Raspala se država, raspao se sistem; da li je barem jedno od toga moglo da opstane, makar nauštrb onog drugog? Ili su bili vezani istom bodljikavom žicom?
(nastavak iz prethodnog broja)
U potrazi za odgonetkom moglo bi se krenuti u bezbroj pravaca, mi ćemo na ovom mestu ovako. Čini se kao da su poslednjih decenija – a čemu je daleki koren još u kontrakulturnoj revoluciji ‘68 – političari dobili svojevrsnu javnu dozvolu da se ponašaju, rezonuju i govore kao dripci. Ranije, takav “etitjud” i tome prikladna ideologija odmah bi vas i trajno zakivali za marginu. Konsenzus koji je obuhvatao ceo centar i veliki deo levice i desnice, populiste, bukače i previše otvorene demagoge držao je nisko, s veoma malim mogućnostima za rast. A ideološke borbe unutar društava ipak su bile veoma žestoke, neretko i krvave.
Zašto, međutim, jedan Tramp nije pre pola veka mogao da postane predsednik SAD, i to verovatno čak ni da su na izborima glasali samo republikanci? Nije baš striktno tačno da političar nije smeo da bude budala i dripac, ali je to barem morao znati veoma dobro da sakrije. E sad, kako je budalastost teže sakriti nego zaljubljenost i kašalj zajedno, to je veoma retko funkcionisalo.
Da li prva radikalna kulturna promena dolazi sa ‘68, sa seksualnom, rokenrol i raznim lajfstajl revolucijama, s generalnim opuštanjem društvenih odnosa i komunikacije među generacijama, rasama, polovima, klasama…? U to je jedva moguće sumnjati. Pa, zar to nije dobro i progresivno? Zar bi trebalo stvarno žaliti za uštogljenim i u osnovi bigotnim svetom od ranije? Ni u ludilu. Odgledajte, ako treba i treći put, Mad Men – najvažniju seriju svih vremena – jer ona tu evoluciju savršeno prati i prikazuje.
Elem, zar sve to naposletku nije dobro? Jeste, ali znamo da i najbolji lekovi mogu da izazovu loše nuspojave. Farmakologija može dosta dobro da se bori protiv njih i da ih drži pod kontrolom, ali prvo mora da ih bude svesna, da ih “prizna”… To je, međutim, ostao tabu za neolevicu, baš kao što je desnica tvrdoglavo branila kojekakve budalaštine “starog režima”.
Tipična eklektično šizofrena posledica te pometnje opet se odlično ogleda u Trampu: on na jedan takoreći “pankerski”, potpuno divalj i nekonvencionalan način zastupa i brani “tradicionalne vrednosti”, tvrdeći da će Amerika, možda i svet, ponovo postati dobro mesto za život većine – ovu reč naglašavam – tek kad se vratimo u vreme kad neko ko se ponaša kao Tramp ne bi mogao da bude izabran ni za šerifa gradića od 16 stanovnika u neistraženim dubinama Teksasa.
Levica-novija-od-nove-levice (svi oni predizajnirani klinci čije su još aktivne pradede Čomski, Sanders…) ljuti se na novu levicu i leve liberale da su u svom post-’68 ratu za nove životne paradigme i za slobodu svih mogućih životnih stilova i identiteta postali neka vrsta progresističke buržoazije i da su sasvim zanemarili interese radničke klase, one temeljne, bez kojih ništa drugo nije važno: posao, plata, priuštiv stan, normalne cene namirnica… I da se zato taj “prezreni” sloj prvo protestno, potom i trajno uvređeno, okrenuo tipovima poput Trampa ili evropskih populista, ksenofoba, demagoga. U tome ima dosta istine, ali je veliko pitanje da li je uopšte moglo da ne ide tim tokom? Dijalektika, druže…
A šta je sa istočnom Evropom, zemljama koje su još onomad, dok ni kapitalistička sadašnjost nije bila tako loša, živele u boljoj budućnosti bez da ih je iko pitao? A onda otklizale u goru prošlost bez da ih iko obavesti kuda to idu.
Pogledajmo, naime, Jugoslaviju. Raspala se država, raspao se sistem; da li je barem jedno od toga moglo da opstane, makar nauštrb onog drugog? Ili su bili vezani istom bodljikavom žicom? Država se raspala u krvavom ratu koji je bio toliko strašan da još nismo sagledali sve njegove posledice, a sistem, zvan “socijalizam”, kao da je tiho izdahnuo jedne noći, i mi smo osvanuli u novom sistemu, a da ne znamo ni da smo glasali za njega – mada jesmo, samo većina nije znala da se to tako zove. Za razliku od prvog, drugo je prošlo bez ikakvog konflikta: niste nikada čuli ni da su se dva pijana dilbera u kafani dokačila oko toga da li je bolji socijalizam ili kapitalizam. To nikome nije bilo tema. Nego: čije je Kosovo, da li je Tito srbožder ili hrvatski izdajnik, da li bez kralja ne valja, jesu li ateisti normalni i zašto ne…
Ko u takvim okolnostima najlakše dobija izbore? Zagovornici socijalnog konzervativizma: nacionalizam, tradicija, crkva, žena u kuhinji, deca u keceljama, mladići u uniformama… Desnica, dakle? Da, ali koja se u ekonomiji ponaša nekako levo… Nikome ne bi smetalo da se cene manje-više svega održavaju administrativnom prinudom na izvesnom nivou, da radnici ne gube posao ni ako im firme skroz propadnu, da što više toga bude besplatno bez obzira na mudrovanja Miltona Fridmana…
Naravno, sve to mogu obećati, mada ne i ispuniti, samo dripci. Zato vam dripci, od Beograda do Vašingtona, objasne da oni koji su odviše pristojni da vas baš toliko lažu zapravo predstavljaju “otuđenu elitu” koja vas je načisto urnisala, a u međuvremenu vas oni, dripci, ostavljaju i bez gaća. A vama sve milo da ih slušate, iz ruke biste im jeli, ako imate šta.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Asocijacija teniskih profesionalaca (ATP) zvanično je imenovala Kenijca italijansko-francuskog porekla Ena Pola za novog izvršnog direktora, što predstavlja važan korak u daljoj profesionalizaciji i reformi same organizacije
Britanci su uradili novo istraživanje o mikroplastici u instant hrani i piću iz kafeterija i supermarketa, a rezultati pokazuju najveću koncentracije mikroplastike u vrućem čaju i vrućoj kafi „za poneti“
Marija mi šalje poruku u ponoć. Ne može da spava, brine zbog kontrolnog iz engleskog sutra. Ima deset godina. Njena mama iste večeri ranije šalje izvinjenje, kaže da posećuju psihologa i da svojoj ćerki želi na vreme da “usadi zdrave navike za uspeh”
Fešta Svetog Ilije u Gornjem Stolivu i ostrvce na kojem se nalazi Gospa od Milosti, manje poznata od slavne Gospe od Škrpjela, skriveni su dragulji Bokokotorskog zaliva
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Nekoliko dana pred prve izbore koje će dobiti, Tramp kaže: “mogao bih sada da ubijem čoveka nasred Pete avenije, i opet bih pobedio”. “Mi” se zgražavamo, ali nas pomalo i teši tolika njegova naivnost. On pobeđuje
U međuvremenu je stvorena i učvršćena cela jedna polit-ekonomska vladajuća klasa koja je monopolizovala ili sasvim neutralisala sve ionako nejake državne institucije i društvene (samo)regulatorne mehanizme, namenjene sistemskoj prevenciji nastanka neke nove autokratije
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!