Sentimentalni spomenar bivše Jugoslavije

Svakog 29. novembra, na Dan republike, iz hiljade grla decenijama se orilo: “Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku reč da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti veran i iskren drug, koji drži datu reč”. Na ovu zakletvu, “jaču od bilo kojeg ugovora overenog kod javnog beležnika”, podsetili su nas hrvatski novinari i publicisti Boris Rašeta i Goran Gavranović, autori knjige Časna pionirska – tragovi jednog vremena, u izdanju “Vukotić media”.

...

U “leksikonu bivše Jugoslavije”, kako su ga nazvali, sabrali su oko 300 pojmova koji su obeležili odrastanje i jedne države – Druge Jugoslavije, i odrastanje i mladost današnjih bebi bumera i predstavnika “iks” generacije. Tu su se našli različiti pojmovi vezani za vreme kada se gradila vera u napredak i zajedničku svetlu budućnost, važne i zanimljive ličnosti, simboli, hrana, igre, muzika, predstave i filmovi koje su građani voleli, automobili koje su vozili, festivali koji su okupljali svetsku elitu… U uvodu, autori primećuju da je Jugoslavija “igrala veliku i važnu ulogu u svetu, imala je prestižan pasoš, nije bila ‘banana republika’, nije delila ljude po nacionalnosti i boji kože, školovala je hiljade siromašne dece i iz zemlje i iz Trećeg sveta. Vlastitim snagama digla je moćne industrije, od kojih su danas ostale uglavnom – uspomene”. Ali oni ne bude samo sentimentalne uspomene, već podsećaju i na tamnu stranu, na Goli otok, ustaške i četničke zločine…

U leksikonu su se rame uz rame našli Krleža i Andrić, Mića Orlović i Igor Mandić, Đorđe Balašević i Lepa Brena, Zuko Džumhur i slavni menadžer i prevarant Velibor Džarovski, Boris Dvornik, Oliver Dragojević, Olivera Katarina, Dražen Petrović i Aca Nikolić, Silvana Armenulić i Lepa Lukić, Ivan Meštrović, ali i mitski likovi poput Mirka i Slavka, Prleta i Tihog, Štefice Cvek, Nikoletine Bursaća, Radovana Trećeg i Smogovaca, Šurde, Paje i Jareta… Rašeta i Gavranović podsećaju na Alana Forda i “Stripoteku”, kao i na magazine “Ćao”, “Džuboks”, “Start”… Spajaju zanimljive detalje, pa primećuju da je Ivo Andrić verovatno bio jedini čovek na ovim prostorima koji je lično poznavao Gavrila Principa, Hitlera, kralja Aleksandra, Krležu i Tita, kao i da je TV komentatorka Milka Babović, zbog čije su živopisne naracije mnogi gledali prenose klizanja, bila dva puta svetska studentska prvakinja u trčanju na 80 metara s preponama i 27 puta je rušila državne rekorde. Otkrivaju i kako je nastao pojam “Alajbegova slama”, zašto se govorilo “kuća ti je uređena kao bajadera”, zašto su bokserskog četvorostrukog prvaka Evrope Marjana Beneša zvali “čelična šaka”, a svirao je klavir i violinu i pisao stihove, kao i kojom prilikom je “najveći vitez jugoslovenskog ringa” Mate Parlov izjavio: “Kako ja mogu biti nacionalista ako sam svetski prvak?!”.

Leksikon je pomirio Zvezdu, Partizan, Hajduk i Dinamo, vratio na istu scenu Azru, Riblju čorbu, Atomsko sklonište, Bajagu, EKV, Prljavo kazalište, Leb i sol, Parni valjak i Plavi orkestar. Podsetio nas je na preinternetske igre poput lastiša, žmurki ili trule kobile, i na modu u kojoj su carevale zvoncare, šimike i baletanke, te nezaobilazne borosane – udobna obuća svih radnica. Evocirao je ukus “cipiripija”, “bronhi” bombona uz koje “lakše se diše”, lepljivih “kiki” karamela, žvaka “bazuka” i “čungalunga”, traubisode, čokolada “Seka” i “Braco”, pa “drine” bez filtera i sarajevskog “marlbora”, ili “Gavrilovićevog” mesnog doručka i zimske kobasice (sa slikom devojčice Jelice, rođake predratnog vlasnika, čiji je lik nacrtao poznati hrvatski ilustrator Andrija Maurović). Saznajemo i da se reč “digitron” kao zajednička imenica koristi zahvaljujući istoimenoj fabrici iz Buja u Istri, čiji su inženjeri proizveli prvi domaći kalkulator, kao i da mnogi sve paste za zube i danas zovu “kalodont” ili “kaladont” zbog istoimene robne marke izašle iz pogona osiječke “Saponije”. Tu su i prvi, “Obodinovi” frižideri sa Cetinja, od kojih su neki primerci nadživeli samu fabriku, “Unisove” pisaće mašine uz koje su se rodile mnoge karijere, pretis-lonac, koji je dobio ime po – Preduzeće Tito Sarajevo, “fića” – “vozilo bez kompleksa, koje je ušlo u legendu”…

FEST i Pulski festival, Opatija i Split, “Plavi voz” i “Galeb”, “novi primitivizam” i “novi talas”, šverc iz Trsta, đačke kecelje i štafeta, profesor Baltazar, “Top lista nadrealista”, “Obraz uz obraz”, samoupravljanje i još mnogo toga predstavljaju precizne markacije na putu kroz vreme i zemlju koje nema.

“Odrednice su se nametale same od sebe”, objašnjava jedan od autora, Boris Rašeta. ”Negdje prije Nove godine nazvao me moj urednik i nakladnik Manjo Vukotić i kazao: ‘Pisac, imam ideju. Mogao bi da napišeš leksikon Jugoslavije’. Odmah mi se dopalo, šta da kažem, 35-36 godina je prošlo od smrti te zemlje, od te beate defunte, blažene pokojnice koja nas je sve formirala… U tom vremenskom luku smo i birali natuknice i nije bilo teško odlučiti što će ući nego što neće, a još više, jesmo li zaboravili nešto konstitutivno. Evo, sad iz glave mogu istresti desetke pojmova koji su mogli ući – lopta krpenjača, peć ‘koza’, najlonke (i sve te drangulije iz Trsta od kojih su bili sačinjeni naši snovi ‘prema svijetu, s Perkovića preko Knina’, kako bi rekao Arsen). Dogovarali smo se, a onda nam se pridružio i moj prijatelj Goran Gavranović, pa je i on nabacio svoje ideje i puno mi pomogao u stvarima o kojima sam malo ili ništa znao. Izdavači su se pobrinuli da nalikuje na leksikografska izdanja, premda je zapravo riječ o nekoj vrsti bakinog spomenara, zbirci sentimentalnih sjećanja iz mnogo naših mladosti… Radne akcije, Alija Sirotanović, Goran Bregović, Arsen, bijelo odijelo, ‘poni’ bicikl, ‘major 67’ iz EI Niš, Hajduk i Zvezda, Bobek i Džajić, sve je to našlo mjesta, a o Titu, Jovanki, Brionima, Sutjesci i Neretvi (kojima se, što vrijeme više prolazi, sve više divim, kao i albanskoj golgoti i drugim stvarima iz tog doba) da i ne govorim. Žao mi je što nije ušlo još 200 odrednica, ali ako bude drugog izdanja, pobrinut ćemo se da i one uđu. Časna pioinirska.”

Rašeta opisuje i da mu je rad na pojmovima bio beskonačno zabavan i poučan, posebno zato što o sportu malo zna. Nastojali su da “leksikon, pojmovnik, rječnik, spomenar”, bude lišen “sudbinskih političkih ocena”. Poziva se i na predgovor: “Kome je sjećanje na Jugoslaviju toplo i kod koga prevladava osjećaj iz trećeg čina ‘Koštane’, žal za mladost, ima pravo. Tko iz te zemlje vuče ružne uspomene i on ima pravo”.

Rašeta još primećuje i da “mi ne živimo život povijesti, velikih kolektiva, već živimo svoje male, obične ljudske živote i s nama se povijest igra, baca nas kao vjetar, ovamo-onamo. Meni je djetinjstvo bilo divno, i žao mi je što je Srbiju uzeo taj mračni par, Mira i Slobo, inače bi, mislim, sve išlo bolje. Juga bi se dekomponirala, mudri Koča Popović je jednom citirao još mudrijeg Hegela, koji je kazao da sve što se u povijesti raspadne ima valjane razloge da se raspadne, to je dijalektika istorije. Ali šteta je što smo ‘more krvi prolili’ da bismo rastavili ono za čije smo sastavljanje opet ‘more krvi prolili’. Danas mislim da je ideja konfederacije bila razumna, kao i plan Izetbegović-Gligorov, sve što bi nas vodilo mimo ratova u kojima smo svi izgubili bilo bi bolje – ali kako kaže Braco Dimitrijević, ‘u povijesti nema grešaka – cijela povijest je greška’. Mnogi misle da su i obje Jugoslavije bile greška i u tom im smislu treba dati za pravo, možda i jesu… Ali meni je sjećanje na djetinjstvo i mladost, na sletove, na Dan mladosti i štafetu (a obje stvari potiču još od kralja, od sokolskih sletova) i na pioinirsku kapu, maramu – predivno. Opet, imamo tu i Goli otok i druge stvari, koje mislim ni Jovo Kapa ne može gledati s nostalgijom, pa neka svatko bira koji mu je pogled bliži iskustvu”.

Priznaje i da su mnoge odrednice za njega lično bile sentimentalne, poput pesama “Bijelog dugmeta”, “Parnog valjka”, “Idola”, sva ta “titolatrija”, Arsen, Lutka sa naslovne strane, Hajdučka česma, novčanice sa rudarom Rifatom Heraićem, crvena od deset hiljada starih dinara, Bregović “što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze i da ti se dive”, “poni”…

“Tu je i besmrtna anegdota o Aliji Sirotanoviću koji je, jadan, oborio svjetski rekord u kopanju uglja, pa je na Titovo pitanje ‘što da ti dam’ kazao, navodno, ‘druže Tito, daj mi veću lopatu’. Danas bi bilo koji mladić ili cura koji obore svjetski rekord na isto pitanje dali odgovor ‘daj mi veći stan’ ili ‘daj mi veću plaću’, kaže Rašeta i na pitanje za koji period misli da je najsrećniji, bez razmišljanja odgovara – razdoblje osamdesetih. “Izgubljeni raj, cvatući vrt, sretna starost nesretne države. Velika pozornica, veliki umjetnici, velika i bogata scena, novi val – ej, pa to se više nikad, nikad neće ponoviti, i to tvrdim sa sigurnošću kao da kažem da se naša mladost više ponoviti neće. Prisjetite se te kinematografije, tih glumaca, tog ‘društva spektakla’. Genijalno i neponovljivo. Pa Ante Markovića i konvertibilnog dinara, pa ‘juga Amerike’. Pa sarajevske Olimpijade i zagrebačke Univerzijade. Niče je na jednom mjestu, možda u Sumraku idola, kazao: tamo gdje se susreću narodi, tamo je izvorište velikih kultura. Tako nekako. To je bila Jugoslavija, zemlja koju su, kako je rekao Predrag Lucić iz ‘Ferala’, gradili najbolji, a rušili najgori. Nije u Jugoslaviji, na velikoj sceni, s ljutom konkurencijom, u prostoru napučenom nadarenim ljudima i genijima, mogao uspjeti svatko. Mnogi su je mediokriteti mrzili zato, a ne zato što je ugrožavala prava njihove nacije….”

Ovom autoru danas nedostaje velika scena, veliki zajednički ‘trg’, kako bi rekli Slovenci, tržište, a za leksikon na kom je radio kaže “ako je važan, važan je zato što obnavlja, legitimira sjećanje na prošlost. To je sjećanje kriminalizirano, a svi smo mi Koštana u trećem činu, htjeli to priznati ili ne. Žal za mlados, ‘za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide i brzo ostavi’…”

Istoričar Hrvoje Klasić

Juga nije bila crno-bijeli svijet

Istoričar Hrvoje Klasić napisao je predgovor za Časnu pionirsku u kom se prisetio kako se razboleo kada je trebalo da položi svečanu zakletvu za Dan republike, pa je u pionire primljen tek kada je ozdravio. Za “Vreme” objašnjava kakav je sada odnos prema Drugoj Jugoslaviji i koje su godine bile najsretnije:

“Danas ima najviše ljudi koji su osamdesetih bili tinejdžeri ili mladi. Oni s posebnim emocijama gledaju na svoje formativne ili godine u kojima su bili u naponu snage. S tim se poklopilo da su mediji tad bili nikad bolji i slobodniji, otvarale su se kontroverzne teme, npr. Golog otoka i u Srbiji uloge četnika, pop kultura je bila u zamahu, gledali smo Doli Bel i Oca na službenom putu. Glazba u osamdesetim nije bila samo objekt, već i subjekt jugoslovenske stvarnosti. Odjedanput su glazbeni idoli počeli pjevati o siromaštvu, homoseksualnosti, korupciji… Imali smo Olimpijadu u Sarajevu i sportske uspjehe. Osamdesete su i emotivno i realno bile najzanimljivije”.

Klasić primećuje i da je odnos prema Jugoslaviji različit u različitim državama, zavisno od toga kako su se izborile za nezavisnost. U samoj Hrvatskoj je, kaže, puno više kritika – nekad opravdanih, a nekad neopravdanih – da je ona bila tamnica hrvatskog naroda. Ipak, “nije najjače industrijsko središte bio Beograd nego Zagreb, i nijedna druga republika nije imala svoju himnu osim Hrvatske”.

I dok, s jedne strane, posle “moralnog, političkog i ljudskog sunovrata devedesetih” neki na bivšu zajedničku državu gledaju idealistički, drugi su preoštri: “Ona nije bila raj na zemlji, imala je čitav niz manjkavosti, ali ne možemo je gledati crno-bijelo. Jugonostalgičari nemaju danas žal za državom za koju misle da bi je trebalo obnoviti – dva puta smo pokušali i raspala se u krvi. Više je to ona žal za vremenom kad smo imali 16 godina, bez razmišljanja o kreditima i smijemo li se zaljubiti u curu koja se zove Senada ili Ljubica. Ali kako vrijeme prolazi, bez emocionalnog pritiska, sve opuštenije ćemo procjenjivati tu Jugoslaviju, kao što danas procjenjujemo Austrougarsku”.

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!