O novom filmu Kirila Serebrenikova Nestanak Jozefa Mengelea sa njegovim koproducentom Milošem Đukelićem, zahvaljujući kome će Srbija posle 30 godina biti deo Glavnog programa Filmskog festivala u Kanu
Vest da će Srbija, trideset godina od Kusturičinog Podzemlja, imati predstavnika u zvaničnoj selekciji ovogodišnjeg Kanskog filmskog festivala je važna vest.
To je film Nestanak Jozefa Mengelea Kirila Serebrenikova, čiji je koproducent Miloš Đukelić odnosno “Red production” iz Beograda. U pres materijalu piše da je film Nestanak Jozefa Mengelea nastao po istoimenoj knjizi Olivijea Geza i da prati ozloglašenog nacističkog doktora tokom godina koje je proveo u bekstvu od Paragvaja do brazilskih šuma.
Kiril Serebrenikov je ruski pozorišni i filmski reditelj. Zbog demokratskih nastupa i kritika upućenih autoritarnoj vlasti i cenzuri, osuđen je na tri godine zatvora uslovno. Od aprila 2022. živi u Nemačkoj. Njegov film Limonov, balada prikazan je prošle godine na Festivalu autorskog filma u Beogradu, nakon što je bio deo Glavnog programa u Kanu. Serebrenikov je u Beogradu pre dve godine režirao i predstavu Obična priča, kao prvu predstavu svog “Gogolj Centra” nakon što je zatvoren u Moskvi. Tu negde i počinje profesionalna saradnja između njega i Miloša Đukelića.
Miloš Đukelić objašnjava da je ovog puta Serebrenikov, za razliku od ranijih filmova, za glavnog junaka izabrao “ne samo kontroverznu osobu, već je otišao i korak dalje. Osim emotivno teške teme – Aušvic, Holokaust, ratni zločini – Serebrenikov bira, može se reći, i hrabar rediteljski postupak i pristup jer je glavni lik filma ratni zločinac, monstrum, a neprestano smo sa njim u krupnom planu, skoro da postajemo na taj način intimni. Pokušavamo da ga razumemo iako nam se gadi.”
foto: promoAKCIJA: Uspomena sa snimanja filma
Kao i u filmu Limonov, balada, kaže Đukelić, “Serebrenikov se ne libi da se uhvati u koštac sa temama koje su osetljive i dolaze u pravom trenutku. Autoritarni režimi, ratni zločini, antisemitizam, dehumanizacija i spremnost da se ljudi žrtvuju zarad nauke ili opšteg napretka. Ni sada on ne nudi banalne i jednostavne odgovore, već postavlja pitanja: da li svako od nas može postati monstrum u promenjenim okolnostima, da li je uzrok samo u okolnostima ili je njima samo potpomognut? Da li i takvi zli ljudi mogu voleti? Da li su i oni sami i njihove porodice žrtve njihovih zločinačkih postupaka? Ima li tu ljubavi? Da li se osećamo krivim ako i na trenutak razumemo da su i psihopate ljudi koji ponekad vole ili su voljeni? Da li oni mogu da zaista vole i koga?”
Naglašava i da, s obzirom da je ovo ipak “umetničko delo a ne naučni rad ili politički pamflet, odgovori nisu jednoznačni”, te da dok gledamo film, “više imamo jedan osećaj mučnine i zbunjenosti, ali smo i zbunjeni, zapitani samim nad sobom i svojim emocijama… Sami ćete već osetiti svoje i doći do svojih zaključaka. Svakako se radi o jednom slojevitom i uznemirujućem filmu”.
Film je sniman u Letoniji i u Urugvaju, pa je priču o tome nemoguće izostaviti.
“Letonija je, slično kao i Srbija, zemlja gde se za manje budžete može dobiti produkciono mnogo više nego na drugim mestima. Takođe, Serebrenikov je prethodne filmove tamo već snimao, poznaje ekipu, ekipa govori ruski, a i lokacije podsećaju na Poljsku i Aušvic. Fantastični filmski studiji… Lično sam bio fasciniran nivoom kvaliteta rada njihove ekipe, kao i jednom radnom etikom koja više podseća na Nemačku nego kako mi zamišljamo bivše sovjetske republike. Ipak, ono što me je najviše iznenadilo jeste trajanje dnevnog svetla u to doba godine. Oko ponoći je i dalje neki sumrak a ne noć. Druga lokacija, Urugvaj, gde sam već i ranije snimao ali reklame, na svoj način takođe je izuzetno mesto. Temperament je dosta sličan našem, ljudi su topli i lako se sprijateljite. Mogu reći da mi nedostaju prijatelji koje sam tamo stekao. Divne uspomene… Fantastična vina, hrana, muzika… Išao sam na fudbalske utakmice čuvenog Penjarola, pa čak i manjih klubova poput Danubijusa… Kakvo nezaboravno iskustvo! Tamo smo, što se tiče filma, imitirali Argentinu i Brazil, Paragvaj… Lokacije na kojima možete da nađete više različitih bile su presudan razlog da tamo odemo.”
Miloš Đukelić smatra da srpskom filmu jeste mesto u Glavnom programu Kanskog festivala i podseća da su i mnogo veće kinematografije od naše tamo nedovoljno prisutne. Smatra da nam se “nakon legendarnih uspeha Kusturice možda samo čini da nismo dovoljno uspešni. Mi smo još dobri, Vladimir Perišić je imao dva zapažena filma u dobrim programima, Dane Komljen u jednom od programa takođe. Bilo je i regionalnih koprodukcija koje su bile vrlo uspešne.”
“Rekao bih da smo mi kao Jugoslavija, a sada Srbija, kinematografija sa fantastičnom tradicijom i respektom u Kanu. Ako želimo da budemo još bitniji i uspešniji, verovatno bi trebalo da odaberemo takvu strategiju kao i da se odlučimo za još veća ulaganja koja ni sada nisu zanemarljiva, da smo još prisutniji na samom marketu, i u Kanu i na drugim festivalima, aktivniji u promovisanju naših autora, filmova, da pazimo da nam subvencije budu stabilne”, smatra Đukelić.
Sa pozicija člana Odbora Festa, Miloš Đukelić ističe da bi “voleo da taj naš najveći filmski festival iskoristimo kao oruđe za povezivanje sa svetom i ostvarivanje ciljeva naše kulturne i filmske strategije, kao platformu za razgovor o tome šta nam je bitno i kako da do toga stignemo zajedno. Takođe moramo da imamo sreću da imamo aktivne autore koji će biti sposobni da te ciljeve iznesu”.
Kaže da je “optimista, pre svega zato što su reditelji i producenti veoma talentovani, sposobni i obrazovani. FDU je kvalitetna filmska škola čak i u svetskim okvirima”. Preporučuje “da se manje bavimo odnosima u našoj ‘maloj bari’ i budemo manje ‘krokodili’ jedni drugima. Da se više bavimo iskrenom kreacijom i ličnim razvojem, a oslobodimo se bilo kakvog provincijalizma. Da budemo ponosni na svoju specifičnost, kao i da se ne plašimo drugačijeg i novog”.
Njegova produkcijska kuća “Red” nije učestvovala na konkursima Ministarstva kulture Srbije za sufinansiranje filmova. Fondovsko finansiranje je, kaže, “generalno evropski problem” zato što je “poput birokratije EU, trom i teži uravnilovki. Nedostaje vizija, a puno je velikih izjava. To često ume da otupi oštricu prilikom izbora”. Naglašava kako je neophodno da “negujemo hrabre i provokativne autore i filmove, a ne kalkulantske. Mislim da je bitno da prepoznamo autentičnost, različitost i sofisticiranost, da konkursne komisije funkcionišu što transparentnije i bez bilo kakvog upliva dnevne politike ili bilo koje vrste klanovske podele. Lako je reći, a teško postići. Možda je čak previše utopistički. Budimo realni, tražimo nemoguće. Duboko poštujem svakoga ko ima integritet, volju i hrabrost da se time bavi kod nas. Zato želim svu sreću i mudrost našem Filmskom centru, a autorima odvažnost i upornost. Film je oblast gde su sujete velike a stvari teško merljive. Ipak sam optimista da nas čeka svetla budućnost”.
I, u tom smislu, podsetimo da je u Kanu za ovdašnju kinematografiju Emir Kusturica osvojio “Zlatnu palmu” prvi put 1985. filmom Otac na službenom putu, a drugi put, deset godina kasnije, za Podzemlje. Sad je evo, opet okrugla godišnjica.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Novi zakon u Francuskoj donosi poreze, zabrane i strože ekološke kriterijume za ultra brzu modu i kompanije poput Sheina i Temua. Dok Evropa postavlja ograničenja, Srbija ostaje preplavljena jeftinom garderobom bez gotovo ikakvih pravila. Mogu li domaći zakonodavci slediti francuski primer
Lidl Srbija i Crveni krst Srbije i ove godine udružuju snage kroz humanitarnu kampanju „Moj si tip“, kako bi doprineli u obezbeđivanju stabilnijih rezervi krvi tokom letnjih meseci.
Zbirka igračaka u Etnografskom muzeju čuva svet bez ekrana i baterija. Nedavna izložba ga je otkrila deci, a njihovim roditeljima vratila uspomene na vreme bez briga i obaveza
Marketing bi mogao da izgubi sve ono što ga čini umetnošću komunikacije, a čitava industrija mogla bi da se svede na algoritamsku mašineriju u kojoj više neće biti mesta za intuiciju, viziju i ljudsku kreativnost
Sol Kerzner, sin ruskih Jevreja preseljenih u Južnu Afriku, jednog dana je odlučio da hoće novi život. Postao je vlasnik lanca hotela čija se dva nalaze i u Crnoj Gori
Hapšenja profesora, kažnjavanje ljudi, otkazi novinarkama… Režim Aleksandra Vučića se sveti i tek će da se sveti. To je dekadentna faza režima, ona pred kraj
Ispada da opozicija nije pobedila ni u jednom od ova dva mesta. Ali, pre nego što upadnemo u bezdan defetizma, treba primetiti da je sve prošlo najbolje što može u ovom trenutku. I da od sad pa nadalje, može da bude samo bolje
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!