"Uho, grlo, nož" rastrzana je priča jedne od onih "žrtava koje se ne broje", nevidljivih za mrtvozorničke statistike
DEZILUZIONIRANOST: Vedrana Rudan
Kada je ono Vedrana Rudan na promociji u Centru za kulturnu dekontaminaciju zalegla u postelju i tako porebarke nalakćena ispod popluna čitala odlomke iz svog romana-prvenca Uho, grlo, nož – dok je Vladimir Arsenijević knjavao u drugom delu ležaja, glumeći važnog „odsutnog“ junaka priče romana – to vaistinu nije bio nikakav egzibicionistički eksces niti dosadni larpurlartizam „oneobičavanja“ svega & svačega: ne, bio je to posve prikladan način da nas autorka uvede u svet rezignirane fifty–something domaćice (iliti postkomunističkog „tehnološkog viška“) Tonke Babić, ironično samoproglašene „lude babe“ koja celu bogovetnu noć leži u krevetu čekajući (stvarnog? zamišljenog?) ljubavnika i ispoveda se čitaocu/nevidljivom sagovorniku… Hm, ispovedanje… hteli ne hteli, to tako „avanturistički“ zvuči, pomislio bi čovek da je Tonka akter ne znam kakvih spektakularnih dešavanja, posednik golicavih ili zastrašujućih tajni. Wow, glamurozno! Ma, koješta. Bolje da odmah zaboravite na to: Vedrana Rudan nije Sindey Sheldon. Nju autorski ne zanima eskapistička „lektira za opuštanje pred san“: pre će biti da je njen spisateljski postupak sličniji razbuđujućemšamaru, te je utoliko sasvim tačna konstatacija zagrebačke kritičarke Jagne Pogačnik kako u slučaju V. R. imamo posla sa „starom punkericom, mješavinom Patty Smith i Cortney Love“. S tim da bi, da se ne zezamo, nadobudna Cortney imala još štošta da nauči od ove riječke pakosnice!
No dobro, neki pank ovde svakako jeste u pitanju: ova Tonka svakako ne govori „cvrčak“ kada joj to nalože, kao ona iz starog šlagera; „govno“ je nekako znatno zastupljenija reč u njenom repertoaru. Polni organi bez latinskih pseudonima i ostale funkcionalne skarednosti pride. Pri tom je to govno, da prostite, najmanje fiziološka činjenica: mnogo je češće upotrebljeno kao jezgrovit opis „društveno-političke situacije“, kao pojam sa maksimalnim egzistencijalnim nabojem, prikladni pojamstrepnje, što bi rekao jedan danski filozof i zavodnik… Jer, Tonka je (malo)građanka jedne od onih pobesnelih balkanskih banana-država (Hrvatske, što jedva da je važno) koje su dugo činile ama baš sve što su mogle da se što više ljudi koji u njima žive što duže i temeljitije oseća odvratno i bedno; ovo se osobito odnosi na one koji su „drugačiji“ i samim tim nepodobni po nekom od „relevantnih“ kriterijuma, najčešće onom najbednijem, etničko-verskom: pošto ju je slučajno „napravio Srbin“, oficir Udbe kojeg nikada nije ni upoznala, Tonka u ozračju histerije devedesetih nosi „hereditarnu krivicu“ „pripadnosti“ jednom prokaženom kolektivitetu o kojem, pri tom, zapravo ništa ne zna i s kojim neke „stvarne“ veze i nema; utoliko gore za nju – takvisunajsumnjiviji. Oni navlače na sebe dodatni odijum upravo time što se baš ni po čemu ne razlikuju od „sredine“, jer time „sredini“ nesvesno šapuću kako je sama Razlika – „vrednosno“ shvaćena – tek jedna mizerna kostrukcija, kukavna zanimacija za nasrtljive sokačarske fašisteušlafroku…
Tonkin nezaustavljivi solilokvij rastrzana je priča jedne od onih žrtava-koje-se-ne-broje, nevidljivih za mrtvozorničke statistike. No, ništa pogrešnije od moguće pomisli da se kod Vedrane R. ili Tonke B. radi o humanističkojžalopojciopšteprakse, a sve glede ugrožavanja ne-znam-sve-čijih „ljudskih prava“; ono o čemu Tonka neprestano brbori – sve premećući TV-kanale na svom daljincu i psujući glupu spravu koja sedativira već ionako kokošijepametno pučanstvo svojom ispraznom slikovnošću – pre treba shvatiti kao raspričani, bezbrojnim autobiografskim (Tonkinim, ne Vedraninim!) anegdotama začinjeni portret Sitne Ljudske Bede koji u „teškim vremenima“ samo zadobija maligniji oblik nego inače. Jer, ono što ratove, prevrate i slične fertutme odlikuje ponad svega jeste baš to da je u njima (organizovana) Glupost sasvim neposredno smrtonosna. Otuda je osnovna osobina Tonkinog iskaza sveobuhvatnadeziluzioniranost: posve spontano i do balčaka nepretenciozno „anarhonihilističko“ ruganje Državama, Nacijama, Ideologijama, Porecima i njihovim ovisnicima ili korumpiranim barabama koje ih čuvaju za sebe, ali i „blasfemičan“ komentar mnogih „nepolitičkih“ vrednosti: od sveprisutne mistifikacije seksa i „zakona želje“ (Andrej Blatnik) i kojekakvih drugih tobože jasnih i nedvosmislenih datosti muško-ženskih odnosa, do bespoštedne detronizacije kičaste svetinje „normalne porodice“ i dece kao anđela–koji–životu–daju–smisao. Posvemašnja zarozanostiizlizanostegzistencija koja proviruje iz Tonkine verbalne bujice – počev od njenog sredovečnog „gde si bio nigde šta si radio ništa“ sindroma, pa do vapijuće nedovršenosti manje-više svih oko nje, uprkos ponekoj Dobroj Fasadi – ne biva suštinski izazvana, nego tek pojačana, do krajnosti zagorčana perverznim radom Istorije, koja ionako samo s vremena na vreme naplaćuje ceh za akumulirani kukavičluk i sebičluk „normalnih vremena“. O drugačijem, sasvim neposrednom „terenskom učinku“ Istorije govori podosta veštački nakalemljen, ali upečatljiv appendix knjige u vidu (autentične?) ratne ispovesti „proste“ žene iz jednog ličkog sela.
Pišući o jeziku romana Uho, grlo, nož (srpsko izdanje: Rende, Beograd 2002), Robert Perišić primećuje kako je ovaj „sačinjen od ironije, nervoze, brutalnog realizma i društvenog komentara“, te da je „u igri ritam nervoznog govora, psovka, okus ludila i apokalipse“. Vaistinu, ovako žestok izbruh sirove, ali ponajčešće vešto kontrolisane i usmeravane jezičke energije nije za svačiji ukus i stomak. Poneko je Rudanovoj već zamerio na preteranoj repetitivnosti i na tome da ta skarednost-bez-prestanka može da bude zamorna; sve ovo stoji, a opet, Tonka nije mogla usred knjige da promeni način svog izražavanja samo zato da bi književna kritika bila srećnija… Rudanovoj, po vlastitom priznanju daleko od bilo kakve „književne scene“ i njenih standardnih merila, do te vrste dopadljivosti svakako i nije bilo stalo (što ipak nije loše uticalo na kvalitet njene knjige), i otuda joj treba verovati kad u Balcanisu poručuje: „Ja, zapamtite to, nisam ni fenomen ni književnica, ja sam Terminator! Kome je ostala samo pisaća mašina. Čitajte moju knjigu! I rigajte! Ni meni nije bolje“. Odavno nisam čuo ništa romantičnije u vezi s jednom „kutijom olovnih slova“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Dragoslav Bokan je novi predsednik Upravnog odbora Narodnog pozorišta - odlučila je Vlada Srbije. Uprava Narodnog pozorišta nema komentar, a sindikalne organizacije najavljuju reakciju
Intervju: Aleksandar Rakezić Zograf i Stevan Vuković
Zografove teme, kaže Vuković, jesu fenomeni, ljudi i predmeti potisnuti iz glavnih tokova istorije i kulture, sa kojima nas njegov autografski avatar upoznaje. Tako se na stranicama njegovih stripova zatiču likovi anonimnih svedoka ratova, aboridžinskih umetnika, lokalnih osobenjaka, baba-trovačica koje veruju da su im snovi odredili sudbinu, likovi koji, u stvari, veoma dobro pariraju superherojima industrijalizovanog strip biznisa
Prostor i vreme, ljudski odnosi u prostoru i vremenu, odnos autora teksta, lika kome je dat tekst i osobe (glumca/izvođača) koji govori tekst, gledalac koji svojim gledanjem utiče na predstavu i energija koja sve ove činioce drži na okupu – to je ono što bismo na osnovu Liješevićeve predstave mogli odrediti kao pozorište
Akademski potkovan, odlične tehnike, a po temperamentu liričar, od majke Gabrijele-Gabi Novak nasledio je osećaj za sving i uopšte ljubav ka džezu; prefinjeno i precizno muzičko izražavanje prirodno mu je bilo u bogatom, aranžmanskom pristupu poput očevog. I kao što je teško ne pamtiti ga – čak i u njegovim zrelim godinama – kao dečaka tananih osećanja, nemoguće je zaobići njegovu neutaživu žeđ za muzikom i svime što je povezano s njom
Dramatičan apel zaposlenih u Junajted mediji pokazuje šta može da se desi kad medije kontrolišu režim i korporacije. Srbiji se dešava sada. Ako publika to ne prepozna, preti još crnji medijski mrak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!