogao da donese. I, naravno, da uživamo u tom fascinantno čistom i dubokom unutrašnjem glasu koji se pojavio u Kelnu te večeri i da ga koristimo kao inspiraciju za potragu i izražavanje sopstvenog.
Autor je psiholog
Nakon višemesečne analize Sekretarijat za javni prevoz Beograda predložio da se deo linija iz udaljenih mesta delimično skrati na terminuse na obodu uže gradske zone
„Gde god da se građani sastanu na Sretenje biće to narodna volja“, izjavio je premijer u ostavci Miloš Vučević
Istinskog, iskrenog dijaloga nema ako znaš, ili sumnjaš, da te druga strana zove na razgovor da bi te ubedila da je ona u pravu i/ili tek onako, forme radi, da se stvori privid da debatujete. Niti, pak, ako ti sam polaziš od toga i razgovoru pristupaš sa tom namerom. Niko više nema vremena za isprazne razgovore
Primer intergeneracijske solidarnosti prilikom zajedničkog protesta penzionera i studenata pokazuje da se radi o društvenom pokretu koji suštinski menja psihološko stanje cele nacije. To je ono što izaziva reakciju kod gledalaca i probija barijeru cenzure
Često upozorenje “Sram te bilo” nije verbalni refren javnih nastupa A. V, nego okvir moralizacije vlastite čestitosti nad tuđim nemoralom. Postiđivanje opozicije nije banalno nego delatno plansko sramoćenje i pretenzija za dominacijom. Lako je pojmljivo da je lakše vladati kada se osigura moralna nadmoć. Međutim, rizično je stvaranje eksplozivne klime u kojoj je dobrima dozvoljeno da mrze zle i to sa čistom savešću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve