Klimatska psihologija. Pitanje života i smrti, Vandi Holvej, Pol Hoget, Kris Robertson, Sali Vajntrob, s engleskog preveo Branislav Stojiljković, Clio, Beograd, 2024.
Može li psihologija nešto da kaže o nečemu tako sveobuhvatnom kao što je klima, odnosno o aktuelnim klimatskim promenama do kojih dovodi ponašanje ljudi? Odgovor je postao nedvosmislen – ne samo da može već, nažalost, i mora.
...…
Igrom slučaja postao sam potpuno svestan “smrtne ozbiljnosti” ekološke situacije tokom jedne konferencije u Frojdovom muzeju u Londonu, 2013. godine. Uprkos veselju što sam upoznao Ferbernovog sina, nisam mogao da ne obratim pažnju na razgovor o ideji da je čitava naša planeta jedan ekološki sistem, poput džinovskog organizma, te da on više ne može da obavlja uspešne procese samoregulacije, pre svega zbog ubrzanog topljenja leda (bez kojeg nemamo ništa što može da “vraća” sunčeve zrake u svemir, pa mora i okeani ključaju i život u njima počinje da nestaje). Bile su to reference na rad Džejmsa Lavloka, koji je prvi pisao o smogu i decenijama ukazivao na njegove pogubne posledice.
Tada mi se po prvi put učinilo da je bavljenje psihologijom čisti luksuz i da bi zaštita životne sredine – očuvanje uslova za preživljavanje oblika života kakvi su nam danas poznati, uključujući tu i čoveka – svima trebalo da bude osnovni posao. Istovremeno mi je delovalo da psihologija tu nema mnogo šta da ponudi. Dugo sam se čudio tome što pohlepa (zbog koje smo spremni da uništimo sve i svakoga oko sebe) nije dobila centralnije mesto u teorijama ličnosti. U nekoj formi kvazimarksističke teorije počeo sam da verujem da je u svetu savremenog kapitalizma otuđenost i od rada i od prirode neminovnost, da svetom zapravo upravlja kretanje novca a ne ljudi, te da bi bilo važno razumeti neke sasvim drugačije faktore koji upravljaju našom nebrigom prema onome bez čega nam nema života.
Svega nekoliko godina kasnije ovim temama počinju da se bave knjige, organizuju se konferencije psihologa i komiteti u asocijacijama ili na univerzitetima. Knjiga Klimatska psihologija, u prevodu Branislava Stojiljkovića i sa pogovorom profesorke Selke Sadiković, može biti odličan podsticaj za to se da slične inicijative pokrenu i kod nas, jer ugrožene su reke, ugrožen je kiseonik, ugrožen je život. Četvoro autora knjige zajednički je napisalo uvodno i zaključno poglavlje, svako od njih samostalno je napisao još po jedno, a neveliki obim ne bi smeo da zavara – knjiga je puna novih ideja i referenci, zahteva temeljnu preradu osnovnih psiholoških i psihoterapijskih načela, a predstavlja i poziv na sveobuhvatnu i hitnu akciju.
U teorijskom smislu knjiga se zalaže za radikalno (možda čak revolucionarno) proširenje našeg razumevanja ličnosti, uz uključenje onoga što autori nazivaju “ekološki self”. Psihologija već dugo trpi kritike da je zatvorena u individualizam ili prilično mehanička poređenja, a pokušaji da joj se nađe izbalansirana društvena paradigma, ili da se u nju uključi razmatranje političkih faktora (da ne idemo dalje od siromaštva, nepismenosti ili dehumanizacije), daju samo parcijalne rezultate. Klimatska psihologija mogla bi da bude veliko osveženje za srpskog čitaoca zato što pravi veliki korak dalje i traži da o čoveku mislimo kao o nerazdvojnom delu prirode, te da odnos vidimo kao uzajaman – ne samo da je svako od nas deo prirode već je i čitava priroda deo svakoga od nas. Iz ovoga proizlazi jedan pozitivan aspekt, što je više od odricanja od ideje o superiornosti čoveka nad drugim vrstama ili prirodom uopšte – ono što autori nazivaju “trajna ljubav sa prirodnim svetom”.
Nažalost, knjiga je u mnogo većoj meri posvećena problemima u našem odnosu prema prirodi, odnosno klimi, i nesposobnosti da se zaustavimo i kad je očigledno da bi kraj mogao biti blizu. U zaključcima koji liče na teoriju Abrahama Maslova o metapatologijama, autori raspravljaju o različitim mehanizmima odbrane koje svi koristimo da bismo sami sebe zavaravali pred opasnošću od klimatskih promena, te odustali od zahteva za hitnom i fundamentlanom promenom. Mehanizmi samozavaravanja sprečavaju nas da osvestimo “gubitak Zemlje kakvu smo poznavali”, a da bi tu svest probudili, autori koriste jake, mada ne i neopravdane izraze kao što su “silovanje zemlje” i “kolektivno ludilo”, koje se ogleda u našoj sposobnosti da menjamo Zemlju ali ne i same sebe.
Svrha čitave knjige je, naravno, da podstakne na angažovanje, na to da se borimo za poboljšanje situacije. Ovo se odnosi na pojedinačne i grupne promene navika da bismo obuzdali klimatske promene, ali još više na život u prirodi, sa prirodom, za prirodu. S obzirom na to da akcije moraju da počnu od svakog domaćinstva i lokalne zajednice, knjiga manje propisuje šta bi ko trebalo da uradi, a više pokušava da inspiriše svakog čitaoca na to da sam osmisli i organizuje svoju borbu. Apsolutno neophodna knjiga za svakoga ko planira da preživimo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Fašisti su od D’Anuncija preuzeli ideje akcije i djelovanja – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigirno podsjeća na neke današnje pojave
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!