U sukobu s velikim vođom

Vicko Krstulović, legendarni partizanski borac, ratni komandant IX dalmatinske divizije, heroj bitaka na Neretvi i Sutjesci tijekom Drugog svjetskog rata, još je u periodu poslijeratne izgradnje zemlje bio maknut s vodećih funkcija u državi jer je na partijskim forumima (1962. i 1965. godine) bez dlake na jeziku kritizirao SKJ, smatrajući kako zbog “loših rukovodilaca gubi ugled u narodu” i pri tomu (us)tvrdio: ukoliko Partija želi zadržati kontinuitet revolucionarnog duha i vodeću ulogu u daljnjem razvoju jugoslavenskog društva, mora bitno (pro)širiti svoje demokratske horizonte i vizije, izvršiti smjenu generacija na rukovodećim položajima i time se potvrditi kao politička avangarda prihvatljiva većini građana koji u autentičnom socijalističkom projektu (još uvijek i usprkos svemu) prepoznaju humanističke vrijednosti zajednice nastale na tekovinama antifašističke, narodnooslobodilačke borbe za slobodu i ravnopravnost svih naroda i narodnosti koji žive na ovim (nekada zajedničkim) prostorima. Tijekom Vickovih “provokativnih” istupa, prekidani su direktni TV prijenosi partijskih kongresa, a njemu, usprkos upozorenjima s “najviših mjesta”, nije padalo na pamet da se kao član KPJ sa najdužim stažem (dužim i od Titovog) ponaša kao “poslušni vojnik Partije”, već je dosljedno i u duhu revolucije za koju se žrtvovao i robijao i kojoj je, do kraja pošteno i iskreno, bez ikakve patetike i(li) materijalnih interesa posvetio cijeli svoj život, tražio da se društvo usmjeri prema lijevim, mogli bismo to nazvati i eurokomunističkim alternativama, koje bi mu osigurale siguran, miran i prosperitetan život i razvoj.

...

Zbog toga je postao blizak krugovima jugoslavenske kritičke inteligencije okupljene oko časopisa “Praxis”, koji su, uvažavajući ogroman ugled koji je kao revolucionar i radnički tribun imao u redovima svih naroda unutar SFRJ, prepoznali i važnost njegovih ideja o takozvanoj Jadranskoj orijentaciji, koje je kao program razvoja bezuspješno (po)nudio vladajućim strukturama. Te su ideje daleko nadilazila jugoslavenske okvire i, umjesto zatvaranja u nacionalističke torove i ideološke zabrane, afirmirale široko otvaranje i povezivanje sa svijetom.

Za taj i takav “neposluh” bio je beskrupulozno skrajnut iz javnog, političkog života, a napisane memoare nije za života mogao nigdje u SFRJ objaviti (u inozemstvu nije želio jer nije pristajao na ulogu disidenta), da bi na koncu doživio najveću tragediju koju roditelj može doživjeti: izgubio je najstarijeg sina Maksima (kao dijete je, zajedno sa sestrom Natašom i bratom Viborgom, prošao kalvariju najžešćih neprijateljskih ofanziva i četničkih pogroma). Navodno je izvršio samoubojstvo u Londonu 1974. godine, pod do danas nerazjašnjenim okolnostima. Ali cijela je obitelj, i to sa više nego jakim argumentima, sumnjala da se radi o ubojstvu koje je naručila UDBA. Naime, Maksim nije bio samo talentirani akademski slikar već i iznimno obrazovan i društveno angažiran autor tekstova (splitski “Vidici”) u kojima je, na tragu Vickovih pogleda, teorijski utemeljeno i još radikalnije ukazivao na to da su vladajuće komunističke nomenklature “izdale jugoslavensku revoluciju”.

Zgrožen sve učestalijim, apologetskim prikazima povijesti NOB-a, te raznim historiografskim, publicističkim i inim politikantskim iskrivljavanjima istine o jugoslavenskom karakteru partizanskog pokreta, Vicko Krstulović, skinut sa svih kadrovskih lista, predano je sređivao dokumentaciju i bilježio svoje komentare i uspomene iz bogate revolucionarne i ratne povijesti, kako bi dramatičnu i kompleksnu istinu o krvavoj partizanskoj epopeji, sa svim uzletima i padovima, otrgnuo od zaborava i tako zapravo detabuizirao razna zbivanja i ličnosti oko kojih je vladajuća politika isplela legendu koja često nije samo “odskakala” od onoga što se stvarno dogodilo, već je u mnogo čemu bezočno falsificirala činjenice. Samo jedan od primjera u nizu: službena socijalistička historiografija je lik i djelo Tita kao genijalnog ratnog stratega mitologizirala preko svake razumne mjere, pa se između ostalog tvrdilo da se samo zahvaljujući njegovom “nepogrešivom, genijalnom instinktu” Vrhovni štab odlučio na krajnje neizvjesnu akciju spašavanja ranjenika tijekom bitke na Neretvi, dok je zapravo odlučujuću ulogu u svemu tomu imao upravo Vicko, koji je nakon višesatnog “pritiskanja”, u dramatičnom razgovoru natjerao Tita da promjeni prvotnu, posvema pogrešnu odluku o prebacivanju kolone ranjenika prema Biokovu, gdje bi ih sve izvjesno pobile neprijateljske snage, odnosno bili bi na neki način žrtvovani kako bi ubrzali i olakšali izvlačenje Vrhovnog štaba i glavnine partizanskih snaga iz njemačkog obruča. Na koncu, umjesto nagrade za iskazanu ratnu vještinu i osobnu i nevjerojatnu hrabrost svojih boraca tijekom bitke za spašavanje ranjenika, njegova je divizija bila rasformirana, a on sam degradiran, odnosno kažnjen. To je samo jedan u nizu sukoba koje je imao sa Titom i prije i poslije Neretve i kasnije poslije rata, praktički sve do pred smrt “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”. Kako je Vicko umro 28. rujna 1988. u rodnom Splitu (gdje je i pokopan), njegov najmlađi sin Vladimir Krstulović (rođen poslije rata, 1950. u Beogradu, gdje je u veljači ove, 2026. godine i preminuo) prihvatio se zahtjevnog posla sređivanja očeve bogate arhive i dokumentacije i nakon dugog i strpljivog rada objavio je Vickove uspomene i sjećanja u tri obimna toma naslovljene Memoari jugoslavenskog revolucionara (Most Art i Buybook, Beograd, Sarajevo i Zagreb, 2012–2014), kako bi spasio od zaborava istinu o revoluciji koja je, kao i svaka druga, “(po)jela svoju najbolju djecu”, ali i kako bi se činjenicama i autentičnim svjedočenjem suprotstavio raznim revizionističkim svinjarijama dogmata svih vrsta, danas posebice onih s rigidne nacionalističko-desničarske “bande”. U izvesnoj, manjoj mjeri, donekle je i uspio, ali nažalost ni izdaleka onoliko koliko bi trebalo kako bi upozorio na agresivnu eksploziju laži o antifašizmu, o veličini i značaju partizanske borbe, kao i o iznevjerenim idealima te borbe.

U dogovoru sa svojim izdavačem (Dragan Stojković), odlučio je (iznova) tiskati dio očevih memoara i ukoričiti ih u knjigu naslovljenu Neretva i Sutjeska, posvećenu najdramatičnijim bitkama partizanske borbe kako bi nas sve diljem bivše zajedničke domovine podsjetio u čemu se krije tragedija raspada Jugoslavije. Kako danas svjedočimo da su i i Jugoslavija i ideja Jugoslavije doživjele kataklizmu, neminovno se moramo zapitati u kojoj se mjeri čitavo to vrijeme greška skrivala u nama samima a koliko u sadržaju samog socijalističkog projekta. Pošten odgovor do danas nismo znali, prije bih rekao nismo željeli naći, a memoari, ova skraćena verzija ratnih sjećanja Vicka Krstulovića, upravo nam na krajnje pošten i relevantan način pokazuje put kojim bi u traženju odgovora trebali poći. Ili, kako je to u predgovoru Neretve i Sutjeske zapisao Dragan Stojković: “Ovu knjigu treba čitati i kao podsticaj za razmišljanje o univerzalnim etičkim vrijednostima za koje su se žrtvovali životi i odnosu prema idejama koje se suprotstavljaju svakoj diktaturi i neograničenoj vlasti… Društva koja onemogućavaju vizionarske alternative zasnovane na slobodi kritičke misli, koja se ne uzdižu iznad sebičnih interesa partitokratija, zapadaju u krize koje imaju, kao u slučaju Jugoslavije, fatalan ishod.”

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!