Dan razotkrivanja, režija Stiven Spilberg; Kristoferi, režija Stiven Soderberg; Ton zločina, režija Danijel Roer
Sve je do što preciznije (što prepoznatljivije) demografije: Holivud će to iznova morati da nauči, baš kao što su naučile glavešine diskografskih kuća. Buđelar i dalje drže odrasli i to se uporno i nepogrešivo odražava na prodaju (fizičkih) izdanja muzike iskusnih i starijih izvođača i autora… Do istog zaključka doći ćemo i kada je u pitanju komunikativniji savremeni film iole zamašnijih prikazivačkih ambicija. Neka kao primer neuspeha posluži najnovije “parče” filmske franšize Star Wars, skrojeno po ukusu malodobne publike slabijeg fokusa i pažnje, a zrelija publika treba samo još malo da se strpi do izvesne pobede i, u međuvremenu, lovi iskre koje se, u vidu složenijih filmskih projekata, obraćaju upravo njoj. U poslednjih desetak dana su nam, pred neizbežnu halabuku koja prati dolazak mahom beslovesnih i bučnih letnjih blokbastera, u ovdašnju kino ponudu pristigla tri filma koja se nedvosmisleno obraćaju publici izgrađenijeg ukusa.
DAN RAZOTKRIVANJA
Najnoviji film velikog Stivena Spilberga jeste najzvučniji, ali istovremeno i najproblematičniji. Dan razotkrivanja (Day of Disclosure) jeste, naravno, produkciono zahtevan i idejno ambiciozan spoj fantastike i konspiracijskog trilera, sa obiljem akcionih segmenata očekivano visokog nivoa zanatske izrade, i u toj ravni film je načelno sasvim na mestu. U narečenom idejnom i podžanrovskom luku Dan razotkrivanja u sećanje vraća Spilbergove Bliske susrete treće vrste (iduće godine puni pola veka postojanja), i ta autoreferentnost je sasvim legitiman potez. Međutim, Dan razotkrivanja je veoma problematično ostvarenje u širem kontekstu Spilbergovog opusa: možda najkrupnije opterećenje predstavlja saharinska metiljavost združena s ne baš dubokim porukama i pozivima na saosećanje, uvek i svugde. Razmahana i zašećerena sentimentalnost je i ranije znala da naruži filmove ovog autora (Boja purpura, na primer, ili Zauvek), ali ovde nije najjasnije da li je reč o pukom odrazu autorovih zrelih godina ili nastojanja da se ovom delu podari i dodatni sloj koji bi ga izdvojio od studijskih filmova tipičnih za (rano)letnju sezonu. Na to se nadovezuje zbunjujuća neuverljivost dva međusobno komplementarna toka, koja bi trebalo da se već negde na ulazu u drugi čin spoje u celinu. I to nije sve – Dan razotkrivanja pokušava da se nametne kao konspiracijski triler sa previše pojednostavljenim i nimalo nadahnujujućim zapletom, te je ovo prvi put da vidimo Spilbergovu nesigurnost u žanr i konsekventnosti. Osim toga, mimo njegove produkcione i zanatske besprekornosti, u ovaj film su ušli i hiperakcioni segmenti koji su sami sebi svrha i koji se, imajući u vodu celinu, čine posve izlišnima (poput scene potere sa vozom). Kao utegu na ovom tasu svakako treba pomenuti i bledu glumačku kreaciju dosad uvek izvrsnog Kolmana Dominga (Sing Sing, Euforija), te gotovo potpuni izostanak facijalne ekspresije u slučaju Emili Blant (i to u glavnoj ženskoj ulozi), premda je to balast koji ona već desetak godina vuče iz filma u film. Ipak, reč o dovoljno dinamičnom filmu zadovoljavajućeg snimateljskog kolorita, koji ostaje opterećen minulim radom svog autora (te za njega, samim tim, važe oštriji i rigidniji kriterijumi ocenjivanja).
