Veliko plavetnilo

„Ja sam ‘stara škola’… generalno, više džez–tip… Majls Dejvis tip„, Barak Obama, u intervjuu za magazin „Rolling Stone“, 2008.

Album Majlsa Dejvisa kojem se evo broji ravno pedeset godina, danas se kao i toliko drugih izuzetnih stvari, u retrospekciji čini kao jedna od onih umjetničkih epifanija, rezultat naglog uboda rijetke inspiracije ili poretka dobrih zvijezda. Ne čudi onda da se oko Kind Of Blue i kritičari i muzičari (s izuzetkom one Bajagine duhovite „moralke“) i posvećenici prosto nadmeću u pretjerivanju svake vrste – „najveća“, „revolucionarna“ džez ploča i tako dalje, a mnogi džezisti u svijetu dali su joj u međuvremenu i nadimak – „The Bible„.

Pošto takvi komplimenti po pravilu odbijaju umjesto da privuku, treba krenuti drugačije, jednostavnije: za svakoga tko nikad nije slušao džez, ili je možda htio ali su ga odvraćali uobičajeni razlozi i izgovori – kompliciranost muzike, odsustvo melodije, ritmička „nervoza“, „intelektualizam“ koji sputava da se emotivno komunicira s muzikom i tome slično – Kind of Blue idealan je za razbijanje predrasuda, možda čak i, kao u Kazablanci, za „početak divnog prijateljstva“. S prividnom jednostavnošću koja na mah komunicira i sa slučajnim slušačem i s profesionalcem jednako, muzika intimna, puna tipske džezerske, noćne atmosfere koju vole i intelektualci i ljubavnici na početku veze, ploča bi se mogla davati „na recept“, kao obavezni, garantirano uspješan uvod u stil.

Iza takve lakoće krije se nešto složeniji koncept, naravno. Album je u ono vrijeme dijelom bio reakcija na stil sviranja u kojem su vladale osobine što su i napravile lošu reklamu cijelom muzičkom pravcu: sviranje u kolokvijalnih „milion nota“, netreniranom uhu sve teže uprative, melodijske i harmonske promjene, labirintska zapetljanost sola – udaljavalo je većinu publike, sve, uostalom, osim drugih muzičara. Majls je okrenuo stvar naopako, donio inovativnu harmonsku svedenost a s njome štedljivost i jasnoću solista. Na emotivnom nivou pak, umjesto bijesa i buke bibapa (koji će svejedno provaliti u ekstremnoj formi kroz fri džez), introspekciju i krhkost koje je živo dočaravala Majlsova truba – bilo kad svira čisto ili s trejdmark demferom (harmon muteom) – uopće individualizaciju i psihološko spram „političkog“ sviranja i modernističkog konflikta. Drugim riječima, lično nasuprot cjelokupnog, zajedničkog.

Iz namjere razvila se nova gramatika: takozvani modalni džez, kompozicije koje su, umjesto na često složenim akordskim progresijama ili akordima uopće, recimo iz drugih pjesama (tunes, kako Amerikanci kažu pojmom kojega nažalost nemamo), izgrađene ovdje na jednoj ili nekoliko muzičkih skala („modaliteta“, dakle), na skicama, odnosno rekli bismo danas na „živim semplovima“, bazično iscrtanim mapama od kojih su muzičarske intuicije počinjale putovanje.

Za ovo su trebali naročiti, kako reče Stjepko Gut, „muzikanti“ pa se grupa kakva svira na albumu neće skoro ponovo čuti – pijanisti Vinton Keli i, jedini bijelac u orkestru, Bil Evans, ritam-sekcija – kontrabasist Pol Čejmbers i bubnjar Džimi Kob (danas jedini živući učesnik sešna), Džulijan „Cannonball“ Ederli na altu, te, prvi među jednakima – zastrašujući tenor-saksofonist Džon Koltrejn, Poluks Majlsovom Kastoru (čija je reputacija dobacivala i do nas – našeg Miću Markovića, s pravom ili ne, odavno zovu „Mića Koltrejn“).

To su sve formalne i faktografske stvari međutim, manje važne od onog što se čulo kad se spustila igla na vinil. Kind of Blue, i to joj je možda glavna karakteristika, velika je zbirka sitnih, uzbuđujućih detalja – od prvih tonova uvoda već, kad nakon free uvoda klavira i kontrabasa krene, nebrojeno puta skidani, cirkularni bas-rif čijem pozivu odgovaraju duvači s dva muzička ‘sloga’, naglašena točno kao ljudski govor, kao riječi naslova – „Sô what?“. Ili tren kad poslije ekspozicije, Majlsova truba, divno zaobljenog tona, ušeće u prvi solo, složen od kratkih logičnih fraza, solo pjêvan upravo, melodiozan i suzdržan – sve dok ga ne pokupi drugi, Koltrejnov, u potpunom kontrastu, čudnih „istočnih“ fraza, sav od saksofonskih serpentina i zavoja, od iščašenja i disonancija što u zraku slikaju i njujorški urbani kaos i, podjednako, sviračev privatni nemir. Ili All blues što ga je obojio (u plavo, naravno) profinjeni Bil Evans svojim „vodenim“ tremolom obje ruke ispod reducirane teme puhača i nepomičnog basa, istom bojom kao i u duetu s Majlsom u Evansovom nokturnu Blue in Green. Tako, u cijelom luku, od „običnog“ dvanaesttaktnog bluza Freddieja Freeloadera, sve do pet skala završnog, arabeskno-španjolskog krokija Flamenco Sketches (najave klasičnog Sketches Of Spain), slaže se od detalja album koji zavodi muzikom što je pola stoljeća kasnije jednako svježa i elegantno klasična, jasnija nego prije i vječno misteriozna.

Suprotno mnogim kritičarima koji, kao i uvijek, nisu odmah shvatili o čemu se radi i loše ocijenili album (pa se poslije ispravljali – to tamo može!). Ali u širem kontekstu, mnogo gorčem, čini se gotovo neshvatljivo da se jedan veliki dio, još uvijek stravično segregirane Amerike, brecao na ovako plemenit zvuk, na vlastite Betovene i Mocarte. Ako se čovjek uglavnom refleksno solidarizira i mehanički osuđuje nepravdu, nemjerljivo drugačije je iskustvo gorčine dok se slušaju te tako rafinirane snimke onodobnog džeza, posebno ove iz Majlsove „plave faze“.

Otud, kad Barak Obama apostrofira Majlsa, to nije ni šminkeraj ni proračunatost. Uz sve što ga već toliko razlikuje, novi predsjednik je diskretno, na momente, pokazao i jednu zanimljivu sofisticiranost koja nije, da se tako kaže, samo lična, samo stvar izbora i sklonosti. Usuđujem se reći da je baš ona u Majlsovom naročitom Tipu Plavog, u njegovoj inteligenciji i dvostrukosti, svijesti o prošlosti i obnavljanju, u posebnoj američkoj dinamici složenosti i jednostavnosti, prepoznala tajnu najavu same sebe, zvuk što joj je prethodio.