Tradicionalne vrednosti su nas bolesno unazadile

Zagrebački reditelj Predrag Ličina (1972) je jedan od onih ljudi koji su uvek omiljeni u društvu. Inteligentan humor i pozitivnu energiju svi vole, a Peđa, kako ga zovu prijatelji, izdašan je u tome, jer on jednostavno tako oduvek živi. Širu popularnost je stekao svojim prvim igranim filmom Poslednji Srbin u Hrvatskoj (2019), a u Beogradu, u kojem već godinama snima reklame, toliko se odomaćio da ga mnogi već doživljavaju kao rado viđenog “gradskog lika”. Na poslednjem konkursu Filmskog centra Srbije dobio je određena sredstva za svoje sledeće ostvarenje – Virus patološke dobrote. Scenario, koji je sam pisao, bavi se problemom zagrebačkih urbanih Srba na početku ratova devedesetih. Škakljiva tema, kojoj će Peđa prići na svoj pomalo “uvrnut” način.

“Zapravo, radnja filma je smještena sedam godina prije početka odlaska Srba iz hrvatskih urbanih sredina – u 1983. godinu. I da, komedija je. Preciznije rečeno, satira – jer da ti neki lik stigne vremeplovom iz 2025. u 1983. i kaže ti šta te sve čeka u narednih 40 godina, vjerojatno bi pozvao nekoga iz institucije za mentalno oboljele da pokupe tog izbezumljenog ludaka. Mislim, čovjek tvrdi da 40 godina u budućnosti još uvijek imamo trolejbuse – ne postoje niti leteći automobili, niti imamo metro, a tvrdnja da se u nekoj tamo jadnoj Češkoj i Poljskoj u njegovo vrijeme živi mnogo bolje nego kod nas zaista zaslužuje višegodišnje lječenje. Odlazak urbanih Srba iz Hrvatske samo je jedan od motiva ove priče – suštinski, film čija se radnja dešava tokom jedne večeri pomenute 1983. godine, govori o tome koliko su nas tradicionalne vrijednosti bolesno unazadile u samo nešto manje od pola vijeka”, objašnjava Predrag Ličina u intervjuu za “Vreme”.

foto: vladimir ilić

“VREME”: Svašta je pokriveno i obrađeno kada je u pitanju poslednji rat u Jugoslaviji, ali tema vezana za Srbe koji su živeli u urbanim sredinama u Hrvatskoj tokom rata nije skoro ni dotaknuta. Na kraju krajeva, ti si jedan od njih. Zašto se o tome slabo priča?

PREDRAG LIČINA: Zato što se ta seoba odvijala postupno, i jedan duži vremenski period. Više od sto hiljada ljudi napuštalo je hrvatske gradove u tišini tokom gotovo dvije godine. Kad je došla Oluja u kojoj u samo jednom danu 250 hiljada ljudi napušta zemlju, onda sve ovo prethodno pada u još veći zaborav. Ipak, tužna sjećanja se ponekad vrate, pa mi jedno nemilo novinarsko otkriće može poslužiti kao dobar tizer za film. Naime, HDZ ov kandidat na predsjedničkim izborima Dragan Primorac početkom 90-ih provaljivao je u “sumnjive” srpske stanove u Splitu. Trenutno pokušavam dobiti kontakt gospodina Primorca da ga pitam kako je to točno bilo kako bi mi te scene u filmu ispale što uvjerljivije, odnosno ubedljivije.

Kada možemo da očekujemo da počne snimanje filma?

Nemam neki konkretan odgovor pošto sada imamo budžet za prvih 39 minuta. U pregovorima sam s nekoliko sponzora tako da je moguće da doguram i do prvih 56 minuta. Ako dobijem sredstva od još dva filmska fonda u Regionistanu, tada već možemo pričati o početku snimanja. To se može desiti ove godine, može i sljedeće, a može i tek 2027. godine.

S obzirom na tvoj prvi film, utisak je da jako voliš komedije, ali i takozvane “slešere” i žanrovske filmove. Kao da nisi baš fan umetničkih ostvarenja, art–house filmova i slično. Koji reditelji su tvoji uzori?

Ma gledam ja i umjetnička ostvarenja, i art-house filmove samo kod priličnog broja istih ne mogu da podnesem to što su snimljeni kao namjenski filmovi za festivale u kojima ćemo prikazati trenutačno planetarno najznačajniju temu na nultu loptu s abnormalnom količinom pretencioznosti. Gledajući takve filmove u kojima kamera iz ruke s leđa prati glavnog junaka koji hoda bolesno dugo dođe mi onaj poznati osjećaj “krindža”, odnosno po novohrvatskom i novosrpskom – osjećaj susramlja. Sve planetarno značajno i društveno bitno možeš i da kažeš kroz žanrovski film, kao što su radili moji uzori, redatelji na kojima sam odrastao: Alfred Hitchcock, Claude Chabrol, John Waters, Sergio Leone i John Carpenter.

Dok čekaš svoj sledeći igrani film, u međuvremenu snimaš reklame, i već godinama pola vremena provodiš u Beogradu. Kako je sve počelo sa tvojim sve češćim dolascima ovde?

Jednom su me, prije petnaestak godina, zvali za neku reklamu da snimam u Beogradu. Onda su me zvali još jednom, i još jednom. Tokom godina moji su se dolasci zaredali, tako da su mi Beograd i Zagreb postali kao neki isti grad. U davna vremena bi me po Beogradu izgrlili i poželili mi dobrodošlicu, a danas je sve to više komšijsko-susjedski u prolazu: “Peđa, pomažebok!”, “Bok ti pomogel!”

Kako si upao u beogradske krugove filmadžija? Da li su te brzo prigrabili?

Pa ne baš brzo – nego odmah. Dobro mi je jedan beogradski prijatelj rekao: “To ti je zbog naglaska.” Ja sam ga pitao što bi bilo da sam iz Splita? “Uf, plašim se da bi te još više prigrabili.” Ta njegova replika bila mi je pravi horor.

Kako se tvoj pogled na Beograd promenio tokom godina provedenih ovde?

S moje točke gledišta meni se iz osobne perspektive Beograd mijenjao nabolje jer stalno upoznajem neke nove ljude – dobre, pametne i šaljive. I uvijek se upitam kako se u ovakvoj zemlji koja nalikuje na neki distopijsko-postapokaliptični film pojavljuju takvi pozitivni ljudi. Odgovor pronalazim u Norveškoj – tamo bi nam bilo dosadno jer točno znamo što nas čeka svakog novog dana.

Odnos između Srba i Hrvata svakodnevno varira, uvek ima političke tenzije, ali i povezanosti na različitim nivoima. Možda je taj odnos baš zato zanimljiv i tako živ. Kako ga ti doživljavaš?

Pa, otkada su hrvatski studenti, po uputama mene i još nekolicine radikalnih Srba iz Hrvatske koji mrze sve što je srpsko, organizirali studentske proteste po Srbiji, smatram da su odnosi Srba i Hrvata još zanimljiviji i življi, pogotovo među mlađim naraštajima. Kao što, očito je, postoje dvije Srbije, tako, očito je, postoje i dvije Hrvatske. Jedna od dve Srbije i jedna od dve Hrvatske nikad nisu ni ratovale, ni tukle se, nisu imale tenzije. Dok ove druge dve nisu ni završile Drugi svjetski rat, a kamoli ratove 90-ih. Ili kako bi rekla nova narodna: “Mi se trećeg svjetskog ne plašimo, jer kod nas ni Drugi svjetski nije završio.”

foto: vladimir ilić

Kad pominješ proteste u Srbiji, podržao ih je i Dušan Kojić Koja, frontmen Discipline kičme, koji ti je idol još od detinjstva. Ti si pripadnik generacije kojoj je rokenrol bio jako važan. Bend The Cramps ti je u samom vrhu, ali i Disciplina kičme. Otkud tolika ljubav prema Koji i njegovom bendu?