KRISTOFERI
S druge strane, Stiven Soderberg je prilično i prijatno iznenadio najnovijim filmom Kristoferi (The Christohers). Soderberg, koji svako malo autodramski javno obzanjuje navodno snažnu nameru da se povuče iz sveta filma, a snima najmanje po film godišnje, ovde je isporučio sasvim zadovoljavajuću, blago komičnu dramu iz sveta likovnih umetnika i trgovine umetninama, pokazavši se, pritom, dovoljno veštim da izbegne zamke kamernog izraza: scenario je, naime, napisan u vreme pandemije kovida, a Soderberg ga je u dovoljnoj meri razigrao. Kristoferi su priča o mladoj i samozatajnoj umetnici, a možda i veštoj krivotvoriteljki, koja prihvata posao da u teškoj konspiraciji falsifikuje čitavu seriju ranije započetih dela, ali na putu joj se nađe smrtno bolesni autor koji naslućuje zaveru iza koje stoje njegovi gramzivi potomci. Kristoferi u biti imaju samo četvoro aktera, te je senka teatatske postavke uvek tu negde, iza metaforičkog ugla, ali Soderberg uspeva da razmrda tu postavku, i to ne samo zahvaljujući očigledmo dobrom i pomnom radu s glumcima (to se ponajpre odnosi na udarni dvojac – vremešnog Ijana Mekelena i mladu Majkelu Koel. Soderberg je i direktor fotografije (potpisan pseudonimom Piter Endruz), te energičnim radom kamere i učinkovitom promenom enterijera, kao i eksterijernim “upadima” u pravom trenutkom, Kristofere čini dinamičnim uprkos kamernoj postavci. Uz to, Soderberg ovde kao da staloženo i pomno prati onaj stari džonfordovski nauk po kome su za filmsko pripovedanje najvažniji zanimljivi likovi u zanimljivoj situaciji, a preokreti i razbokoreni zapleti umeju da postanu breme.
TON ZLOČINA
Najbolji film u ovoj slučajnoj trojci prevazilazi činjenicu da svaki film ovog podtipa već samim svojim postojanjem zavređuje izvestan stepen otvorene blagonaklonosti. Naime, reč je o punokrvnom i suptilnom trileru koji se obraća zrelijoj publici koja, uz to, dobro poznaje, razume i oseća taj žanr. Ton zločina (Tuner) dramski je triler u čijoj se pripovednoj žiži nalazi mladi štimer klavira, nekada i sam pijanistički virtuoz, sada žrtva alergije na gotovo svu i svekoliku buku, a koji se sticajem okolnosti nađe na poziciji sitnog šrafa u pljačkaškoj zaveri: radnici obezbeđenja u manjim tranšama pljačkaju svoje ionako prebogate nadređene. Do ovog ostvarenja dokumentarista (osvajač Oskara za film Navaljni), Danijel Roer pravi ubedljiv dramski triler sa primesama melodrame/romanse i muzičkog filma, pri čemu, za razliku od Spilbergovog Dana razotkrivanja, ovo ostvarenje zbilja može da se podiči i fino izbalansiranim i uravnoteženim narativnim tokovima, kao i efektnim glumačkim rešenjima: mladi Lio Vudol i jednako mlada Habana Rouz Liju odlični su, uz glumačke veterane Dastina Hofmana, Tove Feldše i Žana Renoa u drugom planu. Ovo jeste uglađeni neonoar jasne žanrovske i idejne poente, ali mora se biti pošten i ukazati na to da izvesna rešenja u domenu preokreta, premda pravovremeno uvedena ili sugerisana u prvom činu, deluju odveć nakalemljeno ili kao previše upadljive koincidencije. No, i to se, uz crtu blagonaklonosti, može razumeti kao nasleđe žanra.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljubiša Ristić, novi v.d. direktora „Ateljea 212“, nezvanično kaže za "Vreme" da se prihvatio te funkcije da bio pomogao ovom pozorištu koje je u problemima
Slovenija se smatra liberalnom sredinom po pitanju LGBT prava. Pa ipak, RTV Slovenija je odbila da otkupi nagrađivani „Zečji nasip“ hrvatsko-slovenačko-litvanski film o ljubavnoj vezi dva muškarca
Kako „Vreme" saznaje, odlukom Skupštine grada, Ljubiša Ristić je od danas v.d. direktora „Ateljea 212“ . U ovom beogradskom pozorištu su iznenađeni ovom promenom
Baletska predstava „Karmen svita i Bolero“ nagrađena je višeminutnim aplauzom na Ohridskom letu, na kome je učestvovala zahvaljujući Madleni Zepter a ne Ministarstvu kulture
Povorka brodova koja se od Perasta do Gospe od Škrpjela 22. jula svake godine organizuje od 1452. nije prekidana ni za vreme ratova i pandemija što je čini najdugovečnijom manifestacijom u Evropi
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.