img
Loader
Beograd, 34°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Biografije

U čauri svojeg »ja«

06. oktobar 2021, 20:18 Ivan Milenković
Copied

Malte Hervig: Majstor svitanja. Peter Handke, biografija prevela s nemačkog Meral Tarar Tutuš; Laguna 2021.

Pisanje biografije, primetio je Dario Grgić, podzeman je posao koji zahteva skromnost, znanje i posvećenost. Zbog toga nas obuzima neprijatnost kada već na drugoj stranici teksta pročitamo kako nam biograf obećava „isključivo istinu“. Ako ništa drugo, čitalac Petera Handkea morao bi da shvati da je istina vrlo nestabilna veličina, naročito kada se nastoje povezati život i delo. Ni opis Handkeovog detinjstva i rane mladosti ne doprinosi buđenju poverenja u biografa jer se tekst razliva u poetizovane slike i spekulacije, podaci su ili nedorečeni ili bez pratećih objašnjenja, a tu i tamo provuku se i po koja ozbiljna glupost i netačnost: da Handke odlično pamti šta mu se događalo u prvoj godini života, recimo, ili sasvim netačna informacija da su, kada je o Jugoslovenima reč, samo ustaše sarađivale s okupatorom u Drugom svetskom ratu. No, ako upregnemo nešto dobre volje u čitanje, saznajemo da je Handke dete iz prolazne veze Marije Sijuc i nemačkog vojnika Eriha Šenemana (Šeneman je oženjen i ima decu), te da Peter nosi prezime Bruna Handkea za kojeg se njegova majka udaje u godini piščevog rođenja, 1942. Kako je njegov poočim, po svemu sudeći, slab čovek, motiv potrage za ocem postaje važan momenat Handkeovog života, a u izvesnom smislu, kada se kao mladić bude okrenuo svome biološkom ocu, na delu će biti vrlo zanimljivo stvaranje oca. Čak i pre nego što ga bude upoznao Handke počinje da piše Šenemanu i, na taj način, da ga oblikuje prema svojim zamislima, ćudima i emotivnim menama. Nepriznavanje stvarnosti, barem do određene mere (a ta mera nije mala), najdublje će obeležiti Handkeov život, počev od mladalačkih neslaganja sa okolinom (što je zdravo), s nacističkom prošlošću sopstvene zemlje (što je još zdravije), s književnim establišmentom (što je takođe zdravo), sa ženama (što je malo manje zdravo), do neprihvatanja stvarnosti na Balkanu (što je potpuno nezdravo). Zapravo, Handke je osetljiv mlad čovek koji radoznalošću i sposobnostima nadrasta seosku sredinu, momak koji se, zbog nepodnošljivog okruženja, povlači u sopstveno ja (iz kojeg, kako ćemo videti, neće izaći), a od drugih se mladih ljudi razlikuje utoliko što mnogo čita, te mnogo i dobro piše. Zanimljiva je epizoda sa odlaskom u katolički internat: porodica je zamislila da bude sveštenik, što njemu ne pada na pamet, ali još je zanimljivije što već tada pokazuje sklonost konfabuliranju, te se njegova sećanja na represiju u internatu ne poklapaju sa svedočanstvima drugova i nastavnika. Odlazak na studije prava u Grac za Handkea je važan korak ka oslobađanju od skučene sredine, a biografija, posle nekih stotinak stranica, dakle, postaje dinamičnija i manje smušena. I još nešto: već kao mlad čovek Handke pokazuje izrazit talenat da, bez ozbiljnog razloga, povređuje ljude, čak i one s kojima je blizak.