Jednog proljetnog popodneva, kad sam bio sedmi osnovne, vratio sam se kući, uključio radio, i čuo nevjerojatne stihove “Nemoj da bacaš betonske table s vrha svoje zgrade…”. Bio sam u apsolutnom šoku, uzeo sam prvu praznu kasetu, stisnuo “rec”, slušao pjesmu, i apsolutno ništa mi nije bilo jasno. Zapravo je Dražen Vrdoljak na Radio Sljemenu u svojoj emisiji predstavljao treću ploču Discipline Svi za mnom, ali prije samog predstavljanja imao je presjek Kojinog stvaralaštva s prethodne dvije ploče. Tako je sve počelo, i do danas nije stalo. The Cramps su došli tek dvije godine kasnije na red, ali su mi Lux Interior i Poson Ivy otkrili isto toliko novoga koliko i Koja.

Koja, verovatno znaš, nikada nije cenio Azru i Džonija Štulića. I zaista se ponekad čini da ne možeš voleti istovremeno Disciplinu kičme i Azru, kao da su u pitanju sasvim različiti svetonazori. Da li je to predrasuda?

Koja je u pravu! Ovo ti je kao da voliš podjednako i zombi filmove i Bergmana. Osim ako nisi podvojena ličnost.

Još jedan tebi važan čovek iz Beograda, ali i tvoj bliski prijatelj, pisac Dejan Tiago Stanković je, na žalost, preminuo pre tačno dve godine. Kakvo ti je sećanje na njega?

Tiago mi strašno nedostaje jer je bio najduhovitiji čovjek kojeg sam poznavao. Sad kad bi krenuo prepričavati njegove šale morali bi izdati specijalni trobroj da bi stala polovina njegovih šala unutra. Kad god bi stigao u Beograd prvo bi se javio njemu, a često bi me on preduhitrio pa bi zvao prvi. Svraćao je i on kod mene u Zagreb. Prije desetak godina pukao mu je čir u glavnom gradu Hrvatske, i izgubio je dosta krvi. Srećom, ljubazno osoblje u bolnici nadoknadilo je gotovo litru. Mi smo odmah tu količinu preuveličali na tri litre ne bi li se približili činjenici da njegovim tijelom sada teče više od polovine hrvatske krvi, i da Tiago sada definitivno ima sva prava na hrvatsko državljanstvo – još je i k svemu tome i njegova majka iz Like, kao i Tesla. Potom smo otišli na Kaptol, kupili najnoviji broj Glasa Koncila, a Tiago je stao ispred Katedrale gdje je čitao novine. To smo zabilježili okom objektiva, a ta fotografija trebala nam je biti jedan od dodatnih dokumenata za Tiagove hrvatske papire. Naravno, do toga nikada nije došlo, ali je cijela priča jako dobro funkcionirala kad u društvu dođe do dramske pauze, sjetiš se ove priče, pa prekineš pauzu.

Zašto uvek nosiš garderobu brenda Fred Peri? Šta stoji iza toga? To je neki tvoj “stejtment”?

To je više znak raspoznavanja. Kad uočiš lika s istim modnim detaljem znaš da ćeš s njim moći podijeliti razmišljanja o svoje dvije velike opsesije – engleski nogomet i pank.

Da li si gledao Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, i šta misliš, da li će dobiti Oskara, kako mnogi predviđaju?

Svoje mjesto na premijeri sam prepustio legitimnom predstavniku srpskog naroda u Hrvatskoj, tako da još uvijek nisam imao prilike pogledati film. Ako je “Čovjeka” snimio kao Srbenku, mislim da od Dušana Vukotića nismo bili bliže Oskaru.

Za kraj, najbolji filmovi i serije u 2024, po tvom izboru?

Napokon pitanje koje čekam cijeli intervju: Filmovi – Mads (francuski dokumentaristički zombi film snimljen u jednom kadru), The Last Stop In Yuma County (spavaš li mirno Tarantino?), Die Alone (potresna zombi drama), The Beekeeper (osvetnički pohod Jasona Stathama za gledanje u jednom dahu) i Humanist Vampire Seeking Consenting Suicidal Person (malo je toplih i emotivnih filmova poput ovog). Što se tiče serija, redosled je sledeći – Hysteria, The Day of the Jackal, Ripley, The Penguin i Landman.