Uginula riba pluta Čukaričkim rukavcem u Beogradu, tik do Ade Ciganlije. Pomoreni su šaran, smuđ, štuka, bela riba, čak i patke.
“Za dva dana sam, samo u blizini splava i obale, pokupio preko 400 kilograma mrtve ribe. Dolazili su i iz gradske higijene, jedan deo su odneli, ali drugi nismo mogli da dohvatimo. Širi se strašan miris”, kaže Miša Jovanović iz Udruženja ljubitelja Čukaričkog rukavca za RTS.
Sumnja se na starog “krivca” – Topčidersku reku. Rečica duga svega tridesetak kilometara teče kroz industrijske zone, deponije i naselja gde se fekalije direktno izlivaju u korito. I takva stiže do Save.
Čukarički rukavac je poslednji put čišćen pre četiri godine, kada je izvađeno 40.000 kubika nanosa — količina kojom može da se napuni 16 olimpijskih bazena.
Organizacija Beograd u pokretu apelovala je i prošle godine da se voda prečišćava na ušću Topčiderke u rukavac, ali, kako kažu, gradske vlasti to uopšte ne zanima.
“Beograd, grad na rekama, ponaša se kao da ga vode ne zanimaju. Rukavci se truju, izvori se betoniraju, kanalizacija se sliva gde ne bi smela, a odgovornost se – razvodnjava. Građani više ne znaju da li šetaju pored vode ili pored biološke bombe.”
Upozoravaju da je Čukarički rukavac maltene zatvoren sistem bez prirodne cirkulacije. “Bez prečistača, on se pretvara u sabirnu jamu za otpadne vode. Ova tragedija nije bila pitanje ‘da li’, već ‘kada’.”