Iako ga muči usamljenost – što će biti neprolazna tema njegovog pisanja – u Gracu počinje da se socijalizuje, stiče prijatelje, opsesivno sluša muziku, ulazi u književne i pozorišne krugove, sklon je opijanju i izlivima besa, ali, što je najvažnije, puno i kontinuirano piše, te objavljuje prve priče i oglede. Godine 1964. odlazi na jugoslovensko ostrvo Krk gde, u nekom ribarskom selu, piše svoj prvi roman, Stršljenovi. Veliki urednik Zigfrid Unzeld, koji će postati Handkeov prijatelj, prepoznaje talenat mladog pisca i, sledeće godine, objavljuje roman u izdavačkoj kući Zurkamp, što Handkea, gotovo odmah, izvodi na glas na nemačkom govornom području, a drame, naročito Psovanje publike, samo će uvećati njegovu slavu i osloboditi ga finansijskih briga. Svet ga uočava iduće, 1966. godine, kada na zasedanju Grupe 47 (najviđeniji pisci nemačkog jezika) u Prinstonu, izazove skandal. Sa glumicom Libgart Švarc 1969. godine dobija kćer Aminu i upravo u vezi s Libgart prvi put pribegava nasilju. To će mu se, kako vreme bude prolazilo, dešavati, a najradikalnije i najnasilnije, ako je verovati biografu, sa Mari Kolbin, partnerkom s kojom je nekoliko godina živeo u Salcburgu. Handke ne izbegava da govori o nasilju prema (svojim) ženama, a skretanje pažnje na tu okolnost mnogo je više od karakterne osobine (premda jeste i to): nasilnost u odnosima izraz je ozbiljnije pometnje koje Handke, sva je prilika, nije uspeo nikada da se oslobodi, a možda, pravo govoreći, nije ni hteo da je se oslobađa: iz dubokih nesporazuma sa samim sobom on je izvlačio ono najbolje u pisanju, ali i ono najgore u svojoj osobi. U nastupu besa, recimo, povrediće i svoju kći, da bi je odmah nakon toga fotografisao kako bi se uvek sećao tog trenutka za koji nikada nije želeo da se ponovi. Kad god napravi sranje, a to neprestano radi, on se užasno kaje, sve do sledeće prilike, što je, uopšte uzev, dosta mučno. U dve verzije nasilja nad Mari Korbin razlikuje se samo jedan detalj: kada ju je oborio na tle ona tvrdi da ju je šutnuo u stomak, dok on tvrdi da je njegova noga završila na njenoj zadnjici. Ali ko je šutnuo u zadnjicu onoga ko je na tlu? To, naravno, ne znači da Handke nije rekao istinu onako kako je on vidi, ili je se seća, ali više govori o tome da mu se stvarnost koju nosi u glavi više dopada od spoljašnje stvarnosti.

Upravo na toj međi između stvarnosti i njegovog ja, događaju se najveći lomovi. Naime, kada se sastaje s masovnim ubicom Radovanom Karadžićem ili kada odlazi na sahranu drugog jednog masovnog ubice, Slobodana Miloševića, Handke, ako je suditi po onome što govori, ne deluje previše uračunljivo (kao, uostalom, ni biograf: otići na sahranu Slobodanu Miloševiću da bi se odala počast Jugoslaviji, kako to vidi biograf, isto je kao odati počast Hitleru za mir u svetu). Onaj ko kaže da ne zna ko su Karadžić ili Milošević ili je hulja, ili je samo glup. Handke, međutim, nije glup, a čini se, nije ni hulja. Problem je što je idiot. Ili, kako je to nežnije rekao Dragoslav Dedović, on ne uspeva da izađe iz svoga ja, te njegov Slobodan Milošević, kao ni njegova Srbija, nemaju veze sa onim što je bio Milošević, niti sa onim što je Srbija danas. Upravo su delovi o Jugoslaviji i Srbiji najslabiji u ovoj biografiji (na svu sreću, uz smušenost, i najkraći) jer ni Handke ni biograf ne znaju šta da rade s tim, te, posle svega, ostaju samo glupi inat i tvrdoglavo istrajavanje u neodrživom. Na čitaocu je pak da odluči šta će da radi s tim i takvim građaninom Handkeom, pa, posledično, i s piscem Handkeom.

Najzanimljiviji delovi ove biografije govore o tome kako nastaju Handkeova dela, naročito Spori povratak kući, kada je pisac upao u stvaralačku krizu, ili kada sam pisac govori o svom odnosu prema jeziku. Zanimljivo je videti i kakav je trgovac Handke koji svoje dnevnike i zapise, recimo, uspeva da proda za 300 000 evra i to pre nego što je dobio Nobelovu nagradu, a onda se, kasnije, žali na besparicu. Iako neprestano kukumavči i žali se na sve i svašta, nema ništa protiv toga da nekoliko godina provede u udobnom i preuređenom dvorcu, ili nekoliko godina putuje po svetu (iako nema para, jel). Sve to ume da zasmeta jer kako verovati Handkeu sa svim tim protivrečnostima i nedoslednostima? Ono, međutim, što bode oči jeste odsustvo Vima Vendersa iz ove biografije (pominje se tek usput), kao i produbljivanje odnosa s važnim nekim ljudima: Handkeova veza s Žanom Moro ostaje maglovita, a biograf se izvlači tako što se žali da je ona odbila da govori o Handkeu, da bi, potom, glumila u njegovom filmu, ili, opet, odnos s Brunom Gancom tek je zagreban, ali ništa bitno nismo tu saznali osim da je Handke bio ljubomoran na velikog glumca. Tome nasuprot, pominju se neki likovi za koje čitalac ne uspeva da shvati zbog čega su oni tako važni Hadkeu (osim, recimo, što su Srbi).

Malte Hervig napisao je lošu biografiju, između ostalog i zato što biograf ne sme da se krije iza neutralnosti, nego, naprosto, mora da traga za razlozima. Biograf je uvek i arheolog, ali Hervig to nije. Ipak, nije ovaj tekst ni toliko rđav da ga, s nešto čitalačke upornosti, ne bi trebalo čitati, ali je šteta što o tako značajnom piscu nismo, ipak, saznali više i bolje.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Ekspo

28.jul 2026. Sonja Ćirić

Planirano je da Železnička stanica postane Istorijski muzej idućeg maja

Dok se čekaju rezultati tendera za izbor izvođača za izmenu i dopunu projekta za rekonstrukciju, adaptaciju i sanaciju nekadašnje Glavne železničke stanice u Beogradu, najavljeno je da će se Istorijski muzej Srbije useliti u njenu zgradu već 15. maja

Analiza

27.jul 2026. Sonja Ćirić

Slučaj „Atelje 212“: Zašto je smenjena Gordana Goncić

Skupština grada Beograda je, sve po zakonu, imenovala Ljubišu Ristića za v.d. direktora „Ateljea 212“. Zašto je, međutim, smenjena Gordana Goncić

Baština

26.jul 2026. S. Ć.

Narodni muzej Zrenjanin: Ne zaboravimo na centar tekstilne industrije

Kako bi sačuvao tragove nekadašnjeg centra tekstilne industrije, Narodni muzej Zrenjanin preduzeo akciju prikupljanja uspomena na velike fabrike kojih više nema

Kadrovi

26.jul 2026. S. Ć.

Lazar Jovanov nasledio Ljubišu Ristića u KPGT-u

Umesto Ljubiše Ristića koji je postavljen u „Atelje 212“, v.d. direktora Pozorišta KPGT je Lazar Jovanov, glumac i reditelj poznat po ulogama u ovom kolektivu

Festival

25.jul 2026. S. Ć.

Kad iz betona progovore drvo, bubice, crvi, i ostala oteta priroda

Dvodnevni Festival eko književnosti u Beogradu predstavlja knjige koje istražuju posledice devastacije sveta oko nas, pokušavajući da ga spasu

Komentar
Ana Brnabić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić sa policajcima

Pregled nedelje

Režim protiv naroda i države

Zašto Šapić legalizira batinaše u Beogradu? Zbog čega je šešeljizam ideologija vlasti? I šta Vučić poručuje narodu

Filip Švarm
Predsednik Srbije Aleklsandar Vučić sa uzdignutom pesnicom ispred transparenta

Komentar

I naš predsednik je sirotinja

Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu

Nemanja Rujević
Paunović

Pregled nedelje

Nepodnošljiva lakoća bezosjećajne gluposti

Zašto ministarka Snežana Paunović još nije smenjena? Šta to govori o njoj, režimu i Srbiji

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1855
Poslednje izdanje

Srbija pred raspletom

Kako se kuje Studentska lista Pretplati se
Intervju: Miroslav Aleksić

Nijedan glas ne sme da se baci

Odmazda vlasti: Primer iz života

Pojedinac protiv režimskog sadizma

Rat na Bliskom istoku

Ormuz kao atomska bomba

DUH VREMENA: Devet decenija od ubistva Federika Garsije Lorke, pesnika bez groba (2)

Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure