img
Loader
Beograd, 5°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Orijana Falači i Ticijano Tercani

Šum tla i duh vremena

04. октобар 2006, 15:21 Enco ManjaniPrevela: D. Anastasijević
Copied

Italija je izgubila dvoje svojih naboljih novinara koji su se pred kraj života našli na suprotnim stranama u globalnom kulturnom haosu u kome danas živimo. Njihova dela će ostati inspiracija mnogima

Specijalno za „Vreme“ iz Rima

Orijana Falači je umrla 15. septembra u 78. godini. Ticijano Tercani je umro u julu dve godine ranije, u 66. godini života. Otišlo je dvoje najvećih italijanskih novinara, i kao da se Italija oprostila od čitave jedne generacije. Iako su ih spajala slična interesovanja, po tome kako su živeli, pa i umrli, veoma su se razlikovali.

Oboje su rođeni u Toskani, nedaleko od Firence. Orijana se kao devojčica priključila partizanima pre kraja rata, bila je partizanski kurir; Ticijanovu mladost obeležile su sve teškoće posleratne Italije. Ticijano je tek stupao na scenu vrhunskog svetskog novinarstva gde je Orijana već bila poznata kao borbena i neustrašiva novinarka. Slike sa vijetnamskog ratišta već su je bile ustoličile u Italiji i u svetu.

RAZLIKE: Tokom sedamdesetih i osamdesetih Orijana se proslavila svojim reportažama, upečatljivim intervjuima, i izvrsnim knjigama. Njen rad je postao neraskidiv deo italijanske novinarske tradicije. Njena romansa sa Aleksom Panagulisom, liderom pokreta protiv vojne hunte u Grčkoj, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1979, bila je puna strasti. Tu romansu je opisala u svojoj verovatno najboljoj knjizi, Čovek. I drugi njeni naslovi, poput Pisma nerođenom detetu ili Inšalah, prodavani su u ogromnim tiražima.

Ticijano je pisao za nemački „Špigl“ jer njegov stil nije bio po ukusu italijanskih urednika. Njegove knjige uvek su nalazile verne čitaoce, ali nisu stizale do polica sa bestselerima.

Orijana je intervjuisala ajatolaha Homeinija, Jasera Arafata, Henrija Kisindžera, i mnoge druge ličnosti za koje se kaže da „prave istoriju“.

Ticijano je opisivao svakodnevni život običnih ljudi u vreme velikih promena u Aziji. Za živote „moćnika“ nije mnogo mario, i njima se nerado bavio, uvek po novinarskom zadatku, a nikad gonjen nekom ličnom znatiželjom.

Orijana se opredelila da živi u Njujorku, u Americi, dok se Ticijano selio iz Japana u Kinu, preko Hongkonga u Indiju, uvek sa ženom i njihovo dvoje dece.

Saznanje da boluje od raka oboma im je iz korena zzmenilo svetonazor. Orijana je odlučila da se povuče iz javnog života, i zatvorila se u svoj stan na Menhetnu. Ticijano je krenuo put vrhova Himalaja u potrazi za mudrošću.

Orijana je bila ubeđena da se razbolela 1991. U to vreme je izveštavala iz Iraka, u trenutku kada je Sadam Husein zapalio na desetine naftnih bušotina. Veruje da se razbolela od gustog, teškog dima koji je tada morala da udiše. To je, smatraju mnogi, kasnije raspirilo njen gnev prema arapskom svetu koji je, nakon napada od 11. septembra, proširila na sve muslimane. Svoje navike, međutim, nikada nije promenila: i dalje je pušila, i kada više nije mogla da jede ništa čvrsto, šampanjac joj je bio jedina hrana. Već je živela u osami svog doma na Menhetnu u trenutku napada na kule bliznakinje u septembru 2001, što je doživela kao simboličan napad na sve što je ikada volela – pre svega slobodu, i osećaj nadmoći koju je crpla iz svoje neverovatne oštroumnosti. To ju je trglo. To se najpre videlo u njenim kolumnama u vodećem italijanskom dnevniku „Korijere dela sera“, iz kojih je nastala njena najprodavanija knjiga, Bes i ponos. Knjiga je, zapravo, pamflet o „kukavičluku“ Zapada pred islamom, gde je iskoristila oštricu svog pera da izlije sav svoj gnev prema islamu. Knjiga nije ni esej niti suptilna novinarska analiza. „Islam je kao bazen iz koga se voda nikada ne menja“, pisala je, opisavši prethodno kako su muslimani „srali po Sikstinskoj kapeli“.

PREPISKA: Nekoliko dana pošto joj je prva kolumna osvanula u „Korijere dela sera“, Ticijano joj je napisao pismo. Bilo je to 8. oktobra, kada su američki bombarderi već bili spremni da se obruše na Avganistan, a pismo je objavljeno u „Korijere dela sera“. „Orijana, sa prozora kuće nedaleko od tvog rodnog mesta, gledam lišće čempresa i mislim na tebe kako sa svog prozora posmatraš pejzaž Njujorka bez kula bliznakinja. I setih se jednog popodneva pre mnogo, mnogo godina i naše duge šetnje po ovim našim brdima posrebrenim maslinjacima. Tek sam počeo da se bavim poslom u kome si ti već bila slavna, a ti si mi predložila da se dopisujemo iz ‘tih udaljenih svetova’: moj je bio u Kini, gde sam nameravao da se nastanim nakon Maove smrti, tvoj je bio Amerika. Od toga nije bilo ništa, mojom krivicom. Da nije bilo te tvoje davnašnje ponude, ne bih se usudio da ti pišem. Zbilja, ovako nikada nije bilo: živimo na istoj planeti, ali imam utisak da je svet u kome ja živim sasvim različit od tvog.“

Ovo pismo bilo je začetak „kontrapamfleta“, ili „Antiratnog pisma“ koje je Ticijanu donelo slavu kakvu nikada pre toga nije imao u Italiji.

Orijanina pisanija naišla su na odobravanje italijanskih desničara, kojima je bilo posebno drago što su na svoju stranu privoleli jednog levičarskog autora, i što otuda crpu pogonsko gorivo za svoja politička opredeljenja: za rat u Iraku, za vojno prisustvo u Avganistanu i čitav niz drugih pogubnih politika koje su sada našle svoje opravdanje u Orijaninim rečima – od ksenofobične retorike Lige za sever, do novog zakona uperenog protiv imigranata. Desničari u Italiji mahali su knjigom Bes i ponos kao zastavom. Ona se nije bunila, naprotiv, kao da je bitka kojoj se priključila oživela njen borbeni žar.

Iz svoje kuće na toskanskim visovima, Ticijano je bio glas onih Italijana koji su demonstrirali protiv rata u Iraku. Levičari Tercanija nisu nikada savim prigrlili, čak ni kada su se neki poslanici u parlamentu koristili njegovim rečima u napadu na Berluskonijevu vladu, jer je njegov rad bio suviše dubok za dnevnopolitičku upotrebu. Italijanski „japi-levičari“ nisu uspevali da razumeju baš svaku reč ovog barda bele brade, čiju je smrt njegova supruga objavila rečima: „Ticijano je napustio svoje telo.“

Nakon njegove smrti, u njegovu čast nisu izašla posebna izdanja novina i časopisa, to je bilo rezervisano samo za Orijanu.

Bilo bi lako tvrditi da razlika između dvoje naboljih novinara koje je Italija imala leži samo u izboru koji su načinili pre kraja života. Tek bi bilo banalno pojednostavljenje pratiti liniju koja razdvaja levicu i desnicu.

Orijana je bila javna ličnost, povukla se jedino kada je morala da se suoči sa smrću. Ticijano je živeo povučeno, na scenu je stupio tek kada se pomirio sa opakom bolešću. Svako se sa tim saznanjem suočava na svoj način. Zato je bolje osvrnuti se na njihove najbolje dane, kada su harali svetom. Orijana je bila hroničarka, dok se Ticijano bavio „istorijom sadašnjice“, mada toga tada nije bio svestan. Odlučio je da živi u Aziji u vreme kada su Kina, Indija i Japan bili nepoznati većini italijanskih čitalaca. Njegove knjige su danas nezaobilazno štivo za sve one koji žele da se uhvate u koštac sa društvenim i političkim preobražajima u tim zemljama. Ticijano je pomno pratio svaki šum iz tla, hvatao tihe signale koji su najavljivali promene koje danas vidimo.

U Orijaninim knjigama prisutan je njen individualizam, i u njima se ogleda duh vremena u kojem su nastale.

ZAJEDNIČKA NIT: Ticijano je mislio da je omiljen među mladima, i ta svest ga je mučila pred kraj života. Rekao je da su ga ti njegovi mladi čitaoci nagnali da piše pisma protiv rata. Statističkih podataka koji bi potkrepili ovu njegovu tvrdnju nema, knjižare ne vode statistiku o starosnoj dobi kupaca knjiga. Da mladi Italijani radije čitaju Ticijanija od Orijane zvuči utešno, jer ta uteha počiva na ideji da su vesnici dugoročnih promena mnogo važniji od vesti između dve nedelje, da temeljni terenski rad ostavlja dublji trag od intervjua sa nekim predsednikom, da je govor mira važniji od ratnog novinarstva.

No, Orijana i Ticijano ipak su imali nešto zajedničko: oboje su bili dosledni i neustrašivi branitelji ideje u koju su verovali. I oboje su bili „anarhisti“ u obračunu sa unutrašnjim neprijateljem svakog novinara – moći. Dobar deo svog života Orijana je posvetila noseći se s tim neprijateljem, kako na ličnom tako i na političkom planu. Pred Homeinijem je bila bosonoga i bez čadora. Imala je agresivan stil. Ticijano se, sa svoje strane, opredelio da posmatra kako se moć odražava na život pojedinaca. U svojoj poslednjoj knjizi je zapisao: „Moć mi je oduvek bila odvratna. Možda sam negde duboko u sebi anarhista, ali su mi se predsednici, ministri i generali oduvek gadili, kao i njihove pilule koje su pokušavali da prodaju. Instinkt mi je oduvek govorio da ih se klonim.“

Kada pišemo o slavnim muškarcima i ženama, uvek nas goni neki nagon da damo neki veliki zaključak. Nemoguće je sažeti nečiji život u nekoliko rečenica. Lakše je napraviti poređenje u nekoliko redaka, i to nije paradoks. Italija je izgubila dvoje svojih naboljih novinara koji su se pred kraj života našli na suprotnim stranama u globalnom kulturnom haosu u kome danas živimo. Njihova dela će ostati inspiracija mnogima, ali uz jednu napomenu: jedno od njih je verovalo u podelu na „nas“ i „njih“, dok je drugi pod tim „mi“ podrazumevao sve nas – ljude.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik
U saobraćajnoj nesreći kod Sremske Mitrovice poginulo je troje ljudi, radnika fabrike memorijske pene u Rumi.

Hronika

18.октобар 2025. N. M.

Prevrtanje autobusa kod Sremske Mitrovice: Troje ljudi poginulo, sedmoro na intenzivnoj nezi

Troje ljudi je poginulo nakon što se autobus sa radnicima firme "Healthcare" prevrnuo kod Sremske Mitrovice. U bolnici je zadržano 39 ljudi, sedmoro je na intenzivnoj nezi

Zdravstvo

17.октобар 2025. I.M.

Vučić: Do kraja 2026. mogla bi da bude dostupna vakcina protiv raka koju razvijaju Rusi

Nakon sastanka sa direktorima ruskih naučnih instituta „Gamaleja“ i Nacionalnog centra za radiologiju, predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da Rusija razvija vakcinu koja bi mogla da pomogne obolelima od raka i da Srbija planira da se priključi tom programu

Promo

16.октобар 2025. R. V.

DigiTalk 2025: Ljudi i ideje koje pomeraju granice

DigiTalk Konferencija – 24–26. oktobar 2025, Hotel Tami Residence, Niš Hard Times. Tough Choices. Important Ideas.

Bivši fudbaler Crvene zvezde Vujadin Savić daje intervju za televiziju

Psihološki portret Vujadina Savića

16.октобар 2025. Dragan Radovančević

Senke prezimena Savić: Priča o svima nama

Ovo nije članak o fudbaleru Vujadinu Saviću i o skandalu koji ga prati. Ovo je pokušaj da razumemo ljudsku dušu u svoj njenoj složenosti. Ovo je priča o svima nama

Intervju: Katalin Kariko, nobelovka

16.октобар 2025. Nada Donati

Sanjala sam da se bavim istraživanjem, a ne nagradama

“Svoja predavanja često počinjem ovako: ‘Odrasla sam u malom gradu, otac mi je bio mesar, majka knjigovođa. Od njih sam naučila da je naporan rad deo života… i kako se prave kobasice’”

Komentar

Komentar

Otkud Bule Goncić među blokaderima

Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića

Sonja Ćirić
Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen i predsednik Srbije Aleksandar Vučić u Beogradu, 15. oktobra 2025.

Pregled nedelje

Muke usamljenog šibacara

Od pouzdanog stabilokrate, Aleksandar Vučić je postao najveća pretnja stabilnosti u vlastitoj zemlji i time, čitavom regionu. Sada mu je to i Ursula rekla

Filip Švarm

Komentar

Izmišljeni ratovi Suzane Vasiljević i državni čistači

Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1815
Poslednje izdanje

Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja I: Srbija–SAD

Pet znakova neuzvraćene Trampove ljubavi Pretplati se
Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja II: Srbija i Nemačka

Jesen jednog stabilokrate

Cena i posledice politike vrdanja III: Srbija i Turska

Pevanje Osman age uz zujanje dronova na Kosovu

Lokalni izbori na Kosovu 2025.

Šta čeka pobednike

Intervju: Aleksandra Savić Parojčić

Nesrećna deca u “srećnim” porodicama

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure