Uglješa Šajtinac: Koljka i Sašenjka; Arhipelag, Beograd 2022.
Ili kad eros, etos i emocija ravnopravno fundiraju priču o stvarima “ovozemaljskim” kojima se budućnost raduje.
Ugljesa-Sajtinac-Koljka-i-Sasenjka…
“Sad svi pišu te agnomnisije, sećaju se bližnjih i silno pate”. Ovaj citat deo je disputa koji negde pri kraju romana Koljka i Sašenjka vodi glavni junak sa svojim izmišljenim likom. To sećanje ispričano najčešće u ispovednoj formi, u savremenoj književnosti postaje dominantni uslov nastanka romana. Alfa i omega, srž modernog autofikcionalnog postupka koji polako ovladava globalnim trendom u književnosti. I bivajući trend, nužno predstavlja uspele i još češće neuspele primere pokušaja autobiografske fikcije. Pisac Uglješa Šajtinac pripada onoj boljoj, tačnije dobroj i autentičnoj izvedbi postupka ovladavanja ne samo ličnim sećanjem već i ličnom, aktuelnom događajnošću. Motiv za razvoj radnje romana Koljka i Sašenjka je gubitak, smrt, konačnost u kauzalnom prostoru svakodnevice kada prestaje da važi uzročno posledična veza fizičkog trajanja. Radnja počinje u trenutku kada glavni junak pronalazi spisak obaveza koje je stric Konstantin, Koljka, kako će se nazivati tokom razvojnog procesa radnje romana, napravio kao podsetnik za svakodnevicu. “Uraditi u nedelji od 11. do 28. septembra…”
U trenutku pronalaska te “hartije” , sedmica od 11. do 28. septembra i planirane obaveze stričeve svakodnevice, za junaka su već prošlost. Svakodnevica u kojoj se sam nalazi materijalizovana je u fizičkom prostoru porodične kuće, u vremenu pandemije virusa korona i osenčena jednom oksimoronskom atmosferom kada “sve vrišti a nikad tiše” kao savršenim mizanscenom za “sećanje na bližnje”, na strica, kada osećanje krivice da nije dovoljno učinio za njega, za njegovo trajanje u fizičkom prostoru i njegov opstanak među živima, dobija ključan narativni značaj i funkciju. Tačnije, to osećanje krivice biće u centru podsvesne želje za dijalogom, sa sobom, sa okruženjem ali i sa vremenom prošlim i posledično dovesti do kreacije Sašenjke, čija pojava će postati deo čudesnog sloja u toku razvoja radnje romana. Sašenjka, kao antipod glavnom junaku, kao pokretač rasprave, kao duhovita prikaza, sen koju junak krije od drugih i kojoj se raduje u samoći, na trenutke kao alter ego, kao pisac, kao Aleksandar Sergejevič Puškin. “I onda se iz štale pojavi on. Nalik ogromnom komadu leda, tankom, tek odignutom s površine vode. I bakenbardi, dabome. Zagledao je po bašti ali bez zastajanja”. Povlašćena pozicija glavnog junaka, njegova tačka gledišta i perspektiva promišljanja aktuelne svakodnevice u fizičkom prostoru porodične kuće kao centralnom toposu prožimanja prošlog i sadašnjeg pojavom Sašenjke postaje destabilizovana ne u smislu narušavanja njegove pojavne autentičnosti već u aktivaciji dijaloškog odnosa. Sašenjka, osim što postaje element čudesnog u priči kome i čitalac veruje i kome se raduje, doprinosi još jednom važnom sloju romana, metatekstualnom eksperimentu usred, naizgled, jednostavne autobiografske fikcije. Glavni junak, osim što je sinovac i sin i suprug i ujak i prijatelj i profesor, takođe je i pisac i to pisac naučnog rada o Puškinu. Tako pojava Sašenjke ima dvostruki značaj. Kao podsvesni mehanizam odbrane od nakupljene tuge za onim koga više nema, za pokojnim stricem i kao junak naučnog rada koji junak ispisuje, tragajući za nekim poznatim ili manje poznatim elementima Puškinove biografije. Oni su deo procesa pisanja ali su i značajni nosioci radnje romana u sloju koji se odnosi na raspravu o piscu i pisanju, o važnosti biografskog u piščevom opusu i kao mogući alternativni tok života glavnog junaka, ogledalo njegove vlastite sudbine, dobitaka i gubitaka, odnosa prema životu ali i prema smrti. Sašenjkina pojava, njegova sen, uključena je u gotovo sve važnije događaje u aktuelnom vremenu glavnog junaka, prisutna u njegovoj svakodnevici, kada se treba pobrinuti za domaće životinje, kada se tuguje zbog Mašine smrti, koke koja nije uspela da u životu zadrži nijedno svoje pile, kada se raduje zbog Ebigejl čiji pilići opstaju u životu i postaju deo panorame ispunjene ljudskim i životinjskim sudbinama. I u tim sudbinama se neprekidno smenjuju život i smrt, neraskidiva postaje veza između ljudi, životinja i prirode. Za devet meseci, tokom smene četiri godišnja doba, prošlost je neprekidno u sadašnjosti a sadašnjost, omeđena tom prošlošću, ispunjava svoju dužnost da održi u životu ritam svakodnevnih obaveza glavnog junaka, rad sa studentima u vreme pandemije koja je isključila svaku fizičku komunikaciju, njegovu vezu sa najbližim okruženjem, raspravu sa Sašenjkom i zajedničku potragu za smislom opstanka u večnosti upravo kroz književni rad i najvažnije, da sećanje na strica opstane kao životvorni a ne potencijal večite tuge. Da se obnovi porodična kuća, da se kroz smenu godišnjih doba razreše brojne dileme, da se isprate neminovne smrti i dočekaju novi životi, da se u toku devet meseci, koliko traje aktuelna radnja romana, sprovede proces isceljenja tela i duše, da se materijalnoj pojavnosti produži opstanak u budućnosti kroz živote potomaka i kasnije, u njihovoj sadašnjosti, kada sadašnjost ispripovedana u romanu postane prošlost, kroz sećanje, to postojanje predaka, potvrdi.
Šajtinac priču o “poslednjim stvarima”, o eshatološkoj upitanosti, egzistencijalnom grču i zabrinutosti, o nekoj modernoj čehovljevskoj teskobi, pripoveda na prvi pogled spontano, kao impuls neposrednog životnog podsticaja, s lirskom intonacijom bez patetike, elegantno i nenametljivo, pažljivo birajući reči, često arhaične ali zvučne u tom arhaizmu, razvijajući složene, čvrste karaktere makar oni bili i sen prošlih vremena i podsvesna kreacija, i realizuje upečatljiv Događaj na mestu za koje bi se reklo da ni klicu dešavanja ne može posedovati. Na svega 150 strana pulsira moćna značenjska struktura, jakog erosa i moćne emocije koji, udruženi, stvaraju autentičnu umetničku priču.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Za razliku od mainstream albuma tog vremena, Treći svijet nije ciljao na instant prepoznatljivost nego na trajni dojam. A za nekoga tko ga danas prvi put otkriva, to je i dalje ploča koja može otvoriti oči, jer nije nimalo ostarjela ni u temama ni u načinu na koji poziva na maštu i drugačiji pogled na svakodnevicu
Obaveštavajući o nagradama koje su dobili njegovi članovi Veljko Mićunović i Vanja Milačić na festivalu „Purgatorije“ u Tivtu, Narodno pozorište je izostavilo sliku glumice Vanje Milačić. Pogledajte video, znaćete zašto
Nezamislivo je da građani i studenti priznaju pobedu izvojevanu krađom. A sasvim je izvesno da će da krade. S druge strane da li iko veruje da bi Vučić, ukoliko izgubi izbore, priznao izbore? Naravno da ne bi, ali ovoga puta ne pita se on
Jednog dana, koji nije daleko, Vučić je moći još samo da piše odjeke i reagovanja, u nadi da će ih neko objaviti. Jedino bitno pitanje za društvo u Srbiji jeste: odakle će ih pisati
Vučićev predizborni plan: uterati strahu u kosti policijskim brutalnošću, rasturiti N1 i Novu S, odglumiti za strance spremnost za dijalog, demagoški stvoriti privid bogatijeg života... No, izuzev stvaranja afera, ništa mu ne ide od ruke
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Mirjana Drljević: Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo
Booka, Beograd 2022.
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!