Stručna javnost se slaže da je novi Porodični zakon u Srbiji, donesen 2005. godine i primjenjivan od polovine te godine, bolji od prethodnog i po mnogim svojim rješenjima i po tome što je propisao hitno postupanje u tim sporovima. Zakonsko slovo kaže da se, nakon što je tužba primljena, prvo ročište mora održati u roku od 15 dana od prijema tužbe ili prijedloga, te da se spor mora riješiti na najviše dva ročišta. U drugom stepenu, predmet se mora okončati najduže za 30 dana od dana dostavljanja žalbe na prvostepenu presudu.
„Kad se mama i tata svađaju, ja ne rastem, nego se smanjujem“ – bila je rečenica kojom je profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta Mira Alinčić svojedobno svoje studente uvodila u svijet porodičnog prava, koju joj je na početku njene karijere izgovorio mališan čiji su se roditelji razvodili uz silne sukobe i svađe oko razloga zbog kojih je njihov brak propao, oko zajedničke imovine i njega, zajedničkog djeteta. Tu žalosnu činjenicu sukoba među dojučerašnjim bračnim partnerima, nažalost, gledamo svakodnevno svatko u svom okruženju i nju će teško izmijeniti i najbolji mogući zakonski tekst.
Kad se brak napokon razvede i roditelji raziđu – a najmanji broj njih to čini dogovorom i sporazumnim razvodom – i kad sud odredi kome „pripada“ maloljetno dijete (kome se dodjeljuje na staranje) i koliko će i pod kojim uvjetima drugi roditelj provoditi vremena s potomkom, kao i koliko će novca izdvajati (doprinositi) za njegovo izdržavanje, stvari nisu završene; naprotiv, nerijetko baš u tom trenutku počinju muke roditelja kojem je dijete dodijeljeno.
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA: „Prošle godine sam tužila bivšeg supružnika za alimentaciju koju nije plaćao dve i po godine unazad, iako je po sudskoj presudi pre osam godina bio dužan da ju redovno isplaćuje. Ja sam pre pet meseci dobila presudu u kojoj stoji da je dužan da isplaćuje 3500 din. Za alimentaciju i 5000 dinara na to do kraja ove godine dok ne isplati dug, znači mesečno 8500 dinara. On te 3500 zasad redovno isplaćuje, ali zato je mesečnu ratu za dug uplatio samo jednom! Šta da radim? Da li postoji način prinudne naplate, novog suđenja ili nešto treće? Inače, dete ne viđa već sedam godina, srećno je oženjen sa dvoje dece, a ja koja sama podižem dete koje je drugi razred osnovne škole, već sam na izmaku snage! Molim vas recite mi šta da radim? Da li ova agonija ima šanse da prestane i da dobijem neka prava?“, stoji u jednoj predstavci.
„Da li postoji način da naplatim zaostala dugovanja na ime alimentacije od bivšeg supruga koji je po presudi dužan da plaća 20 odsto od prosečne zarade u Srbiji, a to ne čini, odnosno alimentaciju nije poslao pet poslednjih meseci, a ranijih godina ju je slao u proseku svakog trećeg meseca. Postoji izvršna presuda o prinudnoj naplati, ali organi izvršnog odeljenja u sudu u N. ne rade. Žalila sam se predsedniku suda, koji me je obavestio da će ‘preduzeti korake’ da se to reši (u više navrata), žalila sam se i ministru pravosuđa, ali nikakvu korist nisam od toga imala, osim što su mi ljubazno odgovorili da će ‘preduzeti korake’. U međuvremenu moje maloletno dete ima neprocenjivu štetu“, pismo je koje je prije koju godinu uputila jedna od mnogobrojnih samohranih majki, kakvih je na stotine oko nas, koje postavljaju ovakva tipska pitanja.
Porodični zakon kaže da su oba roditelja dužna – kad je riječ o zajedničkoj maloljetnoj djeci, odnosno djeci koja se redovno školuju – doprinositi izdržavanju, te će sud voditi računa o potrebama djeteta i mogućnostima roditelja koji je dužan plaćati alimentaciju, pri čemu će se voditi računa o minimalnoj sumi izdržavanja, koju periodično određuje Ministarstvo rada i socijalne zaštite. Kako je to ovih dana novinarima kazao Dragan Vulević, načelnik Odeljenja za upravno nadzorne poslove u Sektoru za brigu o porodici i socijalnoj zaštiti tog Ministarstva, minimalna suma izdržavanja kojom se sud rukovodi je iznos koji se plaća za smještaj djeteta u hraniteljsku porodicu. Za januar je minimalna suma izdržavanja iznosila 15.700 dinara.
LAŽNE POTVRDE: Mogućnosti dužnika izdržavanja, stoji u Zakonu, zavise od njegovih prihoda, mogućnosti za zaposlenje i stjecanje zarade, njegove imovine, njegovih ličnih potreba, obaveze da izdržava druge osobe, te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. Izdržavanje se određuje u novcu, ali može – sporazumom bivših supružnika – biti određeno i na drugi način, s time da roditelj kod kojega se nalazi dijete može tražiti po svom izboru da visina izdržavanja bude određena u fiksnom mjesečnom novčanom iznosu ili u postotku od redovnih mjesečnih novčanih primanja roditelja koji mora plaćati alimentaciju. Ako se radi o postotku od redovnih mjesečnih novčanih primanja dužnika izdržavanja (zarade, naknade zarade, penzije, autorskog honorara itd.), visina izdržavanja, po pravilu, ne može biti manja od 15 posto niti veća od 50 posto od redovnih mjesečnih novčanih primanja, umanjenih za poreze i doprinose za obavezno socijalno osiguranje.
U svakom slučaju, zakon kaže da u slučaju izdržavanog djeteta visina izdržavanja treba omogućiti najmanje takav nivo životnog standarda za dijete kakav uživa roditelj koji izdržavanje plaća.
Upravo tu odredbu Porodičnog zakona najteže je prevesti u stvarnost. O tome svjedoče ne samo primjeri sa estrade (jedan je već završio na Međunarodnom sudu za ljudska prava s problemom utvrđivanja očinstva, da bi se vratio pred domaće sudove s bitkom za izdržavanje) već i oni „obični“ ljudi koji kad se razvedu kao da zaborave na to da je kod bivšeg partnera ostalo njihovo zajedničko dijete. Stručnjaci i brojne nevladine organizacije upozoravaju na činjenicu da pred sudove u tim slučajevima dolaze tek zvanične potvrde o nečijem zaposlenju, u kojem stoje podaci o plaći koji ili nisu cjeloviti, ili su nerijetko čak i fabricirani, sve da bi „odrezana“ cifra izdržavanja bila što manja. Nerijetko se razvedeni očevi pravdaju da im je plaća tek koju desetinu hiljada dinara, dok se istovremeno na sud dovoze u skupocjenim automobilima, odlaze na zimovanja i ljetovanja, imaju nekretnine i firme u vlasništvu, ali sve to ostavljaju izvan pogleda suda. Takvima je vrlo teško dokazati stvarnu imovinu i prihode kojima raspolažu i tu niti sud – bez obzira na to što je treća grana vlasti – ne može do tih podataka. Jedini koji bi mogli poreski su organi, ali kao i u ostalim područjima života, oni to ne rade, dijelom zbog vlastite inertnosti, dijelom zbog nedostatnih propisa i nesređenosti svih vidova života u Srbiji. U suprotnom, kao u uljuđenim zemljama, ne bi bilo moguće voziti najnoviji „audi“, kupiti vilu na Dedinju i prijaviti 300 eura mjesečne plaće, već bi na snazi bila ona američka: da se mora samo umrijeti i državi platiti porez.
Ipak, ma koliko oni koji moraju plaćati alimentaciju djeci iz razvedenih brakova – bilo očevi, što je češće, ili majke u manjem broju slučajeva – to nastojali izbjeći, relativno je mali broj onih koji se „razbijaju od para“ a na sudu glume siročiće koji jedva kraj sa krajem spajaju. Daleko je veći broj onih koji u tranzicijskom srpskom društvu jedan prihod prikazuju državi (legalna plaća u nekoj firmi ili legalno knjižen promet u svojoj vlastitoj), skrivajući pritom prihode koje ostvaruju zahvaljujući sivoj ekonomiji, zahvaljujući kojoj gube svi: i država, zbog nje svi socijalni primaoci dodataka, zdravstvo, školstvo itd., te na kraju i klinci koje tate (ili mame) varaju o svojim prihodima, ne bi li što manje platili potomcima čijeg su roditelja ostavili ili je pak on(a) ostavio njih.
Nije, naime, riječ samo o nesavjesnim i bešćutnim očevima, ima takvih i majki, pa se tako predsjednica Udruženja samostalnih roditelja (sa sjedištem u Zemunu) Vera Tatić medijima izjadala da je u zatvor otjerala i četiri nesavjesne majke, zbog neplaćanja alimentacije za njihovu djecu. „Nisu važni pol i društvene predrasude, već sreća i bolji život svakog deteta“, kaže ona, koja je predsjednica tog Udruženja od njegovog osnivanja 2000. godine, te joj valja vjerovati kad izriče tvrdnju da čak 90 posto razvedenih roditelja, bez obzira na odluke sudova, izbjegava ispunjavati svoje obaveze prema djeci kad je o alimentaciji riječ.
ZATVOR KAO EKSTREM: Krivični zakon u svom članu 195. definira djelo nedavanja izdržavanja, pa kaže da će se onaj „ko ne daje izdržavanje za lice koje je po zakonu dužan da izdržava, a ta dužnost je utvrđena izvršnom sudskom odlukom ili izvršnim poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, u iznosu i na način kako je to odlukom odnosno poravnanjem utvrđeno“, kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine, ali se neće kazniti počinilac koji iz „opravdanih razloga“ nije davao uzdržavanje, a ako dotičnu osobu sud osudi na uvjetnu kaznu, može mu se odrediti obaveza da izmiri dospjele obaveze i uredno plaća izdržavanje. Slučajeva u kojima roditelj kod kojega dijete živi i kojem drugi roditelj ne plaća izdržavanje nema mnogo u odnosu na silni broj onih koji se oglušuju na sudski naloženu obavezu plaćanja izdržavanja. Za krivičnim prijavama i postupkom koji nakon toga slijedi, kako kaže profesorica beogradskog Pravnog fakulteta Marija Draškić, poseže se tek „u ekstremnim situacijama, da ih se zaplaši“, čime se ne rješava društvena patologija koja prati i ovu problematiku.
Za izvršenja sudskih presuda, kad je o izdržavanju maloljetne djece povjerene na čuvanje i odgoj jednom roditelju riječ, inače, nadležan je u Beogradu jedan jedini općinski sud. I tu imamo problem neuspjelih i nedovoljnih zakonodavnih rješenja, kao i u ostalim segmentima života, kao i nedovoljnog broja sudskih izvršitelja koji u eri kompjutera rade „štapom i kanapom“ i bez prave podrške ostalih u lancu izvršnog postupka. Činjenica je da su države, neke i iz okruženja, materiju izvršenja iz državnog premjestile u privatni sektor i da im je stopa izvršenih sudskih odluka porasla u postocima za nekoliko desetaka, te bi one među nadležnima koji u Srbiji najavljuju mogućnost takvih rješenja valjalo podržati i zbog djece koju su iz svojih blagajni otpisali čak i vlastiti roditelji.
