Od specijalnog izveštača iz Travnika
Ne spadam u skupinu, koja zapravo u književno-novinarskim krugovima i nije malobrojna, a čiji članovi (i pokoja članica), makar odavno punoljetni, svake četiri godine pune albume samoljepljivim sličicama s likovima učesnika svjetskih fudbalskih prvenstava. I ja sam u djetinjstvu i ranim tinejdžerskim godinama lijepio sličice s fudbalerima na predviđena mjesta u albumima. Nisam to prestao raditi nakon što sam, kao, odjednom osjetio da sam to „prerastao“ ili pak pomislio da je skupljanje sličica infantilno; prestao sam zbog „više sile“. Za razliku od 1986. (Meksiko) i 1990. (Italija), godine 1994. (SAD), u Travniku sličica (kao ni mnogo čega drugog) jednostavno – nije bilo. Godine 1998. (Francuska), sličica je opet bilo, ali to više nije bilo to.
U albumima mi se uvijek sviđalo to što je ispod mjesta predviđenog za sliku stajalo ime pojedinog igrača, njegov rođendan, pozicija u timu i klub za koji nastupa. Tražili smo onomad igrače koji s nama „dijele“ rođendan i što je igrač bio bolji, ta nam se podudarnost činila važnijom. Kad je dvanaestog maja ove godine, u finalu Evropske lige (bivši Kup UEFA), Dijego Forlan u dresu Atletiko Madrida s dva gola uništio Fulham, televizijski komentator je imao potrebu kazati kako je Forlan na najbolji mogući način sedmicu dana unaprijed sam sebi čestitao rođendan. Tako sam ove godine, i bez albuma, otkrio da sa Dijegom Forlanom „dijelim“ rođendan.
Među zemljama koje su se plasirale u četvrtfinale ovog Svjetskog prvenstva, Urugvaj je – najmanji. S jedva tri i po miliona stanovnika, Urugvaj je po mnogo čemu patuljak među divovima. Zemlja-domaćin prvog svjetskog prvenstva i dvostruki svjetski prvak, Urugvaj ima više od deset puta manje stanovnika od druge najmanje mnogoljudne zemlje koja je bila svjetski fudbalski prvak (a to je Argentina). S titulama iz 1930. i 1950. godine, međutim, Urugvaj je za mnoge mlađe ljubitelje fudbala u svjetskim razmjerima ono što je Mađarska u evropskim: bivša velesila čiji su davni uspjesi više kuriozitet nego što imaju veze sa sadašnjošću. Nije to ipak nikad bilo baš sasvim tako, a ova urugvajska generacija ima, čini se, snage da ode jako daleko, i to baš na krilima harizme Dijega Forlana.
U ono doba kad sam ja skupljao sličice, igrači koji bi istrčali na teren nosili su brojeve od 1 do 11; izmotavanja s brojevima tad su bila dopuštena samo košarkašima NBA lige. Ključ za uspjeh ekipe, barem se nama kao klincima tako činilo, bio je dobar tandem, dobra fudbalska hemija između devetke i desetke. Najbolji tandem dosadašnjeg dijela Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi je tandem urugvajske devetke i desetke, tandem Luis Suarez – Dijego Forlan.
Iako je dva puta osvajao zlatnu kopačku kao najbolji klupski strelac u Evropi, iako u Atletiku igra klasičnog špic-igrača, Forlan je u reprezentaciji Urugvaja prava starinska klasna – desetka. Osam godina mlađem Suarezu, s takvom desetkom iza sebe nije teško biti rasna & efikasna devetka. Slomili su Forlan i Suarez Južnu Afriku, Meksiko i Južnu Koreju, sve redom. Drugog jula, dan nakon što „Vreme“ iziđe, čeka ih Gana, koja je dostigla Kamerun i Senegal kad je riječ o najvećim afričkim uspjesima na svjetskim prvenstvima. Dobar su tim i igraju na svom kontinentu, ali teško mogu dobiti Forlanov i Suarezov Urugvaj.
