Ezan usporava vreme

Naučio sam svog psa da prije izlaska u šetnju, na komandu „ogrlica“, donese svoju ogrlicu. On odlazi po nju, uzima je, donosi i baca pred mene. Na njegovom jeziku to znači: „Evo ti, jebala te ogrlica.“

Svaki put to me podsjeti riječi njemačkog psihijatra Osvalda Bumkea: „Odgajati, to znači živjeti kao uzor. Sve ostalo je dresura.“ Govor mog psa otkriva mi prirodu mog odnosa sa kćerkom i studentima.

Pas je ličnost. Ko ima psa, razumjeće me, ko nema, uzaludno ga je uvjeravati.

Evo nas vani. On već dva minuta bez prestanka kvasi beton ispod podignute noge. Mravi se dave videći u njemu Boga koji im šalje zlatnu kišu.

Prije deset godina bio sam ponosan što je naučio da se suzdržava cijeli dan. Sad se stidim. Sve veća lokva pod njim vrijeme je koje mu nisam posvetio.

To vrijeme zaudara, i ja se mrštim. On, koji ima nos milion puta osjetljiviji od mog, blaženo mrda ušima. Zatim odlazi da jede travu.

Hrana je premasna jer sam škrt i kupujem jeftino meso. Zašto bi moj pas jeo bolje od penzionera! Poput okorjelog ministra nedostatak skrupula prikazujem kao višak vrlina.

Mislim da je to razlog, a ne trava, da pas povraća.

Pada veče, i sa minareta se čuje ezan. Sarajevo je grad u kojem naporedo teku dva vremena. Jedno se mjeri kvarcnim časovnicima, drugo dnevnim svjetlom. Bez psa, živim u prvom. Sa psom, u drugom. U prvom neprekidno žurim i neprestano kasnim. U drugom, godinama već, obilazim isti krug. Iste ulice, iste kapije, ista stabla, iste mačke koje nas gledaju sa sigurne visine. Mijenjaju se samo boja lišća, behar i cvjetovi, miris lipe i jasmina, orasi i dunje na kaldrmi.

Moj pas zna put i nema potrebe da ga vezujem. Ako odmakne predaleko, pozvaću ga. Ako se bude pravio gluh, sagnuću se kao da uzimam kamen i on će ušiju zalizanih uz glavu dokaskati nazad. Strah je najbolji povodac. Prepoznajem li u sebi talenat za vladaoca? Ili je to rutina dobro odgojenog roditelja?

On je veseo, zatvorenik izveden iz ćelije, maše repom i njuši nevidljive tragove. Zapišava dovratke, parkirane automobile, kante za smeće. Prolazimo nekažnjeno jer se unutra, iza osvijetljenih prozora završava dnevnik i komšije slušaju prognozu vremena.

Obično šakom u posuvraćenoj najlonskoj kesi pokupim vruć izmet. Večeras sam u nedoumici da li da uštedim jednu kesu i ostavim ga ispred rezidencije b. ambasadora. Jer, trenutno ne znam bolji način da pokažem svoj prezir prema čovjeku samouvjerenom da ima više ljudskih osobina od nas dvojice.

Volio bih da sutra ugazi u naše govno i da mu to donese sreću.