Zmaj prati dečaka

Mojoj generaciji u Bosni to je valjda bila posljednja prijeratna obavezna školska lektira. Osmi razred osnovne škole; Miroslav Krleža: Dječak prati zmaja; nekakav izbor fragmenata i odlomaka iz Krležinog opusa, a, kao, prilagođen dječijem uzrastu. Ne sjećam se više ko je bio priređivač tog izdanja, ali se jako dobro sjećam da mi se knjiga nije dopala. Bilo je nečeg vještačkog, da ne kažem baš lažnog, u tom izboru. Teško se to čitalo; nepovezani odlomci, nekako hiperstilizovani. Kad godinama kasnije, kod Klaudija Magrisa, pročitam da je Krležino „veliko ograničenje blatnjava preobilnost (…) i raskoš truleži koje ga ponekad navode da se preterano ponavlja ili ga vode u zamorni intelektualizam“, učiniće mi se da je Magris takav dojam stekao čitajući knjigu Dječak prati zmaja.

PO DOMAĆIM NASTRANOSTIMA: Ne znam šta me je u ratu, nekad uoči mog šesnaestog rođendana, navelo da uzmem čitati Krležinu knjigu Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Bilo je to ono izdanje krvavocrvenih tvrdih korica u izdanju sarajevskog NIŠRO Oslobođenja. Znam, međutim, tačno čime me je Krleža odmah kupio. Bio je to onaj pasus s početka: „Rat kao takav nadasve je zagonetan događaj svoje vrste. U ratu sva ljudska svojstva dobivaju neko posebno osvjetljenje, kada se mnoge stvari, što ih u mirnom civilnom životu, gledamo svakodnevno maskirane i šminkane (kako-tako podnošljive) najednom prikažu u svoj očajnoj bijedi, kao stare bludnice na stolu za seciranje. U ratovima javlja se u prvom planu ljudska glupost. Ljudska glupost je sama po sebi elementarna, ogromna, svakodnevna pojava, a čini se da rat djeluje na ljudsku glupost kao grmljavina na gljive: ona niče na svim stranama sablasno. Glupost ratna, što je susrećemo svaki dan na ulici, u društvu, po kavanama, po novinama, tako je sablasna, da pod korakom njenog mamutskog stopala zdrava pamet ostaje zgnječena kao mozak s jajetom na tanjiru. A kod nas ta ratna glupost, naravno glupa i kretenska sama po sebi, poprimila je neke regionalne, naročito blesave forme po domaćim nastranostima.“ Na stranu što je sadržaj tog fragmenta savršeno pogodio osjećanje s kojim sam živio tih mjeseci, još važnije mi je bilo što je pogođena bila intonacija. Kad Krleža kaže da ratna glupost „glupa i kretenska sama po sebi“ kod nas poprima „neke regionalne, naročito blesave forme po domaćim nastranostima“, meni to nije djelovalo kao fraza iz teksta (u to doba) sedamdesetak godina starog, nego kao aktuelna žurnalistička dijagnoza koju niko među savremenim novinarima koje sam cijenio nije u stanju napisati tako efektno, istinito i brutalno.

Ivo Andrić muzej / foto: a. anđić

NOVEMBAR, STALJINGRAD: Nekako u isto vrijeme sam shvatio da su gotovo svi novinski autori koje sam volio i cijenio (iz „Dana“, „Ferala“ i „Vremena“) zapravo, na ovaj ili onaj način, krležijanci. Nekako u isto vrijeme, u drugom razredu gimnazije, Krleža mi se ponovo ukazao i kao pisac iz lektire. Čitali smo dramu Glembajevi, dramu u kojoj dikcija likova nema svrhu karakterizacije jer svi likovi zapravo govore jednako, onako kako govori i narator Krležinih političkih eseja, barokno, raskošno i intelektualno superiorno. Samo što se meni činilo da ta dikcija puno bolje stoji političkom Krleži nego nekakvim fiktivnim dramatis personae. Te ratne 1993. godine, ja sam se ozbiljno navukao na Krležine političke eseje. Bile su u istom tom kompletu još dvije zbirke političkih eseja: Eppur si muove i Pijana novembarska noć. Kako su živi bili ti tekstovi pisani, između ostalog, i čisto dnevnopolitičkim povodima dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Bili su to novinarski tekstovi, pisani s mišlju na trenutak, a opet toliko dugovječniji od sve sile tekstova koji su u istoj toj epohi pisani s mišlju na vječnost. Kad mi se danas učini da je zemlja najsličnija savremenoj Bosni i Hercegovini zapravo Kraljevina Jugoslavija, upitam se obično je li ta analogija više posljedica stvarnih sličnosti ili toga što mi se in illo tempore kad je o političkom promišljanju riječ nepovratno primio Krleža. Bio je u tom kompletu, ne znam više da li u nekoj od knjiga političkih eseja ili negdje drugdje, i onaj genijalni Krležin Dnevnik Staljingradske bitke, pisan u Zagrebu, dok vijesti s fronta posreduju radio-stanice, krugovalne postaje te novinski članci. Taj me dnevnik, pamtim, usmjerio ka Krležinim dnevnicima uopšte.

(NE)FIKCIJA: Ima u tim silnim Krležinim Dnevnicima i jedna aforistička knjižica pod naslovom Mnogo pa ništa, napisana sioranovski, a za vrijeme Prvog svjetskog rata, u vrijeme, dakle, kad Sioran još nije pisao, ili barem nije objavljivao. Nije ta sličnost čudna; i nad Krležom i nad Sioranom bdjela je, između ostalih, Ničeova sjena. Moj prvi Krleža bio je, hoću reći, nefikcijski Krleža, esejistički Krleža, dnevnički Krleža, skoro da bih mogao reći – novin(ar)ski Krleža. Onda je došao poetski Krleža, također nimalo lišen skoro žurnalističke prohodnosti; pjesma Jeruzalemski dijalog, recimo, može se komotno čitati i kao odlična lirsko-ironična kolumna. Dobro, Balade su posebna priča, ali i u čitanju Balada ima nečega od osjećanja koje mladac koji ne zna slovenački ima dok se tekstualno probija kroz „Mladinu“. A kad se napokon dočepam fikcijskog Krleže, romana i priča Krležinih, onda će mi i u Banketu u Blitvi, i u Na rubu pameti, i u Zastavama najdraže ponovo biti partiture koje bi se mogle nazvati nefikcijskim, partiture kroz koje kao da govori stvarni Krleža, a ne bilo kakav protagonist. Kao što je, uostalom, najbolji dio drame Aratej onaj pogolemi pogovor, taj memoarsko-istorijsko-esejističko-eruditivno-filozofsko-autopoetički, u jednoj riječi: krležijanski, komad sugestivne proze. Razmišljam, evo, nešto, kada bih pravio nekakav svoj best of izbor iz Krležine proze u jednom tomu, nekakav privatni krležijanski vademecum, u njemu bi se uz nefikcijske tekstove, različite eseje i prozne zapise, našli zasigurno i neki romaneskni odlomci i tek jedna, sad mi se tako čini, pripovijetka: Sprovod u Theresienburgu. A njoj bi, opet, vrijedilo posvetiti poseban, nepolitički tekst